Ministar i strvina
1 min read
Bećir Vuković
Piše: Bećir Vuković
Kako protumačiti činjenicu da mrtve krave i kokoške, nadute, u fazi raspadanja, plove Bojanom, a službenica ministarstva zdravlja, sa sunčaricama, u bijelom mantilu, kaže – kako to nije opasno po (ljudsko), zdravlje.
Međutim, činjenice se nameću – rijekom plove mrtve životinje, (ili se zajazile u ševaru rijeke Bojane), a plavokosa službenica naučava kroz masku, da ne osjeća smrad.
Znamo, televizijska slika ukida smrad. Baš svaka, osim Televizije Crne Gore. Tu se, negdje, i smela plavuša iz ministarstva.
Kad je u pitanju rijeka Bojana sa mrtvim plivačima, opisivačka impotencija novog realizma, sa izjavom činovnice ministarstva, stiže do vrhunca refleksije.
Ima raznih realizama, i magičnih i jezičkih, ali realizam rijeke Bojane sa mrtvim kravama i kokoškama, u svakom smislu, ‘izuzetan’ je realizam. Ne kaže li se, pomalo, pravolinijski: mrtve krave, i kokoške. A, šta, ako je bilo i mrtvih volova, junaca, bikova, bivolica, šta ako je bilo i mrtvih petlova, odnosno – kokota. Možda i gusaka, i pataka, ćurki, i ćurana…
Zato, realizam i stvarnost, često, ne teku paralelno rijekom Bojanom. Oguglali smo na lude krave (pa svaku strvinu, kad je u pitanju govedo), namah upisujemo u notes kao strvinu krave. Ne radi se o Gangu, nego o Bojani.
Oguglali smo i na Google, što ne bi i na strvine krava koje Bojanom plove u drugi svijet.
Cijeli realizam države kroz koju protiče rijeka Bojana, pronoseći mrtve krave i kokoške, suštinski je realizam države.
Taj realizam, privremeno nazovimo – totalni realizam. Baš zato što istu sliku zatičemo u svakom segmentu države: politici, policiji, medijima, tužilaštvu, sudstvu, naročito zdrastvu, nauci – svuda mrtve krave i kokoške i – drugi leševi.
Ima jedan pisac sa obale Bojane, koji se obrušio na Handkea, a ne vidi strvinu mrtve krave, koja mu, tik, ispod nosa – plovi Bojanom. Handke je na vrhu Alpa, a Nikolaidis u ševaru Bojane – peca mrtvu kokošku.
Handke kaže da se nova književnost pravi od jezika, a ne od stvari koje jezik opisuje. Nismo pitali Matiju, ali vjerujemo da se i on slaže. Pa, ipak, u ovoj belešci, ne možemo zaobići mrtvu kravu, gospodine Handke. Ne previđamo da se književnost pravi od jezika, ali ne možemo previdjeti ni mrtve krave i kokoške, ma kako ovu stravu svario srpski jezik. To neka previđa ministar stočarstva Crne Gore, koji toj funkciji samo facom odgovara.
Niko ne liči na svoju funkciju kao ministar stočarstva mr Simović. Mislim da bi se i Handke složio sa ovim jezičkim realizmom.
Da li je jezik mrtav ako „opisujemo“ mrtvu kravu, i ministrovu izjavu sa obale Bojane – blagonaklonu, upakovanu u poluosmijeh, pomirljivu, jer radi se o susjednoj, prijateljskoj Albaniji, odakle doplovljavaju nadute strvine – mrtve krave, i mrtve kokoške – kokoške još u plastične kese upakovane.
Handke, pak, kaže “ jezik tu ostaje mrtav, nepokretan, služi samo kao pločica na imenima stvari.“ Da li su mrtve krave imale zumbe – pločice na ušima, ministar stočarstva mr Simović nije rekao. Kako god zvučalo, moramo dati ime ovoj stvarnosti, ovom realizmu, rizikujući da nam Handke zamjeri.
Reći ću da Handke samo teoretiše, te da ne poznaje našu stvarnost. Da zna, drukčije bi englenisao. Kako god – mi moramo biti na visini vremena, pa taman da nas smrad i poguši.
Da se osvrnemo i na Vitgenštajna koji takođe teoretiše u vezi riječi, pa dodaje da „njena upotreba u jeziku“, ne sačinjava njenu smisao. U našem slučaju, tvrdimo – sačinjava. Strvina krave, i ministrovo obraćanje javnosti iznad strvine, dobija puni smisao.
Naravno, ne polemišem sa strvinarima bilo koje vrste – niti državnim strvinarima – niti onim pravim čistačima prirode.
Na vrijeme se i udaljavam od isuviše opasnih zona kao što su Vitgenštajn, i Handke.
„Olovne teme lake kao pero“DW
Saša Stanišić je dobio Njemačku književnu nagradu za roman „Porijeklo“. Ovaj pisac rođen u Višegradu je slavljen kao relativno nova zvijezda književne scene. Na dodjeli je kritikovao dodjelu Nobela Peteru Handkeu.
Saša Stanišić se obradovao i to nije krio. Najznačajnija književna nagrada njemačkog govornog područja otišla je u ruke ovog 41-godišnjaka za roman „Porijeklo“. Prethodno je rekao da se radi „o knjizi o prvoj slučajnosti naše biografije: roditi se negdje. I onome što dolazi poslije. „Porijeklo je knjiga“ o domovinama u sjećanju i mašti.“
Ovaj njemački autor rođen u Višegradu 1978. godine je očito romanom ubijedio i sedmočlani žiri. Oni su pohvalili „oštroumnost, humor i jezički vic“, kao i odsustvo „kiča pripadnosti i prizvuka žrtve“. Time, saopštio je žiri, Stanišić „olovno teške teme čini lakim kao pero“.
Jedno putovanje sa bakom
Stanišić je 1992. izbjegao sa roditeljima – otac Srbin, majka Bošnjakinja – u Njemačku. Imao je već 14 godina i mnogi je književni kritičar do sada nahvalio činjenicu da neko ko je učio njemački tek u pubertetu vlada finesama jezika kao malo koji savremeni pisac.
Da bi se dobila nagrada u Njemckoj treba za nju nesto i uraditi,posto su Njemci zatali posle nagrade Hndkeu nasli ovog Stanisica da on to uradi,nije se on obrukao jos je i Srbin,nijsam siguran po njegovj pratnji da nije pe.er a sve mi se cini da jeste,mada mu je govor i nastup u Frankfurtu bio pe.ersk!
Oni i da oće, taj šifrovani neće! On ni sa sobom nije u slogu.
Njemu je od jutra za sve kriv DF. I za sve mrtve kokoške i krave koje plutaju Bojanom, i za to.
On je čovjek koji zna istinu. Jedini.
Zaista sjajno…. Nadam se da će se iMFTG, i ostali pajtosi složiti.. Ili je možda za ovo
odgovoran DF