Milo Đukanović je u Dubaiju, ali gdje je i šta radi njegov vjerni Veselin Veljović?

Hroničari montenegrinskog ideološkog fanatizma rekli bi da je Veselin iskoristio dašak proljećnjeg sunca i iznio svoju, sada već kultnu, zastavu na terasu, ne bi li tako po ko zna koji put dokazao svoju pripadnost Đukanovićevom gangu, pritom, ništa manje važno, isprovocirao onaj većinski dio svojih sugrađana koji se nisu okoristili „čarima i dražima“ dugogodišnje naklonosti „rastočkog gospodara“, zbog čega ne mogu da priušte sličnu nekretninu kao Veselin.

Neko drugi bi rekao da Veselin u ovom trenutku piše memoare, teoretiše o posebnosti crnogorskog naciona ili, pak, nabacuje misli nekome ko bi mogao (a takvih nije malo) to mnogo ljepše i konciznije da sroči. Jer, opravdanje Veselinovog učešća u sumanutom pokušaju fanatizovanih pristalica DPS-a da spriječe ustoličenje mitropolita Joanikija, sve te belvederske noći, gume i prizivani traktori za jednu cijelu populaciju, ne može se opravdati, makar i literarno, bez pomoći.

Nego, gdje god da je Veselin, ili na terasi, ili se opija čarima reminiscencije, znamo da, još uvijek, u njegovom neposrednom okruženju nije pravda, ni nadležni državni organi.

Jer, da jesu, imali bismo, kao zainteresovana javnost, odgovore na, primjera radi, ove tvrdnje:

„Policajci su nas tukli čime su stigli: nogama, rukama, palicama, dok se u maltretiranju posebno istakao Veselin Veljović, komandir Specijalne jedinice policije. Jednom prilikom on je meni htio da siječe uši, ali me je tu spasio inpektor Debeljević“.

Ovo je svjedočenje Seifa Osmanagića pohranjeno u knjizi „Bukovica“, na koje još uvijek nemamo povratnu informaciju od strane tužilaštva – barem onih ljudi iz tužilaštva koji nisu prošli rigidnu Đukanovićevu selekciju.

Nadalje, interesuje nas zašto se još uvijek ćuti na svjedočenje bivšeg policijskog službenika, Brajuška Brajuškovića, koji je optužio Veselina Veljovića da je organizovao „crne trojke“ – batinaške grupe, koje su prebijale nepodobne novinare i opozicionare. Sada pošto je Saša Čađenović smješten gdje je odavno trebalo da bude, ne postoji nijedan razlog da se ovo pitanje ne reaktuelizuje i da konačno istina ugleda svijetlost dana.

Podsjetimo, u javnosti su kao šefovi, nalogodavci i organizatori „Crnih trojki“ prepoznati upravo Veselin Veljović i njegov bliski saradnik Miljan Perović. Oni su prema raspoloživim saznanjima i mnogim svjedočenjima, zaista imali ključnu ulogu u djelovanju ovih podivljalih policijskih hordi koje su, koristeći državne resurse, pod okriljem mraka, brutalno napadali i tukli ljude bez ikakvog razloga.

Da li će se konačno utvrditi odgovornost Veselina Veljovića za štetne ugovore koji se odnose na prodaju imovine u vlasništvu policije i Ministarstva unutrašnjih poslova?

Trebamo li da podsjećamo na famoznu aferu “Limenka” koja je državu koštala više od 10 miliona evra?

Veljović je sumnjičen i za sklapanje štetnog ugovora, 2011. godine kupovinom kamp-hotela „Zlatica“ u Podgorici od biznismena Žarka Burića za 8,3 miliona eura, a za potrebe obuke Specijalne antiterorističke jedinice.

MANS je tada objavio da je Veljović od Burićeve firme kupio luksuzni trosoban stan, plativši tek trećinu njegove vrijednosti. Ovaj slučaj, kao i mnogi prije i posle njega, nikada nije sudski procesuiran.

Veljović je bio posebno ekspeditivan kada je trebalo obezbijediti podršku policije u sramnom postupku rušenja konaka pri manastiru Svetog Vasilija Ostroškog na Briskoj gori, kod Ulcinja. Zatim je kao prvi čovjek policije opravdavao brutalna prebijanja građana širom Crne Gore posebno u vrijeme trajanja litija.

Ćutao je i kada je pljevaljska policija brutalno pretukla vladiku Metodija kada je sa okupljenim građanima mirno protestvovao protiv usvajanja sramnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

Pod njegovom komandom policija je hapsila i vladiku Joanikija, mitropolita Amfilohija, kao i sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve.

Hiljadu i jedan razlog da se ispita uloga ove nečasne pojave koja je godinama  uzurpirala bezbjednosni sektor Crne Gore, a sve zarad Đukanovićevog ćara.