Mihailo Petrović Alas kao muzičar

Piše: Vojislav Gledić

Znameniti srpski matematičar Mihailo Petrović Alas je, pored ostalog, bio  i nadareni muzičar. U ranoj mladosti je zavolio violinu i naučio da svira taj lijepi i ganutljivi muzički instrument. Kasnije se nije odvajao od tog instrumenta i, slično znamnitom Albertu Ajnštajnu, uvijek  ga uzimao u ruke i svirao neke samo njemu svojstvene melodije. Muzika je, tako, postala i trajno ostala  sastavni dio njegovog života i mnogi ljudi, ali i prijatelji su ga gotovo više poznavali kao vrsnog violonistu nego kao znamenitog matematičara.

S druge strane, najšira javnost ga je poznavala kao pasioniranog ribolovca – alasa – tako da je Petrović bio omiljena ličnost starog Beograda, i to više po drugim svojim aktivnostima i kvalitetima nego  po svom radu u okviru matematičkih nauka po čemu je stekao svjetski poznato ime. Kada bi se zamorio od rješavanja teških matematičkih problema,  Mihailo  bi prihvatao violinu i svirao lijepe i tople narodne melodije. Njegova muzika je, zapravo, predstavljala njegovanje i unekoliko modifikovanje mnogobrojnih starih izvornih narodnih pjesama i melodija koje su bile gotovo zaboravljene. Veliki broj njegovog izuzetno bogatog i raznovrsnog repertoara su bile malo poznate narodne melodije koje je ovaj velikan čuo i zapamtio,  a potom i interpretirao.

O tome kako je Mika zavolio muziku, kako je počeo njome da se bavi, kako je, najzad, osnovao i svoj sopstveni orkestar nazvan Suz, detaljno govori njegov prijatelj  i stalni član tog orkestra Jelenko Mihajlović (1869-1956), koji je po struci bio seizmolog, ali je dugo obavljao dužnost  profesora i rektora Više pedagoške škole u Beogradu. Bio je takođe i  direktor Seizmološkog zavoda Srbije. Mihailović pripada najužem krugu dugogodišnjih drugova i prijatelja  Mihaila Petrovića pa je dobro poznavao njegove životne prilike i navike. Odmah poslije Drugog svjetskog rata J. Mihailović je zajedno sa prof. Milutinom Milankovićem objavio knjigu  ,,Mika Alas“, u izdanju Kosmosa (Beograd, 1946) u kojoj se nalaze mnogi veoma zanimljivi  i korisni podaci i događaji iz života  tog znamenitog naučnika.

Ovdje ćemo prenijeti neke važne pojedinosti iz te zajedničko napisane knjige o matematičaru Petroviću. Jelenko je bio stalni član sastava Suz od 1909. godine i imao zadatak da u pauzama, između podužih dionica sviranja, zabalja publiku čitanjem sakupljenih oglasa iz ondašnje beogradske štampe. Suzovci su birali pojedine tobož ozbiljne, a u suštine neobično vesele, šaljive  i zanimljive oglase koji su javno prezentirani. To je izrazito vješto radio Jelenko i izazivao buru smijeha svih pristnih, posebno u kafanama gdje se u to vrijeme gotovo u cjelosti odvijao čitav beogradski javni, zabavni pa čak  i kulturni život. Milutin  Milanković je odmah po dolasku u Beograd iz Beča postao redovni slušalac sastava Suz i tako upoznao i sve Mihailove  kolege muzičare i njihove interpretacije.

„Još prve zime moga boravka u Beogradu – piše M. Milanković – uveo me je Mika, kao gosta, i vodio na sve priredbe svoga društva ‘Suz’. On je u mladim godinama sa svojim vršnjicima osnovao to veselo društvo, poznato u predratnom Beogradu po svojim terevenkama. Na njima je Mika, praćen orkestrom svoje družine, svirao na violini  ritmičke melodije naših Cigana, a njegov prisni prijatelj   Jelenko Mihailović je čitao, za vrijeme pauza te muzike, razne, ozbiljno zamišljene, a smiješno ispale oglase pojedinaca po beogradskim dnevnim listovima, prikupljene od Suzovaca u toku triju i više decenija. Pri čitanju tih oglasa, krivilo se cjielo društvo od smijeha.“

