Milankovićeve studije u Beču

Piše: Vojislav Gledić

Milutin Milanković (Dalj, 1879 – Beograd, 1958) je 1889. godine započeo svoje srednjoškolsko obrazovanja u Realnoj gimnaziji u Osijeku, pri čemu je prethodno osnovno edukovanje stekao kod svoje kuće, učeći od guvernanti i privatnih učitelja.

Svjedočanstvo o završenoj realnoj gimnaziji dobio je 29. maja 1896.   godine i time obezbijedio mogućnost za dalje školovanje što mu je bila velika želja. Odmah poslije završetka gimnazije i položenog maturskog ispita, Milanković je sa grupom svojih drugova maturanata otputovao na đačku ekskurziju u Srbiju. Tom prilikom je pored Beograda  posjetio i druga mesta širom Srbije, a jedan dio puta, i to od  Kragujevca do Stalaća, je čak prešao pješice. Za svoje dalje školovanje je odabrao prestonicu Austrougarske Beč kao najpogonije mjesto za svoje buduće studentske dane.

Vrijeme između mature i polaska u Beč Milanković je, kako to posebno podvlači, proveo u melanholičnom raspoloženju. Iako je sa odličnim uspjehom završio realku, obavio lijepo, zanimljivo i korisno putovanje po Srbiji, nije mu bila namjera da nastavi studije tehnike.

Želio je da se opredijeli za izučavanje čiste matematike, ali je za to bilo potrebno da najprije položi prijemni ispit iz pojedinih predmeta koji se nisu izučavali u realnoj gimnaziji. Stoga se jedno vrijeme ozbiljno dvoumio da li da se toga prihvati, priprema za polaganje prijemnog ispita, ali se u međuvremenu dosta bavio čitanjem knjiga iz lijepe književnosti.

Sa velikim entuzijazmom je proučavao djela znamenitih stvaralaca, posebno Getea, Šilera, Šekspira i
drugih. I muzika ga je, takođe, naročito interesovala. Poslije sticanja srednjoškolske diplome, dugo se premišljao šta da upiše u Beču. Nije mogao direktno da upiše i nastavi studije na univerzitetu, a poljoprivreda ga (i pored očevog zavještanja) nije uopšte privlačila. Tada se dogovorio sa svojim mlađim batom Ljubišom da se on posveti studijama poljoprivrede i tako nastavi staranje o velikom naslijeđenom imanju.

,,Dogovorih se se sa mojim mlađim bratom Ljubišom, koji je imao više smisla za praktični život i bio ustalac, da on na sebe primi dužnost staranja o našem poljoprivednom dobru i postane ekonomn, a ja ću biti profesor – piše Milanković. Međutim, da bi postao profesor, kako je tada u mladalačkom žaru želio, trebalo je najpre nadoknaditi jednu veliku prazninu.

Naime, morao bi da se dobro pripemi za polaganje prijemnog ispita iz latinskog i grčkog, ali i da se posveti jednoj profesiji koja nije imala u izgledu baš najbolji društveni status. Uvijek su prosvjetni radnici imali veoma skromna primanja na šta su ukazivali profesori mladom Milankoviću.

,,Ali kada, sa sedamnaest godina, svrših realku, ispreči se toj mojoj nameri (da upiše studije za profesora, prim. V.G.) velika jedna zapreka – nastavlja Milanković da piše o izboru svog budućeg poziva. – Prema ondašnjim austrijskim zakonima, nisam se mogao upisati na bečki Univerzitet, jer nisam znao latinski i grčki. Ja sam bio voljan da ostanem još godinu dana u Osijeku, uvjeren da za to vrijeme mogu naučiti oba jezika i položiti još i gimnazijsku maturu, ali se moji profesori usprotiviše tome. Oni su me, sa moja 53 kilograma, smatrali za tjelesno suviše slabog za toliki napor. A da postanem profesor! – Znali su oni svu bijedu takvog poziva. Zato odlučiše da pođem na bečku tehniku gdje ću imati dovoljno prilike da razvijem svoje sposobnosti i osiguram sebi bolji život no što su ga oni tavorili. Vatićak i ja prihvatiismo, iako teška srca, takvo rješenje.

