Memento

Piše: Emilo Labudović

Ne pomenuše ga. Prolaze jedna po jedna emisija vijesti, hronike, dnevnici… o njemu ni riječ. A nije za zaborav. Jeste da nije od juče, jeste da ima preče od prečega, da se zbivanja prosto pretiču… ali i za njega je moralo biti mjesta. Da se makar pomene.

Da se ne zaboravi, jer zaboravnima se, kažu, istorija ponavlja.

A to što ne bi nikako smjelo da se zaboravi i što bi, makar kao podsjećanje, moralo da se pomene, desilo se na ovaj dan. Prije ravno 21 godinu. Davno ili ne, ali nije za zaborav. S prvim mrakom toga dana a ovog datuma, desio se najpodmukliji, najsramniji i po obimu najveći ratni zločin poslije Drugog svjetskog rata: agresija NATO na Saveznu Republiku Jugoslaviju.

Podmuklo, bez objave rata, sa bezbjednog rastojanja, devetnaest vojno premoćnih zemalja obrušilo se do tada nezapamćenom oružanom silom na državu kojoj su, „po ko zna koji put u veku“ kako bi to rekla najveća srpska pjesnikinja, našli krivicu i osudili je na smrt strijeljanjem. I strijeljali su je, bez prekida, sedamdeset devet dana.
Tokom tog egzodusa poginulo je oko tri hiljade ljudi, uglavnom civila i djece, čija je smrt cinično svrstana u kategoriju „kolateralne štete“. Srušeno je na desetine mostova, fabrika, škola bolnica, stambenih zgrada, kuća, puteva…, napravljena je nikad do kraja sračunata šteta koja se mjeri stotinama milijardi dolara. Ali, sve je to samo puka ratna statistika koja, kao što u šali kažu, poput bikinija prikazuje sve a skriva najbitnije.

A toga „najbitnijeg“ koje je toliko očigledno da bode oči a, opet, nikako da dobije pravo građanstva, ima previše. Od činjenice da je tih dana uz SRJ strijeljano međunarodno pravo i ponižene Ujedinjene nacije. Da su upotrebom kasetnih i grafitnih bombi i municije sa osiromašenim uranom, trgovinom ljudskim organima, prekomjernom upotrebom sile, bezrazložnim razaranjima civilnih objekata, bombardovanjem gradskih četvrti za koje se znalo da nemaju vojne ciljeve… pogažene sve norme i zakoni ratovanja. Da je ono što se zove civilizovanom međunarodnom zajednicom zgaženo nemilosrdnom čizmom američkog i britanskog interesa. Da je… nabrajanje bi potrajalo u nedogled. I da se sve što se dešavalo tokom toga pogroma ne može pojednostaviti i obrazložiti do besmisla ponavljanom mantrom „da je za sve kriv Sloba“.

„U svakom ratu, govorio je pokojni Momir Bulatović, istina je prva žrtva“! Ali, istina o ratu kojim smo kao zemlja i narod bez krivice kažnjeni, polako izbija iz katakombi vojnih i strateških kabineta zapadnih zemalja. I, gle apsurda, prije oživljava tamo gdje je ta beskrupulozna laž nastala nego tamo gdje je zločin počinjen.

Tamo, za razliku od ovamo, Slobu sve manje broje kako krivca svih naših krivica. Ovdje je istina o tome nepoželjna jer bi pod reflektore dovela mnoga lica i razjasnila mnoge odluke i dešavanja. Ali, vrijeme je majstorsko rešeto. A dok se čeka vrijeme pune istine, ne bi se nikako smjelo zaboraviti i prećutati šta je bilo na današnji dan. Jer, ko zaboravi, ponoviće mu se.