Medijska kampanja protiv Srba prije i poslije sarajevskog atentata 1914.
1 min read
Rasulo na ulicama Sarajeva poslije napada na srpske građane i njihovu imovinu
Prije i nakon sarajevskog atentata, 28. juna 1914. godine, u Beču je krenula medijska propaganda neviđenih razmjera protiv Srbije, dok je u BiH počeo strašni pogrom Srba.
Oni su bili izloženi napadima dijelova hrvatskog i muslimanskog stanovništva, svjedoče medijski napisi iz tog doba.
Dok su u Beču tvrdili da iza svega stoji Srbija i da joj pomaže Rusija, počeo je linč Srba u Sarajevu i širom BiH.
„Na ulicama Sarajeva pojavila se grupa hrvatske omladine i studenata špartajući gradom sa povicima: ‘Živjeli Habsburzi’. Malo po malo, gomila se uvećavala. Skandiralo se ‘Dole Srbi’. Omladini se pridružila i muslimanska gomila, zavedena, očigledno, pasivnošću organa reda. Niko od prestupnika nije uhapšen.
Prve žrtve pogroma bile su srpske prodavnice. Cio njihov kvart je bio razrušen. Nakon toga, opijena masa je počela da atakuje na srpske javne zgrade i stanove u kojima nije mogla očekivati veliki otpor. Na kraju, nije ostala cijela ni jedna srpska kuća.
Svuda po ulicama vukle su se gomile otpadaka od zidova razrušenih prodavnica, polomljeni namještaj i drugi tragovi razgroma. Linč je trajao sve do večeri, kada je proglašeno vanredno stanje“, glasili su novinski izvještaji sa lica mjesta.
Svako ko nije znao šta se juče dogodilo, pisao je dopisnik bečkog lista „Noje fraj prese“ dan nakon atentata, pomislio bi da se ovdje dogodio zemljotres.
„Lojalni“ elementi u BiH – dio Hrvata-katolika i muslimana, neprijateljski raspoloženih prema Srbima, željeli su da pokažu svoju lojalnost prema vlastima. Oni su bosanskom parlamentu bili spremni da se odreknu svih prava garantovanih ustavom kako bi dali mogućnost (austrougarskim) vlastima da uhapse najistaknutije parlamentarne predstavnike srpskog stanovništva.
Bijes sarajevskih vandala iskaljen na srpskoj školi
Dopisnik „Ruskih vedomosti“ izvještavao je sa lica mjesta iz Beča: „Velike razmjere antisrpskih demonstracija primoravaju dobronamjernu štampu da ukaže na opasnost od propagande koju vode šovinistički organi. Ovi posljednji za sve optužuju Srbiju, uplićući tu i Rusiju… Trećeg dana nakon atentata, grupa maloljetnika je držala pod opsadom ambasadu i uzvikivala ‘Dole Srbija!’ Ponekad bi se čuli i povici: ‘Dole Rusija!’ Paljene su srpske zastave…“
Austrijske novine su tada vodile aktivnu propagandu. Cilj je bio da dokažu da iza atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda stoje uticajni političari iz Srbije. Kampanja je bila toliko efikasna da je izazvala neviđeni linč Srba i velike demonstracije ispred srpske ambasade u Beču.
Ako bi neko i posumnjao u to da je Srbija zaista odlučila da zaigra opasnu igru sa mnogo jačom Austrijom, odmah im je objašnjavano da je Srbija „samo eksponent Rusije“.
O manipulacijama austro-ugarske propagande tog doba opširno je pisala ruska štampa, navodi Glas Rusije i podsjeća da se u propagandi išlo tako daleko da su i prije atentata izmišljani napadi i navodne provokacije Srbije.
List „Ruske vedomosti“ od 21. juna 1914 piše: „Kada je 20. maja stigao glas da je minirana austrijska ambasada u Beogradu, mnogi su u to povjerovali. Počeo se širiti strah ‘Znači, rat! Nema druge’.“
Tako je počeo /prvi/ pogrom Srba u 20. vijeku.
(Nezavisne novine, Glas Srpske)
…“Nikolaj Hartvig je u Srbiju došao 1909. godine, ali je već pre toga zavoleo i Srbiju i Srbe, poznajući prilike želeo je da Srbiju postavi u centar ruske spoljne politike. „Njegovi zvanični izveštaji, puni topline za Srbiju i srpski narod i velike hvale za srpsku vojsku, skrenuli su ozbiljnu pažnju carske Rusije na napore srpskog naroda. Svojim diplomatskim radom Hartvig je uspeo da je tadanja službena Rusija počela mnogo ozbiljnije da računa sa Srbijom, nego li dotle; to se u nas osetili još pre početka balkanskog rata. Za taj preokret u odnosima tadanje Rusije prema Srbiji imao je velike zasluge poslanik Hartvig. Aneksiona kriza, posle koje je Hartvig došao u Srbiju, čiji je svršetak i na njega teško uticao, dala mu je povoda da se s pokojnim Pašićem i Milovanom Milovanovićem upusti u prijateljske razgovore o tome, šta bi se imalo i trebalo raditi za bolju budućnost Srbije i srpskog naroda. Svojim radom Hartvig je zadužio Srbiju. Koliko je on nju voleo vidi se i po tome, što je za života, mnogo ranije pre suđenog časa, izjavio bio želju, da se na slučaj smrti njegovi posmrtni ostatci sahrane u Srbiji“[3]. Koliko je bila velika njegova ljubav prema Srbima svedoči i činjenica da je odložio i lečenje, iako mu je zdravlje tih dana jula 1914. godine bilo dosta narušeno, kako bi pomogao Srbima i sprečio rat koji je Austro-ugarska spremala…“
http://www.pravoslavie.ru/srpska/72122.htm
…“Serbien muß sterbien…“