Milica Kralj – Povodom Svetskog dana poezije

Unemogućnosti da zbog epidemiološke sitacije održi pesničko veče povodom Svetskog dana poezije koje Tribina „Riječ“ UKCG tradicionalno obeležava, odabrala sam pesme naših preminulih kolega, članova UKCG.

Književni opus preminulih  pisaca nezaobiazna je kategorija pri bilo kojoj vrsti analitičko- hijerarijskog  razmatranja u sveukupnom opsegu savremene srpske književnosti, srpskog jezika i ćiriličnog pisma.

Delo naših nezaboravljenih pesnika postalo je orfejski putokaz koja nadilazi smrtne granice i pesma utehe, pesma nezalazne svetlosti kojom zavaravamo smrtnu razdaljinu.

 

MITROPOLIT  AMFILOHIJE  RADOVIĆ (1938- 2020)

SANTA MARIA DI TRASTEVERE

U središtu svijeta

s one strane Tibra

linija gdje cvjeta

gori od starina

neugasivo ognjište

vjere

Santa Maria Di Trastevere.

 

Na njemu

plamenom

Kupine neopalive

blista lik

Presvete Djeve

svjedočanstvo

Istine žive

To duše pokoljenjima

pere

Santa Maria Di Trastevere

 

Dođoh Ti, Djevo, i ja grešan

u pohode

u času tame

svetosavskog roda moga

da milost za njega molim

ne od onoga

što zemnu moć ima

no od Tebe,

Roditeljke čiste

koja Nebeskom caru

u jaslama postelju

stere

Santa Maria Di Trastevere.

 

Grobove svetih Petra i Pavla

cjelivajući molim

duše mučenika rimskih

prizivam

srcem ko mačem golim

da narod moj raspeti

i sve ljude

izbavi od mržnje

svijeta

i njegove nevjere

silom Tvog Sina

Hrista

Santa Maria Di Trastevere

 

Rim, 1993.

 

RANKO JOVOVIĆ (1941-2020)

DIVLJI PLAČ

Pozdravljam divlje pesnike sveta!

Sunce, vazduh, pastira, đavola, anđela,

Kozu, ovcu, konja, orla, svraku –

Boga nad i u njima.

Pozdravljam svetlost zaslepljujuću

Što poput večnog struji naniže,

Podravljam uru kad horde brđana

Uleteše u ovaj grad

Kad nateraše bronzanog lažiboga

Na kapiji gradskoj –

Da po božanski izveže:

Graditelji, zdravo!

Pozdravljam vas, o divlji pesnici!

Bodeže, oklope, sedlanike,

Bičeve, topuze, boksere, drenovače,

Misli vaše zavereničke, senke hitre –

Sav taj prirodni materijal

Odiskon Osvajača

Naročito pozdravljam.

I čekiće vaše, teške, elastične –

I križeve i eksere čekića

Pozdravljam.

 

Besne mađije na vašim čelima

Pred kojim proplakaše gradski urođenici

Pozdravljamkrikom novorođenogdivljana.

 

Sa dna ovog šupljeg dan:

Gde čovek i nešto žive udruženi

Gde čovek i ništa rat vode –

Pozdravljam divlji plač

Razgovetnih, običnih, tavnih.

 

MIODRAG TRIPKOVIĆ (1947 – 2016)

A POLJANE BEHU TAJNOM ZAKLJUČANE

Tako dobar beše put što se ukaza

Kroz lekovito bilje, kroz ozvezdane noći

Al neka gorka slutnja ili trag tamnih staza

Koje još htede videt kojima htede poći

Vinuše te sitnog kroz beskrajne poljane

A poljane behu tajnom zaključane.

 

Tako dobro sve beše što htelo je da skrije

Tvoje tanko bilo odpatnje i Hlada

Al ogromna čežnja il čar Alhemije

Što u jednoj reči svim rečima vlada

Vinuše te sitnog niz beskrajne poljane

A poljane behu tajnom zaključane.

 

ŽARKO ĐUROVIĆ (1928-2019)

Kad noć spusti zvezdane žaluzine

Nisi sam. Mislima daješ željeni naboj

Žudnja okrilati.

 

Kad svane misli se povuku

U tajne ponore. Tu grgore.

Tmini usta pune.

Do završetka.

 

Čekaš novu noć.

I njena bremena.

