Milena, čovjek žena

Piše: Emilo Labudović

Ima u kategorizaciji i stepenovanju moralnih vrijednosti i karaktera crnogorskog etosa jedna sintagma koju, vjerujem, ne poznaju drugi narodi a koja glasi „čovjek žena“! Nastala u vremenima kada su žene bile stubovi porodice ali im se to malo ili nimalo priznavalo, ona je bila ranga „medalje Obilića“ ili bilo kojeg drugog viteškog priznanja. Njome se odavalo „priznanje“ posebnim ženama, ženama koje su svojom moralnom harizmom, hrabrošću, stamenošću i mudrošću zavređivale da stanu, rame uz rame, u neprikosnoveni stroj „brkatih“ delija, puškonoša, jurišnika i pametara, kadrih „stići i uteći, i na strašnom mjestu postojati“! Emancipacijom i jačanjem feminističke svijesti, bitkom za polnu ravnopravnost i jednak društveni status, ova „posebnost“ se izgubila i utopila u prosječnost i moralno sivilo u koje kao društvo tonemo sve dublje.

Kažu da je herojstvo, ono koje bilježe hronike, mitovi i istorija, najčešće stvar trenutka, nedefinisane inspiracije i naleta adrenalina. Nije dato svakom, istina, ali nije rezervisano niti za određeni društveni status niti za stepen obrazovanja. Ispoljavanje herojstva obično se vezuje za ratna i ostala „vunena vremena“, kataklizmične pojave i procese, ali sam život je često pozornica koja svakodnevno pruža prilike za samopregor i podvige. Ipak, i laici i stručnjaci, od filozofa do pjesnika, slažu se u stavu da je najveće, a ujedno i najteže, herojstvo biti ČOVJEK, svakodnevno i do kraja života. Svjedočiti svoju ljudskost, svoju odvažnost i spremnost da se štite najviši moralni standardi i integritet, građanski, ljudski i profesionalni, svuda i na svakom mjestu.

U vremenu kada su mnogi u Crnoj Gori baš taj integritet žrtvovali pukom pragmatizmu, hedonizmu, višoj ljestvici u društvenoj hijerarhiji, progovoril je ONA. Milena. Progovorila ljudski, visokomoralno, visokoprofesionalno, hrabro. I rekla istinu o stanju u kojem se nalazimo, o sredstvima kojima raspolažemo, o medicinskimma dostignući koja su nam do ruke. Doktor (neka mi ne zamjeri na rodnoj nesenzitivnosti) Milena Popović – Samardžić je samo rekla istinu, a u vrijeme njenog svekolikog deficita, u društvu u kojem su laž, lopovluk, „snalaženje“ i ostali marifetluci stekli nesporno pravo građanstva to je, izgleda, ravno – podvigu. I dok je govorila, otresito, stručno, ubjedljivo, u sasvim drugi plan je ostajala činjenica da je žena. Pred nama je sve vrijeme bio ČOVJEK dostojan one maksime Gorkoga. Milena je u tom trenutku bila, a očigledno je to svakog dana i na svakom mjestu, ČOVJEK ŽENA. Velikim slovima napisano.

Nije sramota nemati. Nemaju mnogi, a ni onima koji imaju u ovoj situaciji ne pomaže im mnogo. Nije sramota i ne moći. Ne mogu mnogo ni mnogo moćniji. Korona je svekoliki svijet ujednačila u nemoći. Sramota je lagati. Sramota je obmanjivati i samoobmanjivati se. Istina je jedini efikasan lijek za sve, pa i za koronu. A doktor Milena Popović – Samardžić je pokazala kako je govoriti istinu jednostavna stvar. Treba samo malo hrabrosti i samopoštovanja.

Pročitajte JOŠ:

Rađanje narodne televizije