Upravo je profesor Vladimir Varićak (1865 – 1942) odigrao presudnu ulogu da se Milanković opredijeli na studije građevinske tehnike. Zapravo, svi Milankovićevi raniji profesori su smatrali da je nastavnički poziv slabo plaćen i da je mnogo unosnije završiti tehniku i bavit se nekom praktičnom djelatnošću, inžanjerskim poslom koji donosi mnogo veću zaradu i korist od nastavničkog poziva. Konačno je prihvatio mišljenje svojih profesora, posebno Varićaka, da je bolje poći na studije tehnike nego ulagati velike napore studirajući čistu matematiku da bi kasnije kao srednjoškolski nastavnik jedva sastavljao kraj sa krajem.

Osim toga, na Tehničku visoku školu su slali mlade talentovane i perspektivne matematičare sa Zagrebačkog univerziteta da se tamo usavršavaju. O tome mu je govorio profesor Varićak. U početku je Milanković želio da studira elektrotehniku, ali tog odsjeka, nažalost, nije bilo na Visokoj tehničkoj školi u Beču. Zato se opredelio da studira građevinu. Na tom odsjeku su predavali odlični profesori iz raznih oblasti, ali se posebno isticao profesor više
matematike (matematičke analize) Emanuel Čuber.

Njegova predavanja su počela na drugoj godini, a o njima Milanković, između ostalog, piše u svojim ,,Uspomenama“: 

„Njegova slušaonica bila je uvijek puna. U njoj je prije časa vladala velika galama, ali kada se taj mali čovjek visoka čela pojavio na njegovom podijumu i svojim oštrim pogledom prebrisao cijelu slušaonicu, nastala bi nijema tišina. Svaki slušalac uzeo bi olovku u ruke i upro pogled u predavača. Kada se Čuber o tome uvjerio, počeo bi da govori, bez patosa, ali jasnim glasom da se razabirao svaki glas svake njegove riječi.

Svaka njegova rečenica bila je majstorsko djelo stroge logike, bez ijedne suvišne riječi, bez ijedne omaške. Govorio je odmjerenim tempom da bi se njegovo predavanje moglo pribilježiti, a onda bi nas pokretom ruke pozvao da pogledamo tablu. Na njoj je pisao svoje matematičke obrasce kao da ih dletom kleše u kamenu.

Nevidljivim nekim sredstvom prisiljavao nas je da pratimo bezgrešni tok njegovih misli i uzastopni razvoj preduzete matematičke operacije kako se penje do onog značajnog mjesta gdje će varnicom ljudskog uma naći svoje rješenje. Tu bi zastao jedan trenutak, pogledao u svoj auditorijum i onda mu blaženim osmjejkom saopštio tu zamisao i njen zreli plod. Ostavio bi nam zatim vremena da u njemu i mi uživamo.
Zato je Čuberovo predavanje, izgovoreno bez glumačkog efekta, ipak izazivalo utisak jednog zbivanja, istina, misaonog, ali dramatične snage.“

Upravo je na časovima matematike, koje je tako pomno i pažljivo slušao kod profesora Emanuela  Čubera, došla do izražaja sva ljubav i talentovanost koju je u punom opsegu posjedovao Milanković. To znanje mu je bilo od presudnog značaja za kasniju naučnu karijeru. Ne samo što je dalje produbio, proširio i obogatio svoje matematičko obrazovanje, nego je stekao veliku rutinu u rješavanju komplikovanih zadataka iz više matematike (matematičke analize). To znanje mu je takođe bilo od neprocjenjive koristi i u njegovoj stručnoj inženjerskoj djelatnosti.

Od ostalih profesora posebnu ljubav i naklonost je, za Milankovića, kao izuzetno stručan i nadahnut rad zasluživao profesor Johan Brik. Ovaj vrstan stručnjak, koji je odlično vladao višom matematikom i obilato se njome koristio u svom stručnom praktičnom radu, izvršio je jako veliki uticaj na mladog Milankovića. O svom autoritativnom profesoru Briku, inače nastavniku nauke o građenju mostova, Milanković je uvijek sa velikim pijetetom govorio i sjećao se izvrsnog stručnjaka, odličnog poznavaoca teorije i prakse, koji ga je uputio i u naučnoistraživački rad. Upravo se tada Milanković uvjerio da građevinska tehnika ima i naučnu podlogu, posebno kada su u pitanju neki teži praktični konstruktivni zadaci kao što je pravljenje betonskih svodova, velikih tunela i posebno mostova.

Tu su dolazili do izražaja sva snaga, ljepota i stručnost jednog inženjera kreativca.

„Brikova predavanja su me vrlo zanimala;, piše Milanković. ,,Odlično je vladao matematičkom analizom i stalno bi je primjenjivao u svojim predavanjima. Pune dvije godine prije no što sam slušao njegova predavanja nijedan predavač tehničkih nauka, sem geodezije, nije učinio nikakvu primjenu više matematike, tako da su je mnogi dobri đaci pozaboravljali.

No meni je ostala još svježa u pameti i sa zadovoljstvom sam vidio da ću je ipak moći primjenjivati u svojoj budućoj inženjerskoj praksi“.

Milankovića je posebno interesovala analitička metoda rješavanja konkretnih inženjerskih (praktičnih) problema. Istina, postojala je jednostavnija, lakša i očiglednija grafička metoda. Nju su, mahom, tada koristili ne samo studenti nego i renomirani inženjeri. Milanković je zapazio da ta metoda ima niz nedostataka, posebno kada su u pitanju složeniji i suptilniji konstruktivni računi. Upravo su tada počeli da se grade veći i komplikovaniji objekti od armiranog betona gdje su statički proračuni bili od presudnog značaja. Milankovića je umnogome ta oblast posebno privlačila i ukazivala mu na dalji put njegovog stručnog i naučnog usavršavanja i napredovanja.

Upravo u vreme kada je Milanković slušao predavanja Johana Brika o građenju mostova, austrijskim visokim tehničkim školama dato je pravo da mogu dodjeljivati doktorske titule. Trebalo je, naravno, da kandidati izrade odgovarajuću naučnu disertaciju u kojoj bi iznijeli neke originalne sopstvene rezultate iz oblasti tehničke discipline kojom su se bavili. To je mladog Milankovića neobično obradovalo i podstaklo da nastavi svoje studije i da proživi još koju godinu u Beču, i da „jedan dio svoje očevine žrtvuje tom produženju svojih studija“, podvlači u svojim ,,Uspomenama“.

Uporedo sa studijama Milanković je provodio dosta ugodan i lagodan život u Beču, velikom i starom evropskom gradu. Posebno ga je privlačila opera pa je redovno išao na predstave ove nadaleko poznate muzičke kuće. Uspijevao je da obezbijedi mjesto u posebnoj loži koja je imala mnogo nižu cijenu karte od ostalog „otmenog“ dijela, ali se odatle mogla pratiti i slušati svaka predstava sa velikom pažnjom.

Mladom i situiranom studentu nisu bile strane ni mnoge druge radosti života koje pruža jedna velika i stara prestonica. O svojim ljubavnim vezama piše diskretno i nenametljivo, ali se sa posebnom pažnjom osvrnuo na vezu sa Alisom, rođenom u Udinama, od oca Njemca i majke Italijanke.

Za nju kaže da je bila izvanredne ljepote, graciozna i razmažena i da je imala mnogo ljubavnika. Milanković pobliže navodi njene prethodne veze, posebno sa nekim mađarskim plemićem sa kojim je putovala po raznim mondenskim evropskim gradovima. Ovaj je svoju mladu i lijepu ljubavnicu mazio i neograničeno volio, ali je, istovremeno, bio jako ljubomoran. Zime su provodili u Nici i Montekarlu, a ljeti su putovali po raznim gradovima Evrope.

Milanković ističe da nije mogao da ustanovi razlog razlaza Alise sa njenim ranijim, bogatim ljubavnikom, ali je u pitanju vjerovatno bila ne samo ljubomora bogatog plemića nego i nestalna i koketna Alisina priroda.

Kasnije je saznao od jednog svog kolege inženjera da je prvi Alisin ljubavnik izvršio samoubistvo. I Alisin život u Beču, gdje se stalno naselila, bio je, takođe, pun raznih avantura. Često je mijenjala ljubavnike (on navodi njih četvoricu prije nego što se upustila u intimniju vezu sa Milutinom). Nakon diplomiranja, imao je dobra primanja. Međutim, ta ljubavna veza je, naravno, bila izuzetno veliki izdatak za mladog inženjera. Sa svojom ljubavnicom se često vozio fijakerom, a vodio ju je i na skupe zabave. Trebalo je izdvajati pozamašna sredstva kako bi mogao održavati takav mondenski način života. U društvu sa tako lijepom, otmenom i elegantnom ženom je, razumljivo, uvek izazivao znatiželjne poglede društva u kojem bi se našao.

U tim danima neizmjerne radosti i provoda u srcu i duši mu je bila deviza „Uživaj u svojoj mladosti dok joj je vrijeme“ (ovo su, zapravo, stihovi Florentinca Lorenca Medičija, zvanog Veličanstveni iz XV vijeka).

Prenosimo ovdje jedan dio tog perioda Milankovićevog mladalačkog života zapisanog u njegovim ,,Uspomenama“:

„No baš pri našem poslednjem provodu i izletu u okolini Beča, iznenadi nas pri povratku hladna kiša. Alisa nazebe i pade bolna u postelju. Slijedi dolazak doktora Škarice, Dalmatinca, odličnog i poznatog bečkog ljekara sa kojim sam stajao u prijateljskom odnosu. Bio je, i to mi je kazao, očaran ljepotom i ljupkosti svoje pacijentkinje, no njegov nalaz bio je ozbiljan, bojao se da će nastupiti opasno oboljenje pluća. Provedoh cijelu noć pored kreveta bolesničkog, no poslije tri dana minu ona opasnost. Alisa je uskoro smjela pomalo ustajati iz postelje, no do potpunog oporavljenja prođe još koja nedjelja. Za vrijeme njene bolesti i oporavljanja provodio bih svaki svoj slobodan čas u njenom stanu, njegovao je, nabavljao ljekove i brinuo se o njoj, kao da mi je najrođenija. Njenom oporavljanju obradovah se kao i njene dvije kanarinke što ih je čuvala u kavezu. Kada se podiže iz postelje i pristupi im i stade da im tepa slatkim italijanskim riječima svojim srebrnastim glasom, one raširiše svoja krilca i počeše veselo da cvrkuću.

Gledajući svoju prijateljicu u tom velikom djetinjem raspoloženju, ote mi se iz grudi uzdah: ‘Što te ne upoznah prije, još dok si bila čista i nevina!’ Ona kleče pored mene, sakri lice u moje krilo i udari u plač, toliko bolan da mi se srce paralo. Moji osjećaji prema njoj izmijeniše svoju prirodu za vrijeme njene bolesti. Iskreno sam je sažaljevao i tugovao zbog nje, a i zbog sebe samog. Zavoljeh je drugom ljubavlju no dotle, a osjetih da me to vodi u propast. Bilo mi je jasno da je sa puta kojim je bila pošla ne mogu vratiti u bolji život.

To je onemogućavala njena lakomislena priroda, njena prošlost i budućnost. Jer čim je prezdravila, poče da misli opet samo na provod, a osjeti se nesrećnom kada zbog kojeg mog hitnog posla i kraćeg putovanja ostade koji dan bez zabave i razonođenja.“

Ova neobična ljubavna veza, o kojoj Milanković sa toliko pojedinosti i iskrenosti piše u ,,Uspomenama“ ;, daje i niz dodatnih informacija o neobičnoj romantičnoj prirodi ovog veoma obrazovanog i izuzetno temeljitog mladog čovjeka. Treba imati u vidu činjenicu da je upravo tih, a posebno prethodnih godina, Milanković dosta učio i usavršavao svoje opšte obrazovanje.

Kako je još kao gimnazijalac zavolio matematiku, koja je za njega uvijek bila prava „kraljica“ nauka, njegova sfera interesovanja je, zapravo, bila svagda vezana za tu oblast i, posebno, njenu primjenu.

Kao mlad i poletan čovjek, sa solidnim društvenim statusom i već ostvarenim pojedinim životnim namjerama, prepustio se ljubavnoj vezi koja ga je unekoliko odvukla od osnovnog ranije postavljenog usmjerenja. Svakako da mondenski način života, sa svim njegovim slastima i uživanjima, godi svakom mladom čovjeku, a posebno je to bilo izraženo kod ovog i literarno nadarenog stručnjaka. Ponašao se u skladu sa situacijom u kojoj se našao, a to mu je predstavljalo
i veliko životno iskustvo. Godine učenja i posvećenosti knjizi bile su naporne, a zahtijevale su
i velika odricanja.

Tokom mnogih godina čitav intelektualni posao, iskazan kroz uspješne studije i proučavanje mnogobrojne stručne i naučne literature, ispoljavao se i kao određeno uskraćivanje prirodnih potreba mladog čovjeka.

