Mediteranac

Piše: Nikola Malović

Kada bih sebe morao da stavim na balancetu što je vaga u prevodu, i izvagam da li sam Balkanac ili Mediteranac – pretegao bih kao Mediteranac.

Sklon sam da tumačim kako Balkansko poluostrvo izlazi na Crno more možda i Mramorno, a na Sredozemno samo od Budve do na kraj Albanije.
Naučili smo iz geografije da se regija Boka Kotorska – uzmimo nju za primjer – sa zapada graniči sa Hrvatskom, potom Bosnom i Hercegovinom, te Crnom Gorom na sjeveru i istoku, dok je pak sa juga zapljuskuje Jadransko more.

Koliko duboko seže Mediteran u kopno Balkana? Ne mnogo, ni daleko. Do zadnjeg korijena masline. A tamo već gdje su sasvim rijetke, između dva udaljena korijena masline, istorija katkada razmakne geopolitički portal pa Balkan izbije na pjenu od mora.
Tako su i moji preci 1694. godine, nakon oslobađanja Herceg Novog od Turaka 1687. g, prevalili pješke nekoliko stotina kilometara putem nizbrdo. Kad su ugledali more, oči su im se obojadisale u plavo, te tako danas, kao 11. generacija obalnih Srba, sebe vidim kao rodonačelnog u plavo-bijeloj geografiji, onoj istoj gdje je prije 800 godina Sveti Sava osnovao Zetsku episkopiju.
Mediteranac se ne rađa, znao je to Matvejević, Balkanac po rođenju, nego se Mediterancem postaje.
Mediteranac vidi ili svakog dana može da vidi more. Ostrva, i rtove. Ako i nije pomorac, ima pomorca u familiji. Brodovi mu prolaze zenicama kao skrinsejveri. Isto kao i galebovi.
Od malena čuje strane jezike, i gleda ljude druge rase.

Zna da je maslina kao majka, a vinova loza kao žena. Vjeruje da se ideja o Bogu začela ili na moru ili u pustinji. Kad je crveno slovo čuje crkvena zvona. Samo Boka Kotorska ima 300 zvonika. Svaki zaselak ima crkvu; svako selo dvije ili više, a gradovi pak mnogobrojne hramove – Srpske pravoslavne crkve, i rimokatoličke.

S čašom u uzdignutoj ruci iznad punog pjata, Mediteranac kazuje da riba mora triput da pliva: u moru, ulju i u vinu! Zna da je plava riba ishranila more njegovih predaka, baš kao i žućenica, najpoznatija divlja mediteranska jestiva biljka, pa je često ima na meniju. Nemalo je onih koji i zgotovljeno jelo dodatno krste maslinovim uljem. Voda, maslinovo ulje i vino – sveto su trojstvo Mediterana.
Mediteranac voli da se uniformiše u mornarsku majicu. I ponosno nosi tu odjevnu instituciju, od trenutka kada je stavi oko vrata na dječja ramena, tokom zrelosti, do časne starosti. Svaki obalni grad ima po nekog oriđinala koji nikad ne izlazi iz mornarske majice.
Mediteran ljeti poludi. Dovoljno je da se na temperatura od 35 Celzijusa osjeti kap feromonskog parfema kao katalizatora, pa da se rašnira čednost što cijelog života čeka tren da se poda vragu. Jul i avgust razdjevičavaju svakog dana, svake noći.
Zimi duge kiše prave heraldički zvuk, a ljeti dnevni š-š-š-š-š-š-š zrikavci.
Samo viša srednja klasa Mediteranaca, i svršeni studenti, vjekovima, napuštaju Mediteran. Sve više zato Balkanaca dolazi na pjenu od mora, privučeni standardom. U Kotoru se živi kao u beogradskom krugu dvojke. U početku je Balkancima teško, pa su na prst u dupe sa članovima klana, drže se, čine jedni drugima.
Uljuljkani u standardu uvijek višem od kontinentalne okoline, Mediteranci doživljavaju sudbinu pripadajuće im Evrope. Divlji razmiču staništa da bi se naselili među pitomima.

Pitomi u početku na divlje gledaju s visine, no rašire oči kad vide koliko je umnoženo potomstvo u došljaka.
Mediteranac živi na teritoriji kolika je ljuska od jajeta. Muzu ga države pod kojima je, zapljuskuju ga besomučni turisti, i za bokun uvijek skupog prostora bore se najnoviji sa brda sišavši. Kad zavole klapsku pjesmu, nautičku nauku i plovidbu, kap maslinovog ulja preko ribe, i kap limuna u got vina, bokeljizuju se, kroz generacije postaju Mediteranci. Kao i mi što smo.

Izvor: Pečat