Mitropolit Amfilohije: Preko rize netruležnosti Presvete Djeve mi se dotičemo samoga Gospoda

Besjeda blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija u crkvi Polaganja rize Presvete Bogorodice u Bijeloj, kod Herceg Novog – 15. jul 2012. godine:

U znameniti hram vlahernski u carskom gradu Konstantinopolju, kaže se, između ostalog, kako je Presveta Djeva odijelo netruležnosti svima vjernima, ona koja je Bogom blagodatna, čista. To odijelo netruležnosti je svima vjernima podarila, haljinu svoju, kojom je pokrivala svoje prečisto tijelo. Ona koja je pokrov svega roda ljudskoga. Divne riječi, divnoga pjesnika crkovnoga, koje mi neprekidno pjevamo za ovaj sveti praznik i koje nas podsjećaju na Presvetu Djevu, na njenu haljinu, na njenu rizu, sačuvanu u svetom gradu Jerusalimu, odakle su je dvojica vojvoda vizantijskih primili i uzeli od neke djevojke, Jevrejke, koja je čuvala, njenu rizu, u svome domu, sigurno je naslijedivši od svojih predaka, sa mjesta gdje su se tajno sabirali ljudi i od njene rize, od njene haljine dobijali iscjeljenje. Jer preko nje oni su se, na tajanstven način, doticali njenoga sveštenoga tijela.

I taj dodir je onaj koji je čudotvorio kroz nju i preko nje. Pa je odatle odneta njena sveta riza u Carigrad i tamo pohranjena u hram Presvete Bogorodice vlahernske, da bi nastavila da čudotvori da sobom svjedoči netruležnost kojom je bila ispunjena Presveta Bogorodica, Ona koja je pokrov svega svijeta i pokrov ljudskoga roda. Ona koja je iznjedrila iz svoje utrobe, pa je zato utroba njena blagoslovena, jedinoga, istinitoga Tvorca neba i zemlje, jedinoga netruležnoga, nepropadljivoga i vječnoga Gospoda Hrista. To što se silom Duha Svetoga upravo ona udostojila da Ga primi u svoju utrobu, pokazatelj je da je kroz nju On progovorio i podarivši njoj, na prvom mjestu, netruležnost i neprolaznost. Podario je tu netruležnost, bezsmrtnost, neprolaznost svemu ljudskom rodu, ljudskoj prirodi. On je taj koji je netruležnost njena, preko Njega je ona postala pokrov roda ljudskoga. Proglašena širom od nebesa, evo i u ovom drevnom hramu iza nas, tako je i naslikana, drži na svojim grudima Gospoda, sa raširenim rukama Presveta Djeva, koja se uvijek slika kroz vijekove, koja se naziva ,,širom od nebesa”.

Jer Ono što je ona smjestila u svoje srce, u svoju utrobu, u svoje biće, Onaj koga je ona iznjedrila, On je taj koji proširuje njeno biće i čini je svesmjestivom i širom od nebesa. Ono što sadrže nebesa, što pripovjedaju i svjedoče slava Božija, upisana u sveukupnoj Božijoj tvorevini, to je u mnogoj većoj mjeri, mnogo izobilnije ona primila u sebe. Tako je tvorevina Božija ispunjena slave Božije. Zato i pjevamo pjesmu: ,,Veliki si Gospode i čudesna su djela Tvoja.” Ona je u sebe smjestila ne samo slavu Božiju, i blagodat Božiju i božanske darove, nego je smjestila Darodavca samoga, Onoga koji je roditelj svake slave i darodavac svake blagodati. Ona je smjestila u sebe samoga Boga, Tvorca neba i zemlje, onoga kroz koga je ,,Sve postalo što je postalo, i bez koga ništa ne postoji što postoji”, koji se preko nje uselio u nas, pun blagodati i istine. Zato je dakle i njena riza, njena haljina, kojom je pokrivala svoje časno i prečisto tijelo, i ona je poprimila od nje, a Presveta Djeva od Onoga kojega je rodila, Sina svoga jedinorodnoga, tu božansku slavu, božansku silu i to čudotvorenje.

Tako da kroz vijekove, oni koji su se dodirivali njene rize, koji su se dodirivali njenoga vjekovnoga i neprolaznog tijela, a preko njenoga tijela su dodirivali Onoga koji je ispunio njeno tijelo Svojom slavom i Svojom silom, samoga Gospoda. Na tom i takvom dodiru počiv sve ovdje na zemlji. Dodir je velika i sveta tajna koju je Bog ugradio u nas, jer preko dodira mi prepoznajemo jedni druge. Preko dodira mi prepoznajemo tvorevinu Božiju, radujemo se tvorevini Božijoj. Preko dodira mi se hranimo darovima Božijim i zadobijamo nasladu i hranu našu. Preko dodira su se iscjeljivali bolesnici u Hristovo vrijeme. Koliko ima svjedočanstava u Novom zavjetu gdje se neko dotakao Gospoda, dotakao se Njegove haljine i taj dodir je učinio da taj dotični ozdravi. Ili onaj koga je On dodirnuo i dotakao ili ko se Njega dotakao kao ona žena koja je bolovala od tečenja krvi.

