Mitropolit Amfilohije o Nikoli Tesli: Nastavljač proročkog predanja Crkve Božije

Slovo blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija izgovoreno na akademiji povodom 160 godina od rođenja Nikole Tesle, 23. jula 2016. godine, ispred Sabornog hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću

Časni oci, braćo i sestre, uvažena gospodo iz roda Nikole Tesle ovdje prisutni,

Jedan prethodnik i u svemu srodnik Nikole Tesle, Petar II Lovćenski Tajnovidac, zapisao je jednu rečenicu: „Udar nađe iskru u kamenu, bez njega bi u kam očajala.“ Upravo to se i dogodilo sa Nikolom Teslom, kao što se to dogodilo i sa Petrom II Petrovićem Njegošem – udar je našao iskru u kamenu. Iskra, svjetlost u kojoj obitava Bog, svjetlost božanska, vječna. A i sam Hristos kaže za sebe: „Ja sam svjetlost svijetu“. Ta svjetlost je ona sila koja je sobom, svojim udarom, izazvala iskru u kamenu, a ta iskra u kamenu jeste upravo sveukupna Božija tvorevina. U dubinama sveukupnog bića – to je ono što je suština opita naučnog i umnog Nikole Tesle, to je ono što je suština viđenja Svetog Petra II Lovćenskog Tajnovidca, to je ono što je i prozrenje i osećanje proročko i opitno svih bogoumnih ljudi od vremena proroka Mojsija do danas – jeste svjetlost, kao odsjaj božanske, vječne i neprolazne svjetlosti, kao svjetlost koju je iznjedrila božanska vječna svjetlost.

Jedan od velikih učitelja Crkve Božije, Sveti Grigorije Palama, tumačeći Preobraženje Hristovo na gori Tavorskoj, govori o toj Tavorskoj svjetlosti i to je suština njegovog bogoviđenja, njegovog svetog učenja. Tavorska svjetlost koja je zasijala sa lica Hristovoga: i lice Njegovo bilo je svjetlije od sunca, haljine njegove bjelje od snijega. To su vidjeli i trojica Njegovih izabranih učenika: Jakov, Jovan i Petar, a zajedno sa njima i dvojica proroka, ognjenih, vidovitih proroka: prorok Ilija, za koga kaže predanje da ga majka nije povijala u pelene nego da ga je povijala u ognjene pelene, zato je i bio prorok ognjeni, svjedok te božanske svjetlosti, i Mojsije, koji je obasjan tom božanskom svjetlošću ostavio najdublju mudru istinu i o svijetu i o čovjeku i o ljudskoj istoriji. Za tu vječnu božansku svjetlost je upravo Sveti Grigorije Palama rekao da je ona jedina nada čovjekova. Jer ako čovjek kao smrtno prolazno biće nema dar da postane pričastan onoga što je vječno, dakle samoga Boga, onda se on zalud rađa na ovoj zemlji. Naravno, ne može čovjek biti pričastan božanske suštine nego upravo te božanske svjetlosti vječne, koja njemu kao prolaznom biću daje vječnost, neprolaznost i besmrtnost.

Upravo viđenja te svjetlosti je Bog udostojio Nikolu Teslu, iz roda našega. Evo, ovdje su naši Banjani, Draganići, oni pamte da je Nikola Tesla i porijeklom odavde, iz ovih krša. Njegovi su odselili, ali su nastavili da nose to živo predanje bogonosno i svjetlonosno drevnih proroka i učitelja Crkve. Nije slučajno, čusmo maloprije, da je u porodici Teslinoj po majčinoj i očevoj liniji bilo pedeset sveštenika. Nije slučajno da je njegov ujak bio Mitropolit dabrobosanski Nikolaj Mandić, brat njegove majke. I njegov otac je bio sveštenik. Ja sam uvjeren da se neću prevariti ako kažem da je ta svetorodna sveštenička loza utkana u biće Nikole Tesle, ta, tako da kažemo, proročka loza. Proročka loza i neko osjećanje tajne koje je očevidno Nikola naslijedio od svoje majke Đuke, takav je utisak prema svemu onome što je ostalo zapisano o njoj i o ulozi njenoj u životu Nikole Tesle, do onog događaja kada je on i vidio, predosjetio njeno upokojenje, iako je bio u Americi.

Nikola Tesla je upravo opitno, životno, kao naučnik, doživio i posvjedočio upravo da je svjetlost suština bića. Ima i drugih umnih ljudi filosofa koji su to govorili, međutim kod Nikole Tesle je to nešto mnogo složenije i mnogo dublje. Po tome je on upravo nastavljač tog proročkog predanja Crkve Božije. On ne samo da je tu svjetlost doživio i to posvjedočio, i svojim naučim djelom otkrio i podario čovječanstvu do današnjega dana (ta svjetlost nas evo i ovdje obasjava) nego je, što je najbitnije, osjetio da ta svjetlost nije neka bezlična svjetlost, neka energija bezlična koja je u dubinama tvorevine i koja prosijava i isijava iz svega postojećeg. Što je osjetio da je ta svjetlost – kako on kaže na jednom mjestu koje me se izuzetno dojmilo i dopalo – svjetlost koja miluje, milujuća svjetlost. Kao što miluje materinska ruka, kao što miluje očinska ruka… Dakle, svjetlost iz koje prosijava ljubav. Samo onaj koji je dublje doživio tajnu Boga kao ljubavi mogao je da doživi tu tajnu prisustva, djejstva božanskog, božanske ljubavi ugrađene u sveukupnu božansku tvorevinu. Svjetlost koja miluje. To je svjetlost koju je očevidno stekao i svojim trudom i svojim podvigom, ali to je i dar. On je i sam bio svjestan da je to njegov dar, on je od samog djetinjstva imao nešto izuzetno baš u tom pravcu. Dakle, taj dar je onaj kome je on prinio sav svoj život i sve je žrtvovao svoje da bi kroz njega i preko njega ta svjetlost postala dar i za sveukupno čovječanstvo do današnjega dana. Proročka žica mojsijevsko-ilinska, preobraženja Hristovog na gori Tavorskoj, proročko osećanje Svetoga Petra II Lovćenskog Tajnovidca, njemu najsrodnijeg ne samo u našem narodu nego, ja bih rekao, u sveukupnom čovječanstvu – taj dar je ono što njih objedinjuje, i ono što je suština poruke i svjedočanstva Nikole Tesle.

Zaista, sramno je, to moram da kažem pred ovom svetinjom, sramno je ono što su uradili sa Nikolom Teslom, što su ga spalili bez njegovoga znanja. Posle smrti, sveštenik ga je sahranio, ali naknadno (zašto i kako, to treba ispitati) neko ga je izvadio iz zemlje, spalio ga i njegov prah donio u onoj kugli u Beograd. Jedinstveni slučaj, ja ne znam ima li još negdje da neki čovjek nije udostojen onoga čega se udostojava svako ljudsko biće: da se prah vrati prahu, da se sahrani na način koji njemu pristoji. Mi se Bogu molimo, i Sabor i Patrijarh naš, da se konačno, a bilo bi najznačajnije da se to dogodi ove godine, Nikola Tesla sahrani kod Hrama Svetoga Save. Da se njegov prah cjeluje sa prahom Svetoga Save, iz kojeg je izrastao onaj veličanstveni hram, kao njegovo vaskrslo tijelo. Da taj veličanstveni hram, obasjan svjetlošću koju je otkrio Nikola Tesla, primi Nikolu. Da se i Nikola, Nikolino tijelo, spaljeno kao što je spaljeno i Svetog Save nasilno, sinanpašinskim duhom, ugradi u taj veličanstveni hram.

Izvor: Časopis Svetigora br. 257

Mitropolit Amfilohije je iste 2016. godine, 22. marta, na Mladence, osveštao spomenik Nikoli Tesli ispred Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici.

Spomenik u obliku krsta sa likom velikog naučnika djelo je vajara Dragana Radenovića.

Tom prilikom blaženopočivši Mitropolit Amfilohije je rekao da je spomenik postavljen povodom 160-godišnjice rođenja „svjetlonosca Nikole Tesle“, trudom i ljubavlju vajara Dragana Radenovića, blagodareći prilogu i pomoći beogradskog nadbiskupa Stanislava Hočevara.

„Krst je sila i znamenje, i svjetlost koja obasjava čitavu vasionu, i na njemu lik svjetlonosnoga Nikole Tesle, jednog od najvećih naučnika XX i proroka XXI vijeka, koji je zadojen svjetlošću istine Božje od svoga oca sveštenika i majke u Gospiću. On je cio svoj život posvetio upravo svjetlosti. I ostale su zapisane njegove riječi da je svjetlost suština sveukupnog bića i tvorevine. I ne obična svjetlost, nego svjetlost, kako on kaže – koja miluje.“

Vladika je rekao da to znači da je veliki naučnik osjetio da se u dubinama bića i sveukupne tvorevine skriva lik Onoga koji je nosilac i darodavac svjetlosti, koji je sveukupnu tvorevinu ispunio svjetlošću: „Zato nije slučajno da je ovaj spomenik ovdje pored Hrama Hristovog Vaskrsenja, napojenog Božanskom svjetlošću.“

Nikola Tesla je rođen u Smiljanu, 10. jula 1856. godine, kao četvrto od petoro djece u porodici pravoslavnog sveštenika Milutina i Georgine, a ostao je upamćen kao jedan od najplodonosnijih naučnih umova savremenog doba, čovjek čiji su pronalasci omogućili proizvodnju i prenos struje, odnosno elektrifikaciju gradova zbog čega je čovječanstvo ušlo u novo doba tehnološkog i industrijskog razvoja. Po njemu ime nosi jedinica jačine magnetnog polja.

Priredila V. D.

Izvor: Mitropolija