U ovoj ljubavnoj vezi, kako to proizilazi iz iskrene ispovijesti samog pisca, Milanković se nije nikada potpuno predavao. Nije bio potpuno zaljubljen u tu otmenu i već iskusnu damu, koja mu je, razumljivo, pružala velika fizička zadovoljstva. Naviknuta na raskoš i luksuz ona je bila nešto potpuno novo za mladog čovjeka, željnog zabave i razonode, i u tom pogledu ga je, svakako, podsticala da bude u što prisnijoj i dugotrajnijoj vezi. On je toj mladoj dami ugađao u njenim dosta skupim prohtjevima i nije tome, bar u početku, pridavao veći značaj.

Ali su okolnosti bile takve da su, u neku ruku, imale i neočekivani, ali za Milankovića pozitivni smjer. Treba, najzad, ovde ukazati i na jednu činjenicu koja je uvijek bila prisutna u Milankovićevoj podsvijesti. On je izuzetno voleo i cijenio svoju majku, koja se mnogo žrtvovala za svoju djecu.

Ona ga je, kao brižna i iskusna žena, savjetovala da se nikako trajno ne veže za strankinju („Njemicu“) jer je znala da bi ga takva žena otuđila od njegovog zavičaja, nametala mu stranu kulturu, običaje i navike.

Milanković dalje, na slikovit i veoma plastičan način, opisuje kako je došlo do potpunog razlaza sa ovom njegovom emotivnom vezom. Znao je da Alisu nikako ne može „prevaspitati“ niti joj dalje pružati odgovarajuća zadovoljstva. Ona su ga veoma skupo koštala pa su, naravno, prevazilazila njegove finansijske mogućnosti. Upravo mu je tada pomogao jedan iznenadan, ali po njega veoma koristan događaj. Njegova građevinska firma, u kojoj je radio kao glavni projektant i statičar, dobila je posao za izgradnju kanalizacione mreže u gradu Košice (za posao je, inače, pored firme preduzeća ,,Pitel“  bilo angažovano još jedno kompanjonsko društvo iz Mađarske).

Tu okolnost je Milanković iskoristio da bi ponudio svojoj ljubavnici Alisi da sa njime otputuje u Košice, ali na duže vrijeme (na dvije godine). Kada je Alisi predočio palanku Košice, sa svim pojedinostima koje tamo vladaju, mlada dama se začudila da je njen ljubavnik prihvatio ponuđeni posao.

Nisi lud da ideš tamo“, rezignirano mu je kazala. „Moram“, kratko je odgovorio. Tražila je da otkaže taj posao ili, pak, da napusti firmu u kojoj je radio i nađe drugo namještenje. Milanković je, naravno, odbio takav predlog jer je dobar dio svega toga zapravo sam iskonstruisao kako bi bio uvjerljiviji i time, zapravo, odbio Alisu od sebe. Uspio je u tome. Kada joj je, na kraju, rekao „Pa pođi sa mnom“, ona mu je odlučno odgovorila „Nisam luda! Znam ja te palanačke gospođe!

Gledale bi na mene kao na pravo čudo!“

Alisa je odlučila da napusti Beč i da pođe kod svoje tetke koja je živjela u Nici. Ispratio ju je sa Južne željezničke stanice u Beču kada je krenula kod tetke, majčine sestre. Oboje su bili tužni, kako to ističe Milanković: „Putničku kartu prve klase nabavio sam joj dan ranije. Kad izađosmo na peron, poče tako da jeca, no kada uđe u vagon i pojavi se na prozoru, udari u takav plač, a kada mi pruži ruku za oproštaj, toliko grčevito da se jedva otkačih kada je voz bio u pokretu…

Brišući suze, pođoh kući i uputih se ka tramvajskoj stanici. Tada primijetih da nemam više ni prebijene pare u džepu. Ali me taj ispražnjeni džep obradovao kao jasan dokaz da ostavljam svoj dotadašnji mondenski život i da se vraćam svojoj staroj ljubavi – nauci.“

I zaista, Milankoviću je tokom cijelog kasnijeg života najveća i najdublja ljubav bila upravo usmjerena prema nauci, tačnije prema kosmičkoj problematici i primjeni zakona nebeske mehanike za rješevanje pitanja promjene klime na Zemlji i susjednim nebeskim tijelima.

Na tom području je razvio najpotpuniju matematičku teoriju, koja i danas predstavlja najznačajniji domet ne samo na tom području nego i na planu proučavanja klimatskih promjena tokom mnogih miliona godina u prošlosti i budućnosti, što predstavlja najkompleksniji matematički pristup globalnog izučavanja klime i njenih promjena u prostoru i vremenu.