Pa se dotakla Njega i u tom trenutku se zaustavilo tečenje njene krvi. A On će reći: ,,Ko me se to dotače?”

A onda će apostoli reći: ,,Kako pitaš Gospode ko Te se dotače? Zar ne vidiš koliko je naroda oko Tebe i koliko se gura?”

,,Ne, neko me se dotakao, nije se samo gurao i doticao mene, nego me dotakao na drugi način.”

I onda je žena ispovjedila: ,,Ja sam ta koja te se dotakla.” I Gospod je njenu vjeru predosjetio, njenu patnju, njen bol iscjelio tim dodirom.

I tako bezbroj puta kroz istoriju, Sveti Hristovi apostoli, kad su krenuli da propovjedaju Jevanđelje, oni koji su se njih doticali su ozdravljivali. Ima toliko svjedočanstava o tome – sva istorija Crkva nije ništa drugo do istorija toga dodira i doticanja haljine Gospodnje. Doticanja Presvete Djeve, doticanja samoga Gospoda, poput te žene koja se Njega dotakla i ko se god Njega dotakao, kroz vijekove prošle i buduće, on je odlazio zdrav, i duševno i tjelesno. Šta su drugo mošti Svetih Božijih ljudi, Svetoga Vasilija Ostroškoga, Svetoga Petra Cetinjskoga, Arsenija, arhiepiskopa i prosvjetitelja srpskoga u Bjelopavlićima, mošti velikomučenika kosovskog Lazara, Stefana Dečanskoga, Svetoga Simeona Dajbabskoga, Stefana Piperskoga, šta je to drugo nego je to haljina Gospodnja, odijelo poput onoga Presvete Djeve, odijelo netruležnosti. Te mošti su se dotakle Gospoda, ispunile se života Božijega, ostale životvorne da životvore sve one koji se njih dotiču, a preko njih i samoga Gospoda da iscjeljuju i sav život Crkve.

I sve što Crkva nam daruje nije ništa drugo nego ta riza Presvete Djeve, riza netruležnosti, koje se mi dotičemo i preko nje se dotičemo i samoga Gospoda našega. Bilo je to u očima našim, bilo je to u očima Božijim, bilo je to i čudesno. Veliki je to sveti Božiji dar i bogatstvo kojim se Gospod obogatio. Evo zašto je ovdje sagrađen ovaj hram posvećen rizi Presvete Bogorodice, njenoj haljini netruležnosti. Dolazeći u ovaj sveti hram, dotičući se njenoga, Presvete Djeve, sveštenoga lika, mi se nje dotičemo molitveno, u srcu svome, vjerom svojom, umom svojim, a preko nje se dotičemo Onoga koji je nju dotakao, koji se u nju uselio, koji je nju osvetio, prosvetio, ispunio vječnim životom. I tako i mi po vjeri našoj zadobijamo iscjeljenje, prosvećenje, radost života. Sjedinjujemo se preko nje sa Onim koga je ona rodila, koga je iznjedrila iz svoje utrobe, a u isto vrijeme se uz Njega i preko Njega sjedinjujemo jedni sa drugima na način kako je to Bog zapovjedio. Da budemo jedno kao što je On u Ocu i Otac u Njemu, kao što su On i Otac jedno, tako i mi, koji smo Njegovi, Njime prizvani, dotičemo se, primamo jednoga Boga, jednu Svetinju Božiju.

Kada primamo Tijelo i Krv Gospodnju, Sveto pričešće, mi se dotičemo Onoga tijela koje je Presveta Djeva rodila i postajemo jedno sa Njim. Zato se Crkva i naziva ,,Tijelom Hristovim”, a On je glava toga tijela. I koji dakle prime Njegovo Tijelo i Njegovu Krv, oni postaju jedno sa Njim, a u isto vrijeme se objedinjuju jedinstvom nerazorivim, jedinstvom netruležnosti i neprolaznosti. To bescen blago netruležnosti, vječnosti, neprolaznosti, besmrtnosti nosi i Crkva Božija u sebi. Sve što ima i sve čime nas daruje, ona nas u stavri, kroz dodir sa Njim, kroz opštenje sa Njim uvodi u tu veliku i svetu tajnu u Ocu, i Sinu i Duhu Svetome.

Zato neka su blagosloveni preci naši, koji su ovu svetinju posvjetili rizi Presvete Djeve, haljini njenoj, netruležnosti blagodatne, haljini u koju se ona oblačila, ona koja je pokrov, koja nam je podarila Onoga koji je Početak i Kraj, koji je Prvi i Poslednji, Hrista Boga našega, i kroz Njega nam otkrila veliku i svetu tajnu Boga ljubavi, Oca, i Sina i Duha Svetoga, i u Njemu divnoj Presvetoj Djevi, čudesnom u svim stvorenjima, čudesnom u haljini Presvete Djevi, čudesnom u moštima Svetih Božijih ljudi, čudesnom u svim prosvećenjima ovdje na zemlji, neka je slava i hvala u vijekove vijekova. Amin.

Transkript Danilo Balaban, Mitropolija