Petrovićevi obilasci mnogih kafanica, duž beogradskih rječnih obala, kada je bio član alaskog esnafa, najprije kao šegrt, a kasnije kao uvaženi i izuzetno cijenjeni majstor ribarske vejštine, predstavljali su pogodnu priliku da sluša i upija muzičke numere koje su izvođene. Naravno, muziku je slušao i na mnogim drugim mjestima i nastojao da zapamti svaku novu i ranije nepoznatu melodiju. Imao je izanredan sluh da melodiju zapamti bez uvježbavanja i bez notnog zapisivanja. „Mika se redovno nalazio u društvu sa alasima po tim kafanicama, nalazeći zadovoljstvo u njihovom veselju. Tako je zavolio i čubursku muziku i zaželio da je i sam nauči. Naročito mu se dopalo sviranje i pjevanje Arse Jovanovića, sa nadimkom ‘Škombonja’  iako je bio tanak i suv ‘kao glista'“ – piše J. Mihailović.

Mihailo  je upravo navedenog Arsu sa Čubure angažovao da mu bude učitelj muzike. Sa njime se  pogodio, uz odovarajuću novčanu nadoknadu, kao i uz povremeno davanje muzičaru stare odjeće i obuće, da ga nauči muzičkoj vještini. „Taj njegov učitelj muzike dolazio je Mikinoj kući u određene dane po cijelo po podne –  svjedoči  J. Mihailović.  – Kad je Mika svršio tu muzičku školu, njegov učitelj Arsa ipak je dolazio svremena na vrijeme Mikinoj kući da dobije po koji groš za ‘penziju’ i nešto staro da ponese. Mika mi je pričao da je taj njegov učitelj Arsa bio vrlo strog, umio je katkad i da ga udari gudalom po prstima, kad ih Mika nije postavio na violini gdje treba, da bi dobio željeni ton. Tako je taj Arsa navraćao i k meni. Katkad sam ga zapitao kakav je Mika bio đak, on se uvijek nasmiješio i uvijek je odgovarao: ‘Bio je dobar… Ali me je pretekao… Sad on bolje svira od mene!'“

Nakon svog neobičnog muzičkog obrazovanja, uz pomoć učitelja Arse, Mihailo  je nastavio da svira violinu za svoje lično zadovoljstvo. Izuzetno je zavolio taj instrument i uvijek ga nosio sa sobom kada bi odlazio na duže putovanje ili boravak izvan svoje kuće. Tako je, između ostalog, i tokom svojih čestih i podužih preokokeanskih putovanja nosio svoju visolinu i na njoj izvodio omiljene melodije, posebno za vrijeme kada nije bio zaokupljen svojim naučnim zadacima. To se posebno dešavalo kada bi duvao jaki vjetar i talasi bili veliki i prijeteći, kada bi se brod prekomjerno ljuljao i unosio nemirno raspoloženje i sumorno raspoloženje. Muzika je tada bila najbolje sredstvo za prevazilaženje takvih sumornih i nespokojnih trenutaka. I ostalim saputnicima je, svakako,  godilo Mihailovo  neobično živahno i temperamentno sviranje.

„Po povratku sa svršenog školovanja iz  Pariza, Mika je ovdje u Beogradu otpočeo najintenzivniji rad u tri pravca, jednovremeno i sa istim oduševljenjem: na nauci, ribolovu i sviranju – naglašava J. Mihailović. – Ribolov je obavljao kao majstor velikog stila, kao visoko muzikalan svirao je za svoje lično zadovoljstvo, najprije sam u svojoj kući. Ali je želio da sastavi i ‘malo društvence’ da bi sviranje bilo izrazitije. Često mi je govorio da nobično voli naše narodne melodije onako kako ih sviraju ‘empirički svirači’ (bez nota).  Radi toga je zalazio u sve kafane, gdje je svirala koja družina, da bi naučio melodiju koju nije znao.“

Petrović  je 1893. godine na  Topčiderskom brdu sastavio mali orkestar koji je brojao  tri ili četiri člana. To su zapravo bili njegovi najbolji drugovi koji su mu pomagali oko uzgajanja i branja grožđa i sa njime provodili zajedničke časove. Najprije  se taj orkestar zvao „Sviračko društvo Mikino“ i muziciralo isključivo za „svoju dušu“. Tada se nije ni pomišljalo da ovaj orkestar izvodi svoj program pred širom publikom. Pored Mihaila sa  violinom, u orkestru su nastupali još i neki dugi svirači (posebno jedan  sa  bubnjem). U januaru 1894. g. Mihailo  je proširio svoju „sviračku družinu“ i napravio orkestar srednje veličine od 12 članova. Ovako prošireni i specifični orkestar (ili muzičko društvo)   odmah po osnivanju je dobio neobično ime  Suz, naziv koji je ostao do kraja postojanja tog muzičkog  sastava. Mihailo je predložio i krsnu slavu, i to je bio apostol Filomen. Ubuduće su članovi ansambla bili stalni, a kada bi poneki napustio Beograd ili preminuo, popunjavan je novim muzičarom. Mogao je da bude primljen isključivo pouzdan, provjeren i čestit čovjek. Samo takav čovjek je, po Mihailovom  dubokom uvjerenju, mogao da bude i dobar muzičar i da  dostojno prezentuje i zastupa ugled i kvalitet njegovog muzičkog sastava.

„Mikin repertoar bio je vrlo bogat – naglašava J. Mihailović. – Brojao je preko 700 melodija narodnih igara, 240 melodija narodnih pjesama i oko 90 drugih narodnih melodija sa cijele teritorije Jugoslavije. Od toga broja, preko 300 melodija narodnih igara davno su bile izostavljene iz prakse i nijedna družina nije ih svirala, osim Mikine. To su, međutim, komplikovanije kompozicije i vanredno prijatne sevdalinke. Da bi se i one sačuvale od zaborava, Mika je u jesen 1940. godine na molbu uprave Beogradskog radia, sa nekim članovima društva 15 – 20 dana uzastopce svirao te zaboravljene melodije u studiju, gdje su prenošene na gramofonske ploče. I kad je sve bilo gotovo, izbio je rat i prilikom bombardovanja razaranjem Beogradskog radija, razorene su i te ploče. Tom katastrofom i smrću Mihailovom (1943)  sve one lijepe narodne melodije predate su definitivno zaboravu.

Društvena slava je bila sv. apostol Filimon,  5. decembra, poslije završene berbe grožđa i kad počinje prvo otakanje vina.To je bilo 1896. godine. Prije slave bi se i po 10 – 15 dana svakog dana lovila riba kako bi se dostojno proslavila slava. Prije večere obavljalo se sječenje kolača i malo posluženje. Poslije večere ‘džumbus i bal’ – sve je to bilo protkano raznim društvenim tradicijama do kojih je on izuzetno držao.“

Društvo Suz je uskoro po osnivanju počelo i javno da nastupa po mnogim beogadskim kafanama i lokalima. Ubrzo su postali poznati jer su svirači bili obrazovani i ugledni ljudi, a Mihailo  je bio posebno slavan i nadaleko čuven. Svirali su lijepo, ozbiljno i sa puno takta. Tražili su ih mnogi ugostitelji kako bi time privukli što više gostiju. Petrović  je bio glavni organizator i, kako bi se to danas reklo, šef ili „menadžer“ društva i ugovarao sve pojedinosti oko nastupanja i novčane nadoknade. Pored Beograda, društvo je odlazilo i po raznim gradovima u unutrašnjosti Srbije i Vojvodine. Tako su, pored ostalog, gostovali u Mladenovcu, Aranđelovcu, Palanci, Trsteniku, Vrnjačkoj Banji, Vranju, Caribrodu, Pirotu, Sremskim Karlovcima, Smederevu, Bačkoj Palanci, Ćupriji, Velikom Gradištu, na Fruškoj gori, itd. Čak je Mihailo  sa svojim orkestrom gostovao i u Bugarskoj,  gdje je u Sofiji održao  svoj veoma uspješan i izuzetno posjećeni  koncert.