Svako breme veće.

 

Suđeno ti je da izdržiš!

 

RADOVAN MARKOV KARADŽIĆ ( 1935-2019)

BALADA O VLADICI

Na rukama uz kotorske strane

Nose braća najdražu nosiljku

Neugaslu u tami svjetiljku,

Hoće da ga od smrti odbrane.

 

Stiže Rade s puta potonjega,

Iz svjetlosti, iz zemlje latinske

Da uroni u tmine cetinjske

Što su rano otrovale njega.

 

Na Cetinju pod Kršem Orlovim,

U Biljardi pod kamenim svodom

Rade svodi račune s Gospodom

I potonju misao proslovi

 

Svevišnjemu kao oporuku

Prije no se luča ne utrne

„ Provedri mi više Gore Crne“

Spusti na nju Tvoju moćnu ruku.

 

I hvalu mu upućuje smjerno

Za darove um, stas i ljepotu,

Tu cijenu kratkome životu,

Tvarcu ciglu u lancu bezmjernom.

 

Kaza braći o ljudskim sudbama:

Sa biljegom božanskoga dara

Skončalo je dosta pametara

U torini i u kolibama.

 

Pogazi se njegova zakletva.

Vječnu smo mu kuću raskućili,

Sjeme raspre grdno rastićili,

„ Stiže đecu roditeljska kletva…!“

 

VUKMAN OTAŠEVIĆ (1935-2010)

LUNA- KULA

U dno polja Luna- kula

Jato vrana na krov palo

 

Luna kose razasula

Gori crno ogledalo

 

Obrvama zvuk ispreda

Svo polje u oko stalo

 

Kuda li sam to zaveden

Gori crno ogledalo

 

Ajkaju se gole grane

Po grlu im inje palo

 

Umrijeću u razdanje

Gori crno ogledalo

 

KOSTA RADOVIĆ  ( 1936-2018)

MOLITVA JE POSLEDNJI ZAVIČAJ

Osjećaj nezavršenosti – ispit

je moj dom, dok ležaj trune.

Šta mogu, usta šume, otkrit?

Kakve me laži zbune –

 

u trenu otkrića?  Zaista, šta

se, mjesto ljubavi, okreće

na kraju?  Kao poslije zla gosta

čarano, gljivasto smeće

 

buja: tijelo je gnjev –

trunu skupa ! Sve – zavežljaj,

živ a grč. Još samo taj zijev

i nezavršenosti je kraj ,

 

sav ovaj tren, ispit, zalet –

u pokrivci – prikriven je osjećaj.

Namah odozgo šumi sjet:

molitva je poslednji zavičaj!

 

JOVAN DUJOVIĆ ( 1938-2015))

SPECIJALISTA

Kad god bi se koji

još nedoklani srpski robijaš

požalio milosrdnom

jasenovačkom Bogu

Ljubu Milošu

da je od nečeg obolio

ovaj bi sijao od sreće

što mu se pružila prilika

da ga izliječi

ništa ne pitajući

gdje i kako

virtuoznim kasapskim potezom

rasporio bi ga

od grla crnog do učkura

konstatujući

da je izvrsnog zdravlja

 

MOMIR VOJVODIĆ ( 1939-2014)

GREŠNICA JELICA

epitaf

 

U trnjište ono zvano Čakli

Od crkve su ovaj grob odmakli

 

Da je dalje od groba grešnica

Jaglikina lijepa Jelica

 

Skinuše je jedne zore rane

Sa višnjeve rascvjetale grane

 

U zemlju je tajnu ponijela

Sa kojim je momkom zanijela

 

Kolika je grešnica Jelica

Iz groba joj cvjeta ljubičica

 

Uzalud sam vikao na popa

Da je časno u oltar ukopa

 

Anđeo je – breknu mi pop Nika –

Pa nek leži dalje od grešnika

 

Morača, 1974.

