Mir ili kapitulacija: Kumanovski sporazum, 20. godina od gaženja međunarodnog prava
1 min read
Foto EPA
Prije dvije decenije, nakon 78 dana besomučnog bombardovanja i razaranja naše zemlje i četiri dramitična dana pregovora, u Kumanovu je potpisan zajednički akt Alijanse i naše vojske.
Pobjeda bez trijumfa, poraz bez kapitulacije – samo je jedna od nekih ocjena ovog dokumenta, koji je, čini se, danas podjednako aktuelan kao ratne 1999. godine.
Prekid stradanja i razaranja već izmučene države nesumnjivo je najveća vrijednost ovog akta. Povlačenje naših snaga bezbjednosti iz južne pokrajine, ulazak snaga NATO i novi egzodus Srba i nealbanaca, za mnoge je dokaz da je u junu 1999. u Kumanovu formalizovan vojni, a prije svega politički poraz SRJ u ratu sa NATO.
Vojno-tehnički sporazum iz Kumanova ogrnut je karmom ključnog dokumenta koji i u današnje vrijeme, uprkos mnogobrojnim promjenjenim okolnostima, važno utiče na situaciju na KiM. Javnosti su, međutim, i dalje nedovoljno poznati detalji njegovog stvaranja.
Generali VJ Svetozar Marjanović i Obrad Stevanović i general Majk Džekson potpisali su 9. juna uveče dokument pod nazivom „Sporazum o vojno-tehničkoj saradnji VJ i Kfora“ kojim je određen rok od 11 dana za povlačenje snaga VJ i policije Srbije sa Kosova i Metohije, umjesto kojih su u južnu srpsku pokrajinu došle jedinice Kfora, većinom iz zemalja NATO.
Narednog dana besomučna agresija NATO na Srbiju (SRJ) je prekinuta i usvojena je rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN.
Član srpske delegacije, u to vrijeme pukovnik, a kasnije general Dragan Paskaš, sjeća se se da se najveća borba za pregovaračkim stolom u Kumanovu vodila za vrijeme i bezbjednost vojnika i naroda.
– Naša kolona, obezbjeđena vojnom policijom, sve vrijeme puta bila je satelitski praćena. Baza nam je bila u Vranjskoj banji, odakle smo svakog jutra išli na kumanovski aerodrom. Tamo nas je dočekao ogromni klimatizovani šator, hladni i nadobudni general Džekson, mučna atmosfera nepoverenja i izuzetno nepovoljan radni dokument, prisjeća se Paskaš.
Razgovori su bili koncipirani tako da u ime Vojske pregovara Marjanović, u ime MUP Stevanović, a ključnu diplomatsku i političku ulogu imao je službenik Ministarstva spoljnih poslova Nebojša Vujović. On je bio i glavna veza sa državnim vrhom.
Sa druge strane stola sjedio je general Majkl Džekson, sa saradnicima. Problem je bio, međutim, što Džekson nije imao puna pregovaračka ovlašćenja, već je za svaki pomak morao da traži odobrenje od nadređenih.
,,On je pregovore u ime NATO vodio samo tehnički. Pri ruci je imao satelitski telefon, i posle svakog našeg predloga napuštao je šator i pozivao je nekoga, vjerovatno komandu u Briselu koja je suštinski odlučivala, svjedoči general Paskaš, prenose Novosti.
Kako se Kumanova nakon dvije decenije sjećaju diplomate, vojnici, novinari?
„Priča vam kaže ‘Kosovo je sastavni dio SRJ’ – ja sam to napisao. A poslednji paraf vam kaže: povratak na stotine srpskih policajaca, carinika, graničara… što je to neko izigrao to je druga priča, ali 1244 je naša tapija na Kosovo„, ukazuje diplomata i portparol Ministarstva inostranih poslova 1999. godine Nebojša Vujović.
Za jedne je Kumanovski sporazum dokaz kapitulacije, za druge dokument mira, a za Vujovića istorijski sporazum.
„Ja sam ponosan na ono što sam napravio. To su bili pregovori pod pritiskom, pod silom, to je bilo osam dana i osam noći bez spavanja. Tamo je bilo ,,no sleep order“, nema spavanja dok se to ne završi„, podseća Vujović.
A u Kumanovu se sve završilo, ali ne i na Paštriku gde su borbe uprkos potpisanom primirju nastavljene i narednih nedelju dana.
Stojan Konjikovac, načelnik operativnog organa 549. brigade 1999. godine i general u penziji seća se da je na samoj granici bilo sporadičnih dejstava i nepoštovanja sporazuma od samih neprijatelja, dok komandant iste brigade Božidar Delić dodaje da su informaciju o potpisivanju sporazuma imali istog dana.
Konjikovac ukazuje da su vojnici i profesionalni pripadnici skoro u potpunosti sa negodovanjem prihvatili vijest o potpisivanju Kumanovskog sporazuma.
„Ja lično sam bio iznenađen, očekivao sam da će vojska biti vesela. Međutim, nijedan vojnik se nije radovao, svi su tražili objašnjenje zašto se povlačimo ako smo već slomili njihovu operaciju ,,strela,,„, napominje Delić.
U Kumanovu je dogovoren i rok od 11 dana za operaciju povlačenja policije i vojske sa Kosova. Za njima je krenulo i više od 100 000 ljudi koliko je tih dana napustilo svoje domove.
„Nijedno slovo tog sporazuma nije stalo ispred nas i sačuvalo naše živote, našu kulturu, naše gradove. Jednostavno, Kumanovski sporazum je omogućio da se ovde sruči neka vojska da štiti Albance na prvom mjestu„, kaže direktor Doma kulture u Gračanici Živojin Rakočević i sjeća se prvih slika tih dana.
„Ta slika dolaska u Prištinu izbjeglica iz Mušutišta na traktorima, i mi smo imali utisak da oni na tim traktorima voze 500 godina ropstva i trajanja“, navodi Rakočević, prenosi rts.
Iako su Kumanovski sporazum i Rezolucija UN koja ga je pratila najcitiraniji dokumenti, mnoge njihove odredbe u praksi se ne primjenjuju. Dvije decenije kasnije mnogo je zainteresovanih da pronađu rešenje za Kosovo i Metohiju, jer rešenja sa kojim bi se svi složili – do sada nije bilo.
Pročitajte još:
