Mir nema cijenu

Piše: Slaviša Čurović

18 godina živim u Beogradu, manje više…

Živim svoj posao i familiju, onako kako sam znao i umio. Borio sam se politički u Crnoj Gori protiv Đukanovića i ostajao sam najčešće sam, pošteno rečeno jedini iz esnafa u Crnoj Gori… Niko nikada nije pružao ruku, bilo odakle da je, čast izuzecima. Gledam, sa distancom doseljenika, ovo ovih zadnjih nedelja u Srbiji, u kojoj živim i radim i ne razumijem da moj narod kome pripadam- srpski i svi oni koji to nisu a žive ovdje, 40 dana ne ćuti i ne vida rane, nego se prebrojavaju od dana tragedije koja je cijelo društvo uplašila, uznemirila i revoltirala.

Ovo piše čovjek kome su prijetili silovanjem žene i ćerke, kome su otšrafljivali točkove da bi stradao jer drugačije politički misli tada i u to vrijeme (do juče) u Crnoj Gori.

Kada je stiglo novo doba dolje, u Crnoj Gori, odbio sam sve što mi je nuđeno da neko ne bi rekao da sam se prodavao za funkcije i privilegije. I onu državnog sekretara i onu direktorsku. Jer nisam išao protiv Đukanovića da bih imao funkcije, već da bi mir bio nad mojom zemljom, Crnom Gorom.

Samo sam branio dostojanstvo i pravo na drugačie mišljenje.

Danas i juče i onomad, gledam ove slike po Beogradu, Beogradu koji mi je sve dao i gdje skoro dvije decenije igram za svoj narod serije i filmove… Gledam sve ovo ovih dana tužan i žalostan, jer nemamo jednu riječ za objašnjenje, sem ćutanja, ćutanja na sve.

Oprostite, dolazim iz Podgorice i nemam pravo biti neko iz Srbije, niti to jesam. Ne znam baš za sve ovdašnje borbe, ali nisam ništa do glumac i do juče sportski komentator, ali vidim zlu krv i jad koji se sprema.

Ko nas je kleo nije dangubio? A ko nas svađa, vozi prekookenaski brod, kao i onomad 1991-ve, kao i 2000-te, kao 2006-te, kao juče u Donbasu. I na to se ne žmuri.

Dragi moji ljudi, kažite sve što mislite, svako ima pravo da kaže šta misli, samo nemojte doći u situaciju da užas nadvlada razum i hir ispuni dan.

Valjda neće Karađorđev narod da se lovi po ulicama?

Ionako nas je u bivšoj Jugoslaviji ostalo 8 miliona, a bilo nas je 10, prije raspada. Što o tome ne govorimo? Što se ne napravi društveni dijalog? Zašto se ne zaštiti svako ko ima svoje viđenje života, drugačije od onog prekoputa.

Šta nam je sa Kosovom i Metohijom? Hoće sve da pomunare. Gori je jedan dan u enklavi, a svaku sam obišao tamo, nego dan u kući bez prozora. Pokažite to.

Živim ovdje, 18 -ta je godina…Što televizije ne idu tamo, nego moramo da gledamo plastiku koja se smije sa ekrana?

Što ne snime koju seriju ili film o našim mladim genijima koji pobjeđuju po svijetu na takmičenjima znanja?

Nego nam kriminalce pretvaraju u heroje, a heroje ovoga masakra u školi, a bilo ih je, prećutkuju.

Pa valjda urednici za to služe, majku mu. Da prave poštene priče, da unormaljuju.. Evo, lako je. Dajte heroje 03.
05. iz „Ribnikara“.

Heroj je ona učiteljica koja je izvela djecu u park, heroj je onaj dječak koji je izveo sestru, heroj je nastavnica koja je krenula na cijev, heroj je čuvar koji je krenuo da oduzme pištolj ludaku!

A naši mediji pišu i naslađuju se motivima ludaka koji je povukao oroz.

Zato narod bijesni, zato što nema artikulisanosti. Pa artikulisati želje je lako, ali se moraju čuti i iznijeti.

Ujedinimo se oko normalnosti društva a ne oko razdora i podjela. Valjda imamo isti cilj svi, i jedni i drugi i mi treci, da živimo mirno od svog rada.

Nije neprijatelj onaj ko drugačije misli, ili ko ima svoj stav, samo je drugačiji.

Budimo drugačiji, mijenjajmo drustvo kvalitetom, ne kvantitetom.

Ima ovaj narod to, možda više nego bilo koji drugi po glavi stanovnika.

E to je zaokret, majstori, a ne prebrojavanja…

No, glas razuma je izgleda previše loš za uši koje žele haos i razdor među svima nama, razdor u društvu, razdor kada nam treba mir. Mir, braćo moja.

Ratovali smo u 20.vijeku koliko neki narodi za cijelo postojanje. Pa nam je malo?

Znam samo da ako je mir sve što moramo da imamo, a čast sve što umijemo da branimo, onda ćutimo dok svako ne ožali svakog svog u ovim jadima koji su nam došli. Pa kad smislimo kuda dalje, peticije, referendumi, razgovori…Ili…

Ili će jad biti, ili ga valja odbolovati, ne znam.

Znam samo da nemamo kud ako se pobijemo među sobom, ako nerazum nadvlada, ako je „moj“ princip bolji od „tvog“.

Živjeće ovaj narod i kada ne bude talambasa, kada ne bude uranilovki,kada ne bude zabrana za svakog ko drugačije misli. Otkuda god da dođe ta misao.

Kao otac, tužan sam zbog svega što nam se događa, jer moje dijete zna samo ovaj grad kao svoj, kao glumac znam da samo ovaj grad daje znanje i verifikuje talenat odakle god da je došao, a kao čovjek…

Pobjegao bih, da umijem kalkulisati, na kumov brod nedaleko od moje Podgorice i pecao bih dok ne osijedim, kada bi vrijeme i ova energija svega mogla da me sačeka da to uradim.

Kako neće, ostaje mi samo da kazem da MIR NEMA CIJENU, A VI KAKO HOĆETE.