 

MILENKO VICO (1950-2014)

KAO LJETO DA JE

Srce

Izdržaćemo

I ovu jesen

 

Živjeti

Od zelenih snova

I svakodnevnog besmisla

Što sljepilo daje

 

Srce

Izdržaćemo

I ovu jesen

Kao ljeto da je

 

LJUBISAV KNEŽEVIĆ (1933-2015)

RISTO RATKOVIĆ

Januar i hladan brid

Obalom Lima stazu znanu

Vjetar mrazom zasipa

Jesi li se smirio u zavičaju

 

Noći silaziš na rijeku

Anđele bivše grliš

Oslukuješ brzak šapata

Jutrom se u bronzi srmiš

 

I čekaš mrtvom mrtva

Da dođe Ona

 

LJUBISLAV MILIĆEVIĆ(1930-2011 )

NJEGOŠ

Okle taj eho dopire

Iz kakvog srca i rova

Iz vjetra, počuj, i šire

Do noćnih labudova.

 

Njega odaju ptice

I vodopoadi novi

On kruži netremice

I svim morima plovi.

 

Udruži žamor žita

Resku zvoonjavu leda

Ništa vas on ne pita.

 

U sunce kad pogleda

Prolazi kao patnik

Svaka mu riječ zlatnik.

 

BLAGOJE NIŠAVIĆ (1937-2012)

KAMENI SLOG

Vasku Popi

 

Evo me pred belutkom. Tvojim.

Prepoznao mi, zar, zjene:

U zagrljaju mene

Drži. Da sam ne stojim.

 

Kud li će me, da znam!

Ni sjutra kad me smetne,

Ne mogu bez njega:plam

Njegov ima da me sretne.

 

Ne, nije uzdah:

Iako i dalje, nemušti,

Ja se u tebe uzdam:

 

Ko će, ako ne ti,

San taj kameni, sušti,

Slogom odzatočiti?

 

DRAGAN VUČIĆ (1950-2014)

VETAR PROLEĆNI

Vetre prolećni blaga dušo moje majke

oplodi maline, trešnje,

 

obodri mlade smokve

donesi šar livadi

po kojoj je nedužna hodila

 

miluj moje sećanje

danima sedim pod tvojom višnjom

i sanjam majko sanjam

čudim se majko čudim

tvoje dete plače

ne daj da mu presahnu suze

 

MIODRAG MIJO ĆUPIĆ (1936-2011)

OGLEDALA

Donosilac rukopisa je, u trećem poglavlju pod svoj kritičarsko-teorijski sud podvodio fenomen(simbol, retoričku figuru)ogledala sa svim značenjima ili besmislenim obrtima o kojima, kako je istakao, neće biti riječi. Ogled je započeo Narcisom koji se,vidjevši svoj lik u potoku, toliko u sebe(očajnički i beznadežno zaljubio d aje do tuge, a možda i od prevelike čežnje za sobom presvisnuo, preko drevnih maga i volšebnika koji su izvodili čudesne veštine sa ovom stavrčicom, do seansa i okultnih obreda sa ogledalima nekih najnovijih(da li satanističkih?) grupa. Pominjao je značja ogledala u filmu, ali je akcenat stavljao na literaturu, situaciju, imena među kojima i Slavnog autora Viteza od Ogledala. Isticoa je princip zamrznute trake“(slike iz različitih vremena zaleđene u ogledalu prostora i nevidljivih sfera)ogledala neba, rijeke, jezera, bare, zaleđenih površina.Raspredao je o iskrivljenosti lika u ogledalu, o njegovoj dvostrukosti, trostrukosti pa i višestrukosti. O slomljenim, izgubljenim, uveličavajućim ogledalima, kao i onima koja predmet, ililik svode na tačku, mrlju, odblesak.

(…)Akribija Priče ne dozvoljava Autoru ogleda da iznosi dalje informacije koje su zamršene i nečitko ispisane.

 

MIODRAG VUKOVIĆ BRKICA (1947-2013)

PROTOKOL ZA LOV

kad krenete u lov OBAVEZNO

povedite pse

ponesite tranzistor i ženu

upakovanu u što manji zavežljaj

pazeći pri tom da ne pojede sendviče

ili potroši tranzistorske baterije

ako budete izmoreni lovom

tu su psi

dakle

izlazi sunce

vi doručkujete

žena je svoje pojela

da ste u australiji bilo bi više zečeva

poneki kengur kao trofej ovako

vi volite ženu koju niste pustili

potom ručak spavanje

povratak

spavanje

ne nalazite li da je ribolov

manje naporan

 

MIĆUN ŠILJAK (1937-2007)

HRABROST RIJEČJU

(Braći Draganu i Rodoljubu)

Zenit  vijeka prosipa snove,

Zrelih godina puna mi glava

Sada me studene noći love

U pustom životu, pust skapavam.

 

U ime mogućih potomaka:

U sebi nosim ticu vranu.

Pune mi oči djevojaka-

Al stadoh na zlu granu.

 

Veza  s precima još bitiše,

Jednom se i ja moram izreći:

Kroz mene šiljak do šiljka diše,

 

Nije to praznina – to su doba,

Ona u crnoj sandžačkoj vreći,

Tu vreću nosim dalje od groba.

 

SLOBODAN VUČINIĆ (1947-2020)

DONESI SUNCE ZAVIČAJA

Donesi malo zavičaja

da nam miriše dok nas spaja

 

Svitanje i cik zore

da nam vedro jutro osvane

 

I pregršt vode da umije

prije nego sunce ogrije

 

Još malo magle sa Žubera

dok je vjetar ne rastera

 

Šaku borovnica iz Krčevine

i hladovinu bukovine

 

Sačekaj nek zatreperi

stara jasika poslije večeri

 

Poj komšijinog petla lavež pasa

sliku pšenice dok se talasa

 

Riku volova bleku ovaca

igru teladi i jaganjaca

 

Donesi sve što ti se svidi

srce zaigra kad zavičaj vidi

 

Donesi  Sunce zavičaja

ljepotom duša da se napaja

 

Donesi nešto donesi malo

koliko u oku bude stalo

 

SAVO LEKIĆ (1952-2010)

TIHI RUŠITELJ

U nebu

Pod oblacima živi

 

Terase u

Suncu plivaju

Noću

Među

Zvijezdama lebde

 

Dragana iz snova

Čedo sa

Anđeoskim trepavicama

 

U zidvima vitkim

Ormarima mirisnim

Košuljama tananim

U tijelu rosnom

 

U svemu vidljivom

 

Tih i rušitelj

Simfoniju  komponuje

 

DRAGOMIR BRAJKOVIĆ (1947-2009)

ŽIŽAK

Zaći ćeš jednom i ti u tamu

koju Stvoritelj u svemu otka.

Prepoznati nećeš  ni reč samu

i njoj će tama biti potka.

 

I ni tišine biti neće.

Ni stvari neće da se slove.

Iz tame manje, manje već izleće

sveopšta tama – znak on+bnove.

 

I dok je grize tvoj plamičak

Suštinu njenu osvetljava.

A na sve pada plav različak

Na samom pragu zaborava.

 

Iz žiška slučajno zapaljenog

Ponovo opšta tama bije

Kao da slog se sa usana

Javlja u višku energije.

 

I zbog tog manji od svih tama

Ali Svetlosti uvek blizak,

Usred svih sanja i omama

Ti drhturavi budi žižak.

 

Unutar onog što je protiv,

Što ništa sa svetom ne jednači,ž

Ti budi neka svetlost gušća,

Maleni žižak. Rasipaj! Zrači!

 

DRAGIŠA MADŽGALJ (1938-2007)

SAN KRALJA UROŠA

A jednom u lovu, Kralja sanak prenese

u sedlu, i puška, preko krila mu klonu.

Vranac pod njim, dugom grivom zatrese,

a Kralj se u sedlu ugnu, kao da potonu.

 

Negde se javi ptica, čudno li zajeca!-

kao da pogođena pada sljubljenih krila u travu.

U tom Kralj ugleda tanku srnu i red strelaca

Kako jednovremeno nišane njenu lepu glavu,

 

koju će nagrđenu primiti tamni smrtni bezdan,

kad zine čeljustima u svome nezboju.

Strese se kad jeknuše pucnji složni kao jedan

i mesto njene vidje ustreljenu glavu svoju

i krunu kako se kotrlja u kraljevskom sjaju

i kezi mu se poput strašila – svetle poruge,

dok malopre pokorne a sad pomahnitale sluge,

koljući se, o nju se, krvožedno otimaju.

 

Gle, kako se ponavlja prastari usud istorije,

Kako svaka glava traži za sebe krunu! –

a sve su redom, od grabeži i neurastenije

i tolike druge, nevinije, zbiog njih trunu!

 

Trže se, nenadno, kad minu laki sanak,

A minu, kao kad rukom, meko otreš oči,

Slepljene od studenog vetra i kiše,

A s njim, i kraljevstvo, kao srna niz proplanak,

I on, očišćen, rab Božji, u manastir zakorači.

 

BOŽIDAR FILIPOVIĆ ( 1952- 2010 )

PROSTOPROŠIRENA REČENICA

„Ja sam učiteljica koja više nema učenika.“

Grozdana Barjaktarević, selo Dolac kod Kline(„Omladinski pokret“ oktobar 1988.

Grozdani Barjaktarević i Robertu Beriši)

 

Izgovaram tiho ime po ime,

Prozivku vršim dugu,

Na času rane zime

Zapisujem prostoproširenu tugu.

 

Izostanke sam opravdala,

Nijesu se od škole skrili,

U dnevnik sam upisala:

„Razred su mi iselili:“

 

Čile natpisi „na prodaju kuće“,

Trune posječeno mlado voće…

Sumnjajući u svanuće,

Pišem i peticu iz samoće.

 

Pišu mi, ništa ne kriju;

Iz Kruševca, Kraljeva, Rume…

Pišu da Kosovo i Metohiju

Čuvaju u herbarijume.

 

Na svako pismo odgovorim,

Ko djeci, sestrama i braći.

O nadi, miru i sreći zborim,

I šaljem zavičaj za domaći.

 

Pisma putuju prije mene,

Ljubav od hiljadu kilometara dužine,

Ali pazim da s njim ne krene

Bol u prvom padežu množine.

4.i 5. oktobar 1988.

 

RATKO DELETIĆ (1947-2007)

NOSIM TUGU CRNJANSKOG

Nosim tugu Crnjanskog

I jesen stražilovsku,

Čekajući tvoj dolazak.

 

Ti si kiša, vjetar što šiba poljem.

Izgubiš riječ, ogoliš dušu,

Šta ti ostaje.

 

Studen

Ozebla knjiga.

Dok ti ovo pišem

Zatrpava snijeg

Prag života mog.

 

Skupljam riječi

Kao mrve hleba,

Na prozor ih stavljam,

Doletjeće ptica.

 

Nosim tugu Crnjanskog

I jesen stražlovsku,

Čekajući tvoj dolazak.

 

DRAGAN STOJADINOVIĆ ( 1959- 2004)

NA KONCU

Bes slabosti zagasio

Suze obrisao, ovakav

Nikakav stao sam pred vas

 

A bejah se zauzeo za nešto nasmejano

Vedro nešto da zaustim sam hteo

 

Kao da brao sobom sam cveće šumsko

Koje da donesem mirišljavo

Uspeo nisam

No, barem sam pokušao ja

Dobrice da izbavim plave

Koje pomorile su po meni tamnne

Trouglaste glave Zla!

 

I kada sve se sabere

Kako na koncu red je, eto

Vreće prazne sa jedne

Slame sa druge strane

Za prostirku pogodne

I za žvakanje

 

Ko bi rekoa da do malopre

Kolena ne zapljuskivaše

Nešto kao klasje!

 

DRAGOLJUB ŠĆEKIĆ (1950 – 2004)

ROĐENJE

(bezgrobnoj vojsci)

Rođen sam za Svetog Savu,

kršten u vrijeme posta

kad bijaše ljuta zima,

kad mnogi pomriješe.

 

U jedan grob sahranjivali po petoro,

rijeke su izlazile iz korita,

ljude su ubijali maljevima,

klali ih kao jagnjad,

bacali u jame bezdanice.

 

Rođen sam kad je brat ubijao brata,

kad ono pobiše sveštenike,

kad zabraniše krst i krštenje,

kad je svijeća gorela iza kapaka,

u vrijeme velikog mučenja.

 

Rođen sam kad se nadovezivao bol na bol,

kad su kuće gorele,

kad su zapaljeni ljudi trčali po livadi,

hodali po gradu crni kao ugljen,

sa rukom kao da drže svijeću.

 

VESNA RAONIĆ SIMUNOVIĆ (1961-2003)

HAJKA

Tukli su mog nerođenog sina

Vodili jamama neokopanim

Lila je neka svila

Peklo mi nešto zjene

 

I išla sam

Konop se oko vrata spleo

Moje tijelo polugolož

klelo

 

ćutah mirna

prosjak sa hlebom

vječna je ova tajna

smijah se moćna

prvi put prava.

 

SVETOZAR BALTIĆ (1936-2002)

BELE SE; BELE PLANINSKI MANASTIRI

Ljubisavu Kneževiću

Vraćamo se preplanuli kao svatovi

Sa neke puste svadbe

Sretaju nas beli planinski manastiri

I kupe lekovitog bilja.

krečari po dolinama

Užegle krečane razvaljuju.

otvorene rane vidimo na nebu.

I rđu po bravama teškim,

I sekire zabodene u klade,

I zagušljive šume oko kuće,

I plesan na zaboravljenom hlebu,

I pećine što jutarnju maglu bljuju,

I crnim ralima išarane livade,ž

I nazubljene šolje kojim su nam zavijali strune,

I prepolovljeni točak na ulazu,

I naramak lučevine na tavanu

Odakle padaju čađava olgedala,

Očevi izgriženi kalendari.

Povijaju nas u blage vesti

Žene sa zamlečalim grudima.

Otklapaju kovčege pune prediva

I sa dna vade neoblačene košulje

I mladu smolu da stave

Na podboj.

Bele se, bele, planinski manastiri.

 

 

RAJKO ŠĆEPANOVIĆ (1948-2013)

TRAVAR

Skroitim mjestima

tvog nezaborava

već rastinje buja

u proplanku tuge

postaje čudotvorno

da u svako doba

izobilja ima

ljekovitog bilja

što ga skupljam

i brižno odvajam

od otvornoh trava

da sa sobom nosim

darove neba

za sve naše bolesti

kao kamilicu žutu

bijeli blaženi san

i hajdučku travu

za naše nemire

i rane neprebolne

 

BOŽIDAR ŽIVKOVIĆ DŽIGI (1947-2016)

NA PIJESKU MOJE KRVI

Na pijesku moje krvi

Jedna

Žena u crnini

Plače moju odsutnost.

 

Na pijesku moje krvi

Dođođe crvi

I rekoše sve

o meni.

 

RAJKO VUKOVIĆ (1949-2017)

LAV I MRAV

Išao mrav

prkosan i zdrav

preko Afrike

sreo ga lav

onako prgav

došlo do bitke.

 

Junačka slava

vodi lava

iako hramlje,

visoka trava

spasila mrava

od šape lavlje.

 

GARO JOVANOVIĆ ( 1951-2014)

GAVRAN U MANASTIRU MORAČI

i tako počinje priča a o gavranu o mrkom

što pjesmom svojom, muklom godine

prebraja naše

još davno je plovila ptica i noću

kako i danju

i grak njen gdje je pao srpski je

manastir zidan

a kraj Morače kraj hladne a ispod

planina surih

i sve to bijaše onda vo vremja ono u davno

na pragu godina vučjih Agareni sedlahu konje

 

još jednom ugledah pticu a na Kosovu

na ravnom

kad moju odnese ruku sa polja crnog od krvi

spusti je graktavo leteć nesrećnoj u

krilo majci

i sad je ptica tamo il njena drhtava sjena

gavran il njegov duh a u Prištini u crnoj

opet su godine vučje i nema kraja priči

 

NADA D.  PAVIĆEVIĆ (1951-2020)

TARA. LJETO ODMICALO

Čipkanog vela brdima bijelim odlazili

splavovi,

 

na vjenčano pirovanje

Čarobnice plijenile splavare i šumarke,

pjege zlatne listale i nestajale.

 

Ne daj me : Iznova se zbiva ljubljenije.

 

Tara. Ljeto odmicalo.

 

MILOŠ BULATOVIĆ (1951-2019)

PROPUSNICA

mi možemo sve

od anti – materije

stvoriti hranu za crve

crvima hraniti ribe

 

ribama mačke

mačkama pse

( pas nam se mesa najeo)

 

vukovima ovce i šume

čovjeku pušku

čovjeka bez razuma

propustiti

kroz kanalizacionu cijev

i još svašta

mi možemo

 

KOSTO NINKOVIĆ (1955-2010)

NAĐENOST

Ako svelik ne govori

Iz tvog mislenog reljefa

Život pogrešno trasiraš

Iskustvom praznog umora

 

Kad se svjetovi saglase

Jednoznačan jezik iznjedre

Svemir je umno prohodan

Kroz korijen tvog prisustva

 

Ulaži smrtno sjemenje

Umiri dok ne dotakneš

Veliki znak jednakosti

U svakoj čestici prebiva

 

VLAJKO ĆULAFIĆ  (1957-2015))

KRUNISANJE SUŽNJA

Kad su ga braća svezanog, odvela

Svojim ubicama i na poklon dala,

Mislila su da su uz Svevišnjeg sjela,

A ne krvnicima krv s ruke oprala.

 

Mislili su gordi doba tamničari:

Kada ga utome, da će da umuknu

Krici žrtava, i da će ključari

Ovoga svijeta, nagnat da ustuknu

 

Pred rešetkama njihove tamnice,

Svi koji drže do svoga očinstva,

I imaju dušu, srce i vilice.

 

Sve za šta mu sude njina su zločinstva,

Pa mu, robijom, većom čine slavu

I zlatnu krunu stavljaju na glavu.

 

SLAVKO ŽIVKOVIĆ (1960- 2015)

I ŽALOSNO ZAGRAKTAO

Koji Srba diže iz debelog mraka

Gdje si Crni Đorđe golemijeh šaka

 

Velikih očiju i obrva koje

Ni jednoga trena na mjestu ne stoje

 

Majka Srbljanka tuži ranjena

Gdje joj je dijete širokog ramena

 

I čeone kosti koje ljutom lavu

Daju mjeru pravde i voždovsku slavu

 

O Bože daj da brzoga sata

Obode Đorđije svojega alata

 

Da zamiriše trešnja iz Topole

U Prizrenu između Ljeviške i škole

 

Da grmne jasno i glasno svima

Kojekude bando mašine i dima

 

Da od sada više brat bratu ne daje

Za glavu slame bolje položaje

 

Da glava slame ne bude nam mjera

Samo loših djela i dobrih namjera

 

Gospode i ovu suzu nadanicu

Šaljem ti po dobro poznatome licu

 

Koje i na kraju ovog pisma pada

I žalosno grakće – još se Srbin nada

 

PREDRAG VUKIĆ (1966-2018)

U TEBE VJERUJEM BOŽE

U Tebe vjerujem Bože

svom snagom srca svog

Do neba uznosim poj:

Gospode i Bože moj!

 

U Tebe vjerujem Spase,

u Svetog Duha glas,

jer on je utjeha moja,

milost, spokoj i spas.

 

U Raspetog vjerujem Hrista

što mi donosi mir,

jer on je izvor dobrote

Vaskrsli Blagi Pastir.

 

Ostrog, 24. maja 2002.

Na dan Sv. Kirila i Metodija

 

NEBOJŠA BOŠKOVIĆ (1961-2019)

POEME

Mesečina poljima se prosu

poput neke uspomene drage,

ko sećanja davna što su

poemama mojim dale snage.

 

Slutim oči kojih nema više

i koje je vječnost odnela,

a jednako decembar izdiše

i blago sviće zora bela.

 

Još mladosti odnekuda ima

i sa lica osmeh se ne ruši,

pravih bora navrla je plima

i duboko snuždila u duši.

 

Dosta ih se i u liri svilo

ko na groblju datih reči,

u grudima ono što se krilo

pesmom tiho ponire i ječi.

 

Njena moć me vodi prema dnu

kad su dragi sveli glasi…

Svetlost srca uzdignuh u snu

kojim teku prohijali časi.

 

Od tad suze teku, nekud streme

i strofama setno zasijaju.

Eto tako dolaze poeme

i rimama seni zavijaju.

 

VINKA PERIŠIĆ ŠARENAC (1957-2020)

SUSRET

Nije pala jabuka u bunar

I nisam ja nesrećna…

Samo se nebo pomjerilo…

 

Ti su uzeo svoje staklene ruke

Ja svoje mermerne oči

Pa smo se na rubu dana uoči bure

Bez riječi udaljili  sa mjesta

Zločina.

I to je sve.

 

Ko će ostati da okuje radost

Da poravna tragove?

Prećutaćemo sve razlike do smrti

Pješčane dine

Neubrane kraj puta

Razloge za tvoj odlazak

Bez pobjednika u ovoj kamenoj

Tišini.

 

Ono što je izgubljeno, nađeno je

Na početku kruga

I to je, ljubavi,  sve.

Pročitajte JOŠ:

Crna Gora: Dan poezije, da; Dan Njegoša – još ne