Bilo je i neprijatnih situacija prilikom nastupanja orkestra po raznim kafanama gdje se konzumirao alkohol a gosti pokatkad bili ponapiti i nezgodni.  Bilo je slučajeva kada su, na primer,  neki „nakresani“ gosti tražili da se sviraju posebne melodije pa   bi se ljutili ako im se ne bi odmah učinilo po volji.  Tako su članovi Mihailove  muzičke družine doživjeli i niz neprijatnih situacija. Na neke od njih podsjeća njegov prijatelj i član orkastra Suz  Jelenko Mihailović.   Tako je jednom prilikom u kafani ,,Češka kruna“, koja se nalazila ispod sadašnjeg Karađorđevog parka (u blizini hrama Svetog Save i Narodne biblioteke) Mihailo  bio pogodio sa gazdom da njegov orkestar uveseljava goste jedne večeri i noći u novembru 1893. godine,  i to  od „od pet naveče do sedam sati ujutru“.

„Mika je te večeri – svjedoči J. Mihailović – svirao sa svojom družinom po pogodbi, najprije cijeli ugovoreni  program, a poslije i sevdalinske pjesme i komade. Svako  je poručivao šta da se svira ili pjeva i tako je oduševljenje bilo dostiglo vrhunac oko 3 sata po ponoći. Do jednog doba sve je išlo dobro. Priređivači i njihovi gosti su obilno jeli, pili, igrali, svađali se i mirili, kako se to najčešće u takvim sredinama zbivalo. Kad je nailazila zora, Mika je želeo da se sa društvom izvuča neopaženo. Prilika mu se dala kad je nastala svađa između onih koji su poručivali: jedan je tražio jedno, drugi u isto vrijeme drugo i prije onoga koji je prethodno bio poručio da mu se nešto svira. Naročito je bila nastala velika svađa kad su se i dame umiješale u to i počele raspravljati ko ima ‘preče pravo’  da mu se ‘svira porudžbina’.  Velika je gužva nastala već oko 4 sata, i tu priliku iskoristi Mika i sa svijim društvom umakne iz lokala, ne naplativši pogođeni honorar koji je na taj način ograničen bio samo na već u početku dobijenu večeru. Kad su priređivači primijetili da im je muzika pobjegla, stali su vikati, tražili su oko kafane da im se još svira, ali muzike nije nigdje bilo u blizini. Muzika je, bježeći, još čula posljednje vike i psovke  koje su za njom dolazile od očajnih parova, legalnih i ilegalnih, koji su došli i htjeli da se još vesele.“

Zanimljiv je bio i doček Nove godine uoči 1895. ljeta  tokom kojeg  je Mihailov  orkestar Suz svirao u kafani ,, Dva tigra“  koja se nalazila na mjestu današnjeg hotela Moskva  na  Terazijama. Muzika je uobičajeno svirala, ali je morala napraviti pauzu za vrijeme večere članova orkestra. Tada su gosti dobacivali zašto je „ciganska“ muzika utihnula i upućivali često oštre i prekorne riječi,  kao što su bile, na primjer, „Šta toliko rade ti Cigani, kao da su oni ovdje gazde!?“  Situacija se ipak nekako održavala u granicama pristojnosti, sve dok se nije približila ponoć, vrijeme prelaska stare u novu godinu.

„Gosti su pili i upućivali razne uzvike na račun muzike, da moraju svirati ‘dok makar jedan mrtav ne padne..!’  U tome je došao momenat završetka stare i početak Nove godine. A kad su se pogasile lampe na kratko vrijeme, čuli su se svakojaki usklici…’Ne štipaj se! Dosta, Bog te ubio…! Jaoooj…!’ Ne može se opisati kakve su se scene prikazivale u publici kad je unesena svijeća u početku Nove godine…!

Igralo se neumorno. Sve je uzelo toliki zamah da je jedno vrijeme prijetila opasnost, da će se produžiti i sjutradan. Međutim je društvo željelo da se to prekrati prije svanuća. Nije bilo drugog načina do toga da se  upotrebi neki trik. Jedan od gostiju bješe se prilijepio uz svirače, ali se jedva držao na nogama od pića. Najzad ga svirači obrlate da vikne ‘Bežite! vatra!…’ Dok se publika razaznala, svirači su već  bili napolju, a kad se vidjelo da nema požara, navalili su na toga gosta stolicama. Jedan je uzeo nesrećnika u zaštitu i razbio lampu koja je visila o tavanici i   osvjetljavala lokal… Nastao je mrak i tuča. Tako se završio taj bal. Svirači su svirali besplatno, večerali su dobro i zadovoljili su se scenama koje su se cijele noći zbivale  u vrlo raznovrsnoj publici“  –  zapisao je J. Mihailović.