Mitropolit Joanikije: Milovan Danojlić i Rajko Petrov Nogo su svojom poezijom istinski obilježili naš vijek

Omaž posvećen nedavno preminulom pjesniku, esejističaru, proznom piscu i izuzetnom prevodiocu najbolje evropske poezije na srpski jezik, neponovljivom i nezaboravnom Milovanu Danojliću, u organizaciji Matice srpske – Društva članova u Crnoj Gori, održano je sinoć, 26. decembra 2022. godine, u Njegoševoj sali podgoričkog Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja, dok je prethodne večeri, 25. decembra 2022. godine, takođe u organizaciji Matice srpske, održano u Nikšiću veče sjećanja na nedavno preminulog pjesnika Rajka Petrova Noga.

Moderatorka ove večeri Bojana Pejović je pozdravila sve pristune, zablagodarivši posebno Visokopreosvećenom Mitropolitu crnogorsko-primorskom  Joanikiju na dolasku i blagoslovu da se jedno ovakvo veče održi u Njegoševoj sali Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. Ona je potom najavila učesnike ove književne večeri u kojoj su učestvovali Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, akademik prof. dr Jovan Delić i dr Dragan Hamović, dok je stihove Milovana Danojlića govorio glumac Velizar Kasalica.

Nakon uvodnog slova moderatorke Bojane Pejović, sabranima se obratio Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije koji se u uvodnom dijelu osvrnuo na sami momenat upokojenja Milovana Danojlića i medijsku tišinu i nedostatak dužne pažnje u odnosu na život i djelo pisca koji je obilježio naš vijek:

,,Kada se upokojio pjesnik Milovan Danojlić gledao sam tih dana hoće li iko išta u Crnoj Gori objaviti, reći, hoće li mediji obratiti dužnu pažnju na pisca koga su ipak svi znali. Bio je u čitankama za osnovnu školu još u davna vremena zajedničke nam države Jugoslavije, međutim, nisam našao skoro ništa objavljeno u Crnoj Gori. Nije objavljivao ništa ni Javni servis ni bilo koji drugi medij.”

U daljem obraćanju Vladika je izrazio blagodarnost Matici srpskoj koja je organizovala ove večeri u spomen Milovana Danojlića i Rajka Petrovog Noga:

,,Zaista sam zahvalan Matici srpskoj koja je organizovala ove večeri u spomen Milovana Danojlića i Rajka Petrovog Noga. Isto je tako prošao i Rajko Petrov Nogo koji se upokojio nekoliko dana kasnije. Dva velika pisca koja su po mnogo čemu različiti, ali su se upokojili u isto vrijeme i to nas je nekako podsjetilo i podstaklo da vidimo i neke njihove sličnosti. Obojica veoma obdareni, veoma su istrajno slijedili svoj talenat pjesnički i dostigli do samih vrhova sprske poezije i srpske književnosti.”

Mitropolit Joanikije je potom poručio da su Milovan Danojlić i Rajko Petrov Nogo svojom poezijom istinski obilježili naš vijek:

,,Nisu jedini, ali su svakako neizostavni i nezaobilazni, svako od njih na svoj način. Svako od njih je postigao svoj način izraza, prepoznatljiv, ali ono što je ipak najvažnije da kažemo, kada su otišli svi smo imali jedan zajednički osjećaj da oni nastavljaju novi život. Odmah se nekako drugačije gleda iz jedne druge perspektive na pjesnika koji se upokojio, ostaje njegovo djelo, a poezija najmanje zastarjeva od svih drugih tvorevina”, zaključio je Mitropolit Joanikije.

Nakon nadahnutog slova Mitropolita crnogorsko-primorskog g. Joanikija. glumac Velizar Kasalica pročitao je odlomke iz pjesme ,,Da se razumemo”. Poslije kazivanja stihova počivšeg gospodina Danojlića, riječ je uzeo pjesnik dr Dragan Hamović.

On je ukazao na činjenicu da se ovom prilikom ne govori prosto i djelu Milovana Danojlića, već zapravo o čitavoj jednoj književnosti:

,,Obično govorimo, razmatramo, razumjevamo nečije djelo kada je riječ o istaknutim stvaraocima ma koje oblasti. Djelo Milovana Danojlića nije djelo nego je čitava jedna književnost, ne samo po broju naslove koje je objavio nego i po rasponu žanrova i tema u kojima se oprobavao i uspješno te probe prolazio. Možda je najpoznatiji po tome jer je bio u sistemu školske lektire, jer je to nešto što prožme najširu publiku, buduću čitalačku publiku i to jeste jedan od žanrova u kojima se rano dokazao Milovan Danojlić i u kojem je istrajavao bez obzira na dalju ozbiljnost i bremenitost njegovog iskustva.”

Istakao je da nas je neumorno pisanje Milovana Danojlića pouzdano orjentisalo u vremenu meteža:

,,Kad god odu veliki stvaraoci odlaze prerano. Ostali smo dakle bez blagorodnog prisustva živog udjela Milovana Danojlića, čije nas je neumorno pisanje pouzdano orjentisalo u vremenu meteža. Ništa drugačiji nije ni gubitak Rajka Petrova Noga, obojica pored svih razlika bili su borci i pisali su do poslednjeg daha i to pisanje je bilo logoterapija jednaka onoj koja se odvija i pod svodovima ovakvih ramova.”

,,Živio je Milovan Danojlić i delao duboko u sebi, ali i u danima u koje smo dopali sa svim upitanostima, nev,ericama i zabludama, mnogo toga smo saznali, mnogi od nas, na šta smo i što smo u sebi i o sebi pritvrdili dugujemo Danojlićevim tekstovima od lirike pa do publicistike. Ljudi zemljodelci dozvole sebi da umru tek kad obave sve godišnje poslove”, zaključio je dr Hamović.

Naposlijetku on je akcentovao krunski i najpostojaniji dio stvaralačkog rada počivšeg Milovana Manojlovića – ktitorstvo:

,,Djela liče na svoje tvorce. Već je pomenuto, da u opisivanju prostornog polja stvaralačkog rada Milovana Danojlića ne smijemo zaboraviti onaj možda krunski i najpostojaniji, a to je ktitorski. Sagradio je crkvu na bregu porodičnog imanja u Ivanovcima. To je neveliki hram posvećen svom krsnom imenu zaštitniku putnika, zaštitniku dobrog djela srpstva i vascijele Rusije – Svetom Nikoli. Ipak je taj čudotvorac, koliko god da nije iz naših strana, više naš nego drugih, jer se ovaj rasejani narod od nevolje i potrebe naputovao unakrst svijetom.”

,,Osuđen sam na sudbinu svoga naroda zapisao je… na njegov jezik, njegovo istorijsko znanje i iskustvo. Osudu ne nosim pasivno, niti prihvatam sve što od naroda i njegovih vođa dolazi. Ljubav? Ja ni sebe ne volim u svim okolnostima, tek bez sebe i bez otadžbine nemam kud. Od nje očekujem samo da poštuje moju slobodu ništa više i ništa manje od toga. Inače otadžbini je svakako lakše bez mene, nego meni bez nje. Za pametne dosta, pisac koji je obišao sve strane sveta saznao je dobro gdje je centar i šta koliko vrijedi”. – poručio je dr Dragan Hamović.

Nakon pjesnika gospodina Hamovića riječ je uzeo dr Jovan Delić. U uvodnom dijelu obraćanja, on se prisjetio momenta kada je Milovan Danojlović iskazao svoju fascinaciju Pivom, onom kraju zapravo odakle po porodičnom predanju vuče korijene:

,,Milovan Mićo Danojlić je moj Pivljanin, porijeklom. Naime, jednom mi je povjerio kada je bio fasciniran kako izgleda Piva, vraćajući se preko Durmitora i idući prema Pivi, videći to čudo od vode, tu veliku zvijezdu vodenu rekao mi je: Da li je moguće da sam ja odavde? Onda mi je rekao da je njihova rodonačelnica Danojla bila udovica, te da je sa svoje dvije sestre takođe udovice, nakon nekog velikog zla, velike pohare, otišla iz Pive, a on je njihov potomak, to mu je ostalo kao porodično predanje.”

Dr Jovan Delić je potom Milovana Danojlića nazvao najraznovrsnijim, najrazloglasnijim piscem:

,,Savršen u svakom od svojih glasova. Pjesnik, romansijer, prozni pisac kome ne možete reći kakvog je žanra. On je i satiričar i to izuzetan. Pisac je dragocjenih, vrhunskih pisama bez adrese koje god da je objavljivao u Pečatu, izuzetno plodan prevodilac. Inteligentni obrazovani esejista, u svemu je bio vrhunski. Brinuo je o svakoj svojoj rečenici, o svakom stihu kao da mu je od njih zavisio život. On je proširivao mogućnosti srpskog jezika.”

U drugom dijelu obraćanja ukazao je posebno na bogatstvo njegovog prevodilačkog rada kojim je kako je naglasio svjetska poezija u Danojliću zapravo našla svog putovođu do srpske književnosti:

,,Da ništa nije drugo uradio do to što je preveo cijelu plejadu svjetskih pjesnika, vječno bi zadužio srpsku književnost i kulturu. Šekspir (Shakespeare), Bodler (Baudelaire), njegov omiljeni Jejts (Yeats), volio je Jejtsa, volio je Irsku, išao je tamo, Paund (Pound), Klodel (Claudel), Sjoran (Cioran), Puškin (Púškin), Ljermontov, Blok, Majakovski (Maяkóvskiй), prevodio je i ruske pjesnike i mnogih drugih majstora jezika i poezije našlo je u Danojliću svog putovođu do srpske književnosti”.

Profesor dr Jovan Delić je potom naveo i nama imanentan a u Danojliću očigledno istaknut i sadržan spoj konzervativca i ljevičara:

,,U ideološkom pogledu on je nama imanentan spoj konzervativca i ljevičara. Ljevičar po tome što je imao smisla za socijalnu pravdu i za tradicionalne vrijednosti, naravno po tome je konzervativac. Te dvije ključne tradicionalne vrijednosti kod njega su nacija i crkva. To su dvije ključne vrijednosti tradicionalne za Milovana Danojlića. On je hrišćanin i pravoslavac prvoga reda. On je čovjek koji je imao jedno fino pravoslavno osjećanje i kad nije bio u našim crkvama, on je u Parizu tražio Rusku crkvu. Imao je svoj odnos prema Bogu gdje god da je živio.

Ne postoji kod nas pjesnik ni pisac koji je dosljedniji kritičar zapadne civilizacije od Danojlića. Naročito ove novije zapadne civilizacije sa idejama evroepizacije. On je smatra civilizacijom laži i Srbiju vidi kao žrtvu laži. On kazuje da su krstaški ratovi i pad Vizantije nešto što je legitimisalo Zapad i nešto što bi trebalo da bude pred očima svakome pravoslavcu. Istorija se svakodnevno ponavlja, istorija nije nešto što se samo dogodilo nego je ono što nam svijetli ako svijetli, jer može biti prilično mračna i u budućnosti nam kazuje: Čuvajte se, to je bilo, to će se desiti!”, upozorio je prof dr Jovan Delić.

***

Milovan Danojlić rođen je 3. jula 1937. godine u Ivanovcima kraj Ljiga.

Osnovnu školu završio je u rodnom selu, a niže razrede gimnazije pohađao je u malom mjestu, sedam kilometara udaljenom od njegove kuće, do koga je svakodnevno dolazio pješice.

Godine 1953. sam odlazi od kuće u Beograd i tamo, uporedo sa pohađanjem gimnazije, radi razne poslove, poput prodavanja leda i novina, da bi sebi obezbijedio život.

Nakon završene gimnazije upisao je Filološki fakultet, gdje je diplomirao na Odsjeku za romanistiku (francuski jezik i književnost).

Od 1984. godine živeo je i radio u Francuskoj, gdje je u dva navrata radio kao lektor za srpskohrvatski jezik na Univerzitetu u Poatjeu, a nekoliko godina je obavljao poslove spoljnog saradnika pariskog radija.

Bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti od 2000. godine, prvo kao član van radnog sastava, potom dopisni član, te redovni član od 8. novembra 2018. godine.

Jedan je od 13 intelektualaca koji su obnovili rad predratne Demokratske stranke 1989. godine.

U rodnim Ivanovcima podigao je crkvu.

Danojlić je počeo da piše vrlo rano, a već u srednjoškolskim danima pisao je kratke dopise za list Republika.

Sarađivao je kao stalni i spoljni saradnik u dnevnim listovima Borba, Politika, u NIN-u i brojnim književnim časopisima.

Prvu zbirku pjesama objavio je 1959. godine pod nazivom „Kako spavaju tramvaji”. Svoje pjesme uglavnom je namjenjivao djeci, ali i njihovim roditeljima, a posebno se ističe poema „Dečji zakonik” u kojoj Milovan ističe obavezu roditelja da djeci obezbede srećan i bezbrižan život.

Danojlić je ukupno objavio više od 70 knjiga beletristike i poezije na srpskom jeziku. Priredio je i preveo veliki broj knjiga iz književnosti za djecu, a prevodio je i djela poznatih pisaca poput V. Šekspira, Š. Bodlera, J. Brodskog, E. Siorana, L. Aragona, E. Paunda, V. B. Jejtsa, E. Joneskog, P. Klodela, pisana na francuskom i engleskom jeziku. Neke od najpoznatijih Danojlićevih knjiga su „Neka vrsta cirkusa“, „Dragi moj Petroviću”, „Lične stvari – ogledi o sebