Mitropolit Amfilohije – na svetiteljskom putu besmrtnosti

Piše: Ratko Bulatović

U beskrajni okean istina o iscjeliteljskim moćima, dobročinstvima i čudesima, koje je činio dok je po zemlji hodio Visokopreosvećeni mitropolit Amfilohije, prilažem i ovu moju kap sa željom da se taj okean istine pretvori u snažne i bučne talase koji će se uzdići i narasti čak do nebesa.

Mali sam, grešan i nedostojan i ime da Mu pomenem, ali znajući da mi On neće zamjeriti, svjedočim i ispovijedam:

U vrijeme zločinačke agresije NATO _ pakta na našu zemlju 1999. godine, vršeći dužnost pripadnika spasilačkih ekipa, teško sam ranjen u centru prestonog Beograda, NATO _ bombe su mi raznijele obje noge visoko iznad koljena.

Vrhunski doktori i drugo medicinsko osoblje koje je Beograd tada imao, pružali su mi najbolju medicinsku pomoć, činili sve što je u njihovoj moći da mi spase život ( na čemu im se i ovom prilikom zahvaljujem), ali, pošto je moje stanje bilo izuzetno teško, saopštili su rodbini: “ Nažalost, nema mu spasa“, narodski rečeno, doktori su bili digli ruke od mene.

Ali nije On, Visokopreosvećeni mitropolit Amfilohije, taj Sveti čovjek koji je mogao, znao i umio više od svih ovozemaljskih doktora.

Čim je do Njega dopro glas da sam teško ranjen i da mi život visi o koncu, doletio je kao munja da me ohrabri, da me utješi, da mi rane zacijeli.

Bilo je kasno majsko predvečerje, te proklete i nesrećne 1999. godine, po Beogradu je NATO nemilosrdno prosipao bombe, nad Urgentnim centrom Kliničkog centa Srbije lagano se spuštao mrak, a u bolesničku sobu u kojoj sam teško ranjen ležao, opraštajući se od ovozemaljskog života, pojavila se Svjetlost božija, ušao je On.

Dok mi se nečujnim koracima lagano približavao, osjetio sam kako iz Njegovih očiju, iz Njegove duše, iz Njegovog srca svjetlucaju zraci milosti Božije i kako isijava i zrači Svjetlost Njegovog lika.

Sjećam se, kao da mi je neko u tom trenutku došapnuo: ti si spašen.

Sjeo je na krevet pored mene, približio ruku mojim ustima, koju sam hladnim i iznemoglim usnama poljubio, prigrlio blago uz svoje grudi ono što je od mene ostalo i pomolio se Svevišnjem za pomoć.

Tada se desilo pravo čudo!

Do momenta ulaska Mitropolita kod mene, trpio sam strahovite, užasne, nepodnošljivo jake bolove, ali, čim me je prigrlio i priljubio moju iznemoglu glavu uz Njegove čudotvorne grudi spasa _ bolovi su prestali!

Dok sam primao nebesku infuziju koja je u moj krvotok ulazila iz Njegovih grudi, ponovo se desilo čudo _ osjetih da mi se polako vraća snaga, pa počeh da Mu pričam :

Vladiko, govorio sam šapatom, iznemoglim, drhtavim glasom, ja sam Tebe vidio prvi put davno, bio si mlad monah, a ja sam bio mali, imao sam 8. ili 9. godina, to je bilo na katunu Strugovi, na Savinom ždrijelu, gdje sam bio dotjerao jagnjad na pojilo.
Prolazeći pored mene sa dvojicom tvoje sabraće, zastao si, blago me pomilovao po glavi, pitao čiji sam, idem li u školu i posavjetovao me da treba dobro da učim.

Vladiko, to je bilo u podnožju Sinjajevine ispod Savinog jezera, i ja bih da ponovo odem tamo _ rekoh, misleći u tom trenutku da je to nemoguće.

Pažljivo je pratio šta sam pričao, u očima Mu zaiskriše suze koje je krio, ali ja sam ih vidio iako su bile nevidljive, pa mi kroz njih reče:

„Hoćeš, hoćeš, otići ćeš ti ponovo na Savino jezero, popećeš se ti opet na Sinjajevinu.“

Povjerovah mu, i to se zaista i desilo već u ljeto 2000. godine, kada sam se sa Ljubišom, mojim prijateljem iz djetinjstva i sinovcem Novom, ponovo obreo na Savinom jezeru, gdje sam se napio čiste, bistre, planinske vode, koja me osnažila i okuražila.

Genijalni Dostojevski je rekao: „Čuda se dešavaju, istina retko, ali ipak se dešavaju“.

Zatim me je pitao : „A gdje ti žive roditelji?“
Pošto rekoh da oni žive u Gornjem Lipovu i objasnih da je naša kuća u blizini kuće Njegove blagočestive sestre Milijane _ Mage, ponovo Mu se zavrtješe suze, pa reče :

„Otići ću ja i tamo, preskočiću preko onih plotova i potočića, obići ću tvoje stare roditelje i reći ću im da ćeš ti biti dobro i da ćeš im ponovo doći.“

Takav je bio naš Mitropolit Amfilohije, milosnik i milosrdnik roda svoga, a ovo malo zrnce istine neka ostane uzidano u Njegovo bezgranično, neprolazno, vječito trajanje.

Presveti i presvijetli Vladiko,

Veliki duhovniče, iscjelitelju, smiritelju, utješitelju, graditelju, neiscrpna je riznica Tvojih velikih djela i nebrojeni su Tvoji čudotvorački podvizi…

Pretekao sam zahvaljujući Tvojoj molitvi i blagoslovu, pa mi oprosti, što ne mogoh da na koljenima pristupim Tvom Svetačkom odru u ove za nas tužne a za Tebe radosne dane u koje si se na krilima dobrih anđela vinuo na nebeski tron među Svetitelje.

Riječi su slabašne i nemoćne kojima mogu iskazati zahvalnost Bogu i Tebi za ovaj moj zemni život, koji doživotno dugujem Vama!