Mitropolit Amfilohije u Optina pustinji (istiniti događaj)

Piše: prof. dr Boris B. Brajović

Da li mi vjerujete kad govorim istinu? Nemojte žurite da mi odgovorite, jer ovo nije sofistička klopka onog miletskog paradoksa lažljivca u kojem Eubulid učenik Euklidov a učitelj Demostenov tvrdi da kada kaže da laže onda izjavljuje istinu, a kada govori istinu onda laže. Još onomad kada se svijet stvarao prvom riječju koja je istinovala postojanje svega i svakoga u onom mekom vremenu uskislog tijesta nije postojala dilema istine i laži. Čovjek je postao Riječju. Riječ je bila Istina jer se objavljuje a ne pripovjeda. Objava je događaj, svjedočanstvo čuda.

Za događaj čuda potrebni su i svjedok koji će ga objaviti i duša koja će ga čuti. Za ovaj događaj imam svjedoka koji „dođe za svjedočanstvo“ da svjedoči o sinu svjetlosti mitropolitu Amfilohiju. Potrebni ste i Vi koji ćete čuti i vjerovati.

Ako ne vjerujete nemojte čitati a ako pročitate vjerovat ćete. Svjedok je Slavko. Slavko je Milovanov, a Milovan je Todorov, a Todor je opet Slavkov. Svi Krstajići. Kuća im je dala ime za svjedoka. Ne može svako biti svjedok.

Poslije austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine kad se uspostavljao novi sudski sistem postavljani su privremeni tužioci i sudije većinom katolici iz Austrije. Desilo se tako da je na kotarski sud u Mostaru dospio jedan slučaj navodnog napada na neku staricu hercegovačkog kamenoresca po imenu R. Koljibaba, kod koje je ovaj bio iznajmio sobu za stanovanje.

Optuženi je za svjedoke pozvao svoja dva kamarada sa posla kojim se bavio, izvjesnog Peru Zlikovca i Luku Zvijer. Sudski tumač je sudiji predstavio izabrane svjedoke. Poslije kraće stanke u kojoj je sudski tumač pomalo zatečenom sudiji objasnio da ovo nijesu zanimanja već prezimena koja su česta u Hercegovini i da su svjedoci sasvim ispravni ljudi, za koje niko nema prigovora od nadležnih vlasti sudija je odgovorio: Vjerujem da je tako, ali za svjedoke u ovom slučaju nijesu odgovarajući. Srećom naš sudija za ovo svjedočanstvo nije ni katolik ni Austrijanac. Slavko će me ispraviti ako nešto izostavim ili krivo kažem sad kad je otišao Bogu na istinu. Zato je Krstajić.

Bilo je to u kasno proleće, onda kada i u Kaluškoj oblasti Vaskrs skoro zaluta u sokake ljeta pa se ispupalo cvijeće i probuđeno drveće dugo do u podne meškolji pod ispucalim sunčevim tabanima. Tek su bili završili svetu arhijerejsku liturgiju u sabornom hramu Vavedenja Presvete Bogorodice kojom je načalstvovao gost iz Crne Gore, sveti starac Amfilohije kako su ga optinski domaćini oslovljavali. Do manastirske gostoprimnice u kojoj će objedovati, baćušku iz Černogorije zaustavljali su palomnici pristigli iz svih krajeva Rusije uzimajući mu ruku za blagoslov kao da se u njoj, onoj krupnoj moračkoj, nalazio dragocjen dar poput smirne sa dalekog Istoka.

U drvenom konaku ili fandariku kako je starac Amfilohije po svetogorski nazivao sobu za objed, za vrijeme i nakon svečanog ručka nekolika je puta besjedio pripovjedajući o vezama dva geografski daleka ali po duhovnim putevima bliska naroda, srpskog i ruskog. Na kraju je zapjevao pjesmu o Kosovu i Metohiji uz glasnu i veselu pratnju satrpeznika.

Kada je Sunce podiglo ruke uvis trpeza se blagoslovila zahvalnom molitvom i po monaškom tipiku svako je otišao na svoje poslušanje. Zatečeni i razdragani palomnici opet su se preobukli u znatiželjne turiste razmiljevši se po optinskim stazama. Mitropolit Amfilohije se uputio do manastirske prodavnice u kojoj je kupio kaftan od grubo tkane vune koji je bio porubljen pervazom od meke kože. „Sad ste isti Fjodor Nikitič“, rekao mu je omanji koštunjavi monah komornik koji je bio zadužen za važnog gosta kao kakvog plemića.

Objasnio mu je da je to stara moskovska uzrečica iz doba Romanovih kad se nekome utrefi odijelo. Mitropolit se nasmiješio svom gostoprimcu koji ga je podsjetio na jednog Lakićevića iz Radovića bara. Plativši i obukavši kratku gornju haljinu izašao je na čistinu ispred crkve i u pratnji svog domaćina nastavio dobro utabanim zemljanim putem do skita u kojem je nekada boravio Fjodor Mihajlovič.

Kad su ušli u skit mitropolit je stao iznad kreveta u kome je ležao moskovski genije. Okrenuo se svom pratiocu rekavši mu: „Znaš oče, Dostojevski je kao niko znao da na ovom svijetu sve započinje ali se ovdje ništa ne završava za nas ljude“. Pognuvši glavu, nastavio je: „Zato, moj dragi oče, da se pomolimo za sve njih“.

Monah ništa nije odgovorio ali mu se tijelo blago zgrčilo i osjetio je neko stiskanje u grudima kada je mitropolit započeo svoju molitvu sa: „Pomeni Gospode i Rogožina i kneza Miškina, i Raskoljnikova i Karamazova“, i sve tako nabrajao je imena završivši čudnu molitvu sa : „I sjeti se u carstvu tvome raba tvojega Fjodora Mihajloviča“. Iskoračili su brzo iz skita na poluzapušteni proplanak, kratko zastavši da se odmore pod teretom onih nevidljivih ruksaka koje nosimo a da za njih i ne znamo i taman kad su krenuli da se vrate u manastirsko selo monah je padajući ničice do nogu važnog gosta, zavapio: „Pomeni i mene sveti starče“.

Grčeći se i jecajući obgrlio je rukama starčeve noge naslonivši obraz na njegova koljena a onda trgnuvši se hitro je razvezao svoj kožni monaški kaiš sa livenom metalnom šnalom i obmotao ga gostu oko nogu. „Kumim Vas Hristom slatkim i svetim Makarijem Optinskim pomozite i meni“. Šta je sve bilo u onih pola sata, i šta je sve ispričao optinski crnorizac dok se zajedno nijesu vratili do malog jezera ispod Saborne crkve, ne znam a nije znao ni Slavko. Bog zna, znam samo da je mitropolit nešto rekao tiho svom saputniku koji se vratio u svoju keliju a sam je ostao da stoji na obodu vode koja se rakoljila u zemljanoj kadi.

Šta je dalje bilo svjedočio je otac Ilija, monah koji je bio profesor na Likovnoj akademiji u Moskvi i koji se u svakog dana u to vrijeme, negdje oko podne i kvarat, nalazio da slika svoje skice prirode. Ispočetka i on, naslonjen na klupu od oblica nije previše obraćao pažnju na vladiku kojeg je prepoznao sa jutrošnje službe već je skicirao vitke i krhke breze koje su se poređale u šumskom puku. Kako je vrijeme odmicalo i prošao prvi sat, ostavio je svoju grafitnu olovku i slikarski blok i počeo pažljivije da posmatra molitvu pored jezera vladike iz Crne Gore. Vidio je kako se sporo uvlači brojanica i zapinje na svakom čvoriću kao na nekom usponu i taman kad misli da je tu stala ona krene sledeći korak i sve tako sledeća dva sata. A onda se sve umirilo brojanica je samo kao zadrhtala i stala, crno krupno tijelo monaha nije više ni izdisalo ni udisalo, otac Ilija je pomislio da sad ovako gledajući ga sa leđa liči na jedan od onih kamenih stubova meteorita iznad Kalambake u Grčkoj gdje je jednom bio a na čijem su vrhu kao kamilavke stolovali manastiri sa monasima.

I kad mu je misao ova pobjegla negdje oko četvrtog časa od kada je mitropolit stajao na molitvi pored jezera na njegovoj, baš mitropolitovoj krstoobraznoj kamilavci od filca spustila se kao mana sa neba smaragdna crvenka vrsta vodene djevice, male živuljke jarko crvenog tijela i prozirnih svilenkastih krila. Mali krstajić na kapi krupnog monaha.

Otac Ilija je pokušao da rukom lagano uzme svoju olovku i blok, da naslika ali ruka nije slušala. Samo je uspio da se prekrsti i u sebi pomisli: „Šta se ovo događa Gospode“. Tako je proveo sledeći sat vremena nepomično gledajući u jezero i iznad jezera crnu monašku planinu. Crnu Goru.

I tad kad prođe šest sati molitve na jezeru, kako pjeva Crnjanski, zaplaka u vodi zvono svetog Marka, starac Amfilohije se trže kao iz plitkog sna, okrenuvši pogleda na monaha Iliju i kratko reče: „ Hajdemo i mi vrijeme je“.

Znam, pitaćete šta se desilo kasnije. Desilo se čudo, ali o njemu drugi put. Poslije nekolike godine od ovoga događaja naš svjedok Slavko je sreo ponovo u Optina pustinji monaha Iliju koji mu je ovo sve ispričao i dao mu da mitropolitu ponese ikonu koju je za njega naslikao toga dana. I da, na kraju ovdje sve počinje ali se ništa ne završava.

Pomeni i spasi nas Gospode molitvama svetog Amfilohija, rekao je monah Ilija našem Krstajiću na odlasku. Pomeni sveti oče Amfilohije i ti našeg Slavka.

Pročitajte JOŠ:

Nepravedno zaboravljeni: Rimokatolik Antonio Toni Petrović protiv ustoličenja srpskog pravoslavnog mitropolita