Milaković: Nijesu me učili Škorovim i Tomsonovim hitovima

Evo vi volite Crnu Goru, a ja je ne volim. Ne volim, evo priznajem vam, grad u kojem sam prve kapljice vazduha udahnuo, prvi tračak svjetla ugrabio, ne volim moje Pobrežje, ni Drač, ni Ljubović, ni Goricu, ni Ribnicu… ni Čepurke ne volim, ko mari što su mi tamo roditelji i moja Ljilja.

Ni Medun ne volim, jeste mi tamo sva ujčevina, ali koga briga…
Evo ni Bar ne volim, neka vam bude, što da se branim.

Ne mogu ja voljeti Crnu Goru kao vi, u pravu ste. Sve su me pogrešno učili. Zalud su mi se mladalačka prsa nadimala pričama o čojstvu i junaštvu crnogorskom, pri pominjanju mog čukunđeda Novaka Miloševa, prađeda Sima Radonjina, njegovog kuma Marka Miljanova…. zalud sam se opijao slavnom lozom Petrovića, dičio svojim pretkom Dimitrijem Milakovićem, sekretarom Njegoševim.

Zaludu moje molitve Svetom Vasiliju i Svetom Petru Cetinjskom, zaludu moj ponos što je sveti Simeun Dajbabski držao u krilu jednu djevojčicu koja me mnogo godina kasnije rodila.

Sve je uzalud, ništa to ne vrijedi i ja, evo vam opet priznajem – ne volim Crnu Goru.

Ako je ikakvo opravdanje, nije me niko imao naučiti pravoj istini, kako sam mogao znati da smo u stvari Labeati, ili Dukljani, ko će ga znati. Kako sam mogao znati da sam mrski okupator, da su moji vjerovatno sa Nemanjom vatrom i mačem, a po nekima i puškama, pokoravali ovaj slavni narod.

Nijesu me učili Škorovim i Tomsonovim hitovima, zaglupljivali su me antifašizmom i učenjem kako se rodoljublje ne mjeri onim što si oteo od otadžbine, nego onim što si joj dao. Da ne možeš voljeti majku, ako ne voliš svu njenu djecu, ako bi nepoželjne da protjeraš, ako nesojski vrijeđaš rodbinu, komšije, drugove…

I kako posrbica da voli Crnu Goru?! Pa još i pripadnik crkve koja evo cio vijek okupira crnogorske hramove.

I što je najgore, ovakvih kao što sam ja je mnogo više no što sam mislio. Evo ne znam, umije li me neko naučiti? I ja bih da volim Crnu Goru… ali stvarno!