Milo Đukanović opet ne govori istinu: Sedma uprava SDB Crne Gore je postojala

Aktuelni predsjednik Crne Gore Milo Đukanović nastavlja da, sa pozicija vlasti, i u svom stilu, širi neistine računajući na neinformisanost i kolektivnu amneziju građana Crne Gore.

Jedna od najkrupnijih neistina koje je izgovorio jeste ona da nije postojala Sedma uprava SDB što smo imali priliku čuti u TV duelu njega i Andrije Mandića.

Pomenuta tvrdnja Mila Đukanovića jednostavno predstavlja neistinu i ne zaslužuje poseban komentar, ali je radi građana potrebno dati neka pojašnjenja.

Dakle, da je Sedma uprava Službe državne bezbjednosti (ANB) Crne Gore postojala, to Milo Đukanović dobro zna, kao što je sigurno i svjestan teških zločina, krivičnih djela i drugih anomalija vezanih za taj sastav koji je predstavljao jedan otuđeni centar moći iz koga su dolazile teške zloupotrebe koje i danas opterećuju državu Crnu Goru i crnogorsko društvo.

Podsjećamo Đukanovića i cijelu crnogorsku i širu javnost da je Sedma uprava, odnosno Uprava posebne namjene ili specijalnih operacija, kako su je popularno zvali, (možda Đukanović zna samo za žargonski naziv), formirana sredinom devedesetih godina, tačnije 1996. godine i to na zahtjev tadašnjeg šefa tajne službe Vukašina Maraša uz pomoć dva visoka funkcionera RDB Srbije koji su pružali pomoć u uspostavljanju organizacijske strukture i definisanju budućih posebnih zadataka tog sastava.

Sedma uprava je formalno postojala sve do 2005. godine kada je došlo do transformacije SDB u ANB kojom prilikom su lica iz pomenute Uprave raspoređena u druge cjeline unutar Službe ili pak Upravu policije, a neki od njih se i danas nalaze na vrlo važnim pozicijama u sistemu bezbjednosti.

Sastav Uprave je činio jedan broj ovlašćenih lica iz SDB sa regularno zasnovanim radnim odnosom, ali i veliki broj lica iz kriminalnog miljea kojima su dodijeljivane legitimacije, značke i oružje čime je SDB spojena sa kriminalnim strukturama koje će u narednim decenijama zahvatiti cio državni aparat a državu Crnu Goru učiniti prepoznatljivom po kriminalnom i mafijaškom djelovanju i van njenih granica. Među njima su se našla lica iz kriminalnog miljea, ne samo iz Crne Gore nego i drugih država, a koja se dovode u vezu sa najtežim krivičnim djelima poput ubistva Duška Jovanovića, Pavla Bulatovića, Zorana Đinđića, Slavoljuba Šćekića, Srćana Vojičića i mnogih drugih.
Stradanje Gorana Žugića i Darka Belog Raspopovića, visoko pozicioniranih
bezbjednosnih službenika, možda i ponajbolje govori o toj Upravi i njenim učincima, čak i prema svojim ljudima, budući da su, po svemu sudeći, ta dva slučaja međusobno povezana.

Đukanović se, nakon Mandićevog pitanja, morao prisjetiti funkcije koju je obavljao Darko Beli Raspopović u momentu kada je na njega izvršen atentat u centru Podgorice i dati mnogo ozbiljniji odgovor.

Pretpostavljamo da su Milu Đukanoviću dobro poznata imena šefova tog sastava sastava SDB, a bilo ih je trojica, budući da je, kako saznajemo, sa svima njima blisko sarađivao. Ukoliko je Đukanović to pak zaboravio toplo mu preporučujemo da se podsjeti i priupita svog savjetnika Veselina Veljovića, koji je, dok je komandovao specijalcima iz kampa na Zlatici, izvodio brojne akcije sa Sedmom upravom, posebno noću i u uslovima ograničene vidljivosti.
Đukanovićev pokušaj da svoju priču potkrijepi tvrdnjom da je Vukašin Maraš bio dobar, jer je, kako reče, dobio priznanje od američke CIA predstavlja besmislicu. Valjda je svima jasno da to što neko sarađivao sa američkom ili nekom drugom službom ne znači da je taj neko i zaista bio dobar.

Uostalom, Đukanović, pa i američka CIA, nisu morali biti obaviješteni o svemu što je Vukašin Maraš radio sa svojom Službom. Crnogorska javnost je bila prilično zaprepašćena kada je tadašnji predsjednik Filip Vujanović, na komemoraciji povodom smrti Vukašina Maraša, zahvaljujući se pokojniku izjavio „Hvala ti za sve što si uradio a da se zna, a posebno ti hvala za ono što si uradio a da se ne zna“.

Upravo je sav problem u tome što su svi oni nešto radili a da se ne zna, odnosno postupali protivno važećim zakonima i utvrđenim procedurama.
Đukanoviću ovo nije prvi put da ne govori istinu. Tako je i 2013. godine javno tvrdio da nisu postojale „crne trojke“, da mu je i lično poznato da je specijalna jedinica, kojom je komandovao Veselin Veljović, radila po zakonu a da bivši policajac koji je o toj ružnoj pojavi javno progovorio, kako je naveo, „koči evropski put Crne Gore“.
I na kraju, Andrija Mandić treba da bude zadovoljan Đukanovićevim odgovorom. Činjenicom da je Milo javno negirao postojanje Sedme uprave SDB je sve rečeno i sve objašnjeno.
Komentar uopšte nije potreban.