Mitropolit Amfilohije: Duh Svetog Save duboko je utkan u dušu i biće Crne Gore
1 min readU spomen na blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, a uoči godišnjice njegovoga upokojenja, narednih dana podsjećamo na pojedine djelove iz duhovnog legata ovog velikog arhipastira.
Sveti Sava svetionik Slovenskog juga
Postoje ličnosti značajne za svoje vrijeme i za svoj kraj, za narod u kome su rođene. Postoje i one koje su značajne za svoje mjesto i za svoj narod, ne samo u vremenu u kome žive nego i za sva vremena. Postoje, međutim, i ličnosti značajne za svoj narod, za svoje vrijeme i za sva vremena, ali i za sve narode, bez obzira na rasu i klasu. Oni su kao hljeb kojim se svi hrane, kao voda koju svi piju, kao sunčeva toplota kojom se svi griju. Među ove posljednje spada i Sveti Sava, prvi srpski arhiepiskop, osnivač pomjesne Crkve srpske, veliki prosvjetitelj srpskog i svih pravoslavnih slovenskih naroda.
Kao što je prvi pšenični hljeb, hranjiv i ukusan za onoga koji ga je mijesio i pekao, ali i za svakoga ko od njega jede, tako i sveci tipa Svetog Save svojim životom i riječima hrane srodnike i bližnje, narod u kome su rođeni, ali i sve ljude i sve narode, žedne istinskog znanja i gladne istine i pravde Božje, svetosti i vrline.
Sveti Sava nije samo najznačajnija ličnost u srpskom narodu 12. i 13. vijeka. On je svetionik Slovenskog juga u toj prelomnoj istorijskoj eposi i jedan od najznačajnijih ličnosti tadašnje hrišćanske Evrope. Svojim prosvjetiteljskim djelom i putovanjima spajao je Evropu i Aziju, objedinjavao i nadahnjivao balkanske hrišćanske zemlje, istočne i zapadne, ali i uspostavljao izuzetno značajne kontakte, proročkog značaja, sa islamskim svijetom Istoka. Zato, kad bi naši Muslimani iz Stare Raške, danas zvanog Sandžaka, znali da je Bagdadski kalifa njegovog vremena poštovao Svetog Savu kao čovjeka Božjeg, fasciniran njegovom svetiteljskom ličnošću, ne bi se tako olako odricali njega i njegovog praznika (kao što neki među njima, ako je vjerovati novinama, čine ovih dana).
No, nije tema ovog kratkog zapisa taj svečovječanski značaj Svetog Save. Ovdje će biti samo ukratko riječ o njegovoj utkanosti u duhovni, kulturni i narodni život drevne Zete, odnosno Crne Gore, iz nje i na njoj izrasle i stvorene.
Prvo što je u tom pogledu značajno jeste činjenica da je on jedan od najsvetijih i najsvjetlijih izdanaka zemlje Zete, odnosno Crne Gore. Rođen je u Ribnici, tu je danas prestonica Crne Gore, a sa njim i cijela svetorodna loza Nemanjića. Zato nikakvo čudo što je on toliko bio vezan za svoj rodni kraj, u užem i širem značenju, vjekovima nadahnjivao njegovom ličnošću i njegovim djelom.
Korijen slobodarskog duha
Druga činjenica je od dalekosežnog značaja za drevnu Zetu i njeno istorijsko oblikovanje, a od nje i kroz nju – za istorijsku sudbinu Crne Gore, jeste njegovo osnivanje Zetske episkopije, odnosno Mitropolije na Prevlaci kod Tivta, u Manastiru Sv. Arhangela, u tom od mnogih zaboravljenom ali, bez obzira na to, jednom od najznačajnijih duhovnih i kulturnih centara Zete i srpskih zemalja uopšte.
Upravo na toj episkopiji, odnosno mitropoliji (od vremena cara Dušana – 1346.) zasnovana je samostalnost Zete Nemanjića, Balšića i Crnojevića, a utoliko više Crne Gore, u postcrnojevićkom periodu, saobraćane oko cetinjskih mitropolita, naročito onih iz svetorodne porodice Petrovića.
Ta svetosavska episkopija je u zetska vremena, nalazeći se između čekića i nakovanja, Rima i Carigrada, genijalnim i bogonadahnutim povratkom Svetog Save izvornom jerusalimskom shvatanju Crkve, i utemeljenju Žičke, odnosno Pećke arhiepiskopije (Patrijaršije) na njenim pradrevnim načelima, – očuvala duhovnu, kulturnu i nacionalnu samostalnost i slobodu naroda kome je služila i koji je svojim duhom vaspitavala. Tako je svetosavska duhovna sloboda postala korijen slobodarskog duha Crne Gore.
Utvrdivši kirilometodijevsko predanje u Zetskom primorju, Zetska svetosavska mitropolija je unijela narodni jezik u kult i kulturu samoga naroda i time ga sačuvala od uvijek preteće mu latinizacije, poprimivši u sebe sve što je zdravo i plodonosno u latinskom predanju od davnina prisutnom na ovim prostorima.
Iz te vjekovne svetosavske tradicije Zetske mitropolije nastala je i prva štampana knjiga Oktoih na Slovenskom jugu kao i sve ono što je zdravo i stvaralačko u periodima Balšića i Crnojevića.
Period Sv. Petra Cetinjskog i Petra II Petrovića-Njegoša, predstavlja novi mlaz i novu iskru, moćnu i snažnu, izbilu iz tog istog ognja zapaljenog rukom Svetog Save na Prevlaci.
Zato se ne treba čuditi da su i prve škole u Crnoj Gori prošlog vijeka, od vladike Rada do kralja Nikole, naročito Bogoslovsko-učiteljska, nazvana i prvim crnogorskim univerzitetom, ne samo bile svetosavski usmjerene nego i njegovateljke kulta Svetog Save, kao svog zaštitnika i putovoditelja.
Svetosavske proslave i školske slave njegovane su u Crnoj Gori sve do 1946. godine kada je nova ateistička, zetsko-crnogorskom tlu i duhu tuđa vlast, ukinula Svetog Savu kao školsku slavu.
Oni koji su bili u školi 1946. godine sjećaju se te posljednje svetosavske školske proslave sa radošću, ali i sa tugom. Sa radošću zbog nezaboravnog djetinjeg doživljaja, a s tugom, jer je ukidanje Svetog Save u školi značilo radikalni zaokret u našem cjelokupnom obrazovanju, zaokret sa katastrofalnim posljedicama.
Kolijevka ćirilične kulture
Nije u pitanju samo činjenica da je, polako ali sigurno, time zbrisana ćirilica iz života i kulture Crne Gore, te vjekovne kolijevke ćirilične kulture, kojom je postala ono što je postala, i kojom je opstala, nego što je naporedo sa njom u svojoj biti ugrožena sva ta kultura, a samim tim i ono što je Crnu Goru uzdiglo na svetozarne visine Lovćenskog duha i etosa. No, to je tragična tema joj će se morati vraćati uvijek iznova sva buduća pokoljenja.
Mi je ovdje samo načinjemo i postavljamo, svjesni stravične raskrsnice na kojoj su se našli Crnogorci onog trenutka kada su svetosavlje i svetopetrovski etos zamijenili brozomornom ideologijom koja je ušla u sve pore duhovnog, kulturnog, političkog i nacionalno-etičkog života novocrnogoraca.
Velika je sreća i blagoslov Božji, a to je i treća činjenica koju ističemo, što je duh Svetog Save duboko utkan u dušu i biće Crne Gore i Crnogoraca da nikakva zaraza, pa ni ova zvana brozomora, nije bila u stanju, niti će biti u stanju da izbriše te sveštene struje svetosavskog etosa iz narodne duše, niti da ih iz nje istisne.
Navešćemo samo poneki primjer prisustva Svetog Save u narodu i njegovoj duši. Zar ima neko drugo mjesto ili kraj koji je sačuvao toliko narodnih skaski i bajki o Svetom Savi koliko je to slučaj sa Crnom Gorom i Hercegovinom, Svetog Save djedovinom?
Savin kuk, Savino ždrijelo, Savina voda, Savin luk, Manastir Savina, Savino kamenje i putevi kojima je hodio, najviše su po Crnoj Gori rasijani. Koliko je hramova njemu posvećeno? Savin post nigdje nije toliko poštovan kao u Crnoj Gori. Ako ne vjerujete, pripitajte Erakoviće na Njegušima, Durmitorce, Zećane, Primorce, Hercegovce, sve do Prijepolja i Mileševa. Koliko je tek svečara po Primorju, Banjanima, Durmitoru i drugim mjestima koji za Krsnu slavu imaju Svetoga Savu!
Očigledno, tako smo daleko otišli u ovom trenutku u našem obrazovanju i dnevnokonjukturnoj subkulturi i politici od sebe samih i svog sabornog pamćenja, da će nam trebati dosta vremena da se vratimo sebi i svojim nezamućenim, nezbunjenim, neprestravljenim vidicima i prozrenjima u prošlosti i budućnosti. Što im se budemo više vraćali, neminovno će nam se više vraćati i Sveti Sava i njegovo svešteno predanje, kao mjera i nadahnuće našeg postojanja, i kao onaj koji će sada, ne više iz kuća nego iz nas samih, karlicama iznositi mrak, ali i otvarati prozore našeg uma i srca. Ponovo nas izvodeći na put koji vodi svjetlosti i životu
Originalno objavljeno u listu „Pobjeda”, 27. januara 1992.
Ova verzija je na osnovu knjige Vaska Kostića „Svetosavska ozarenost nevjeste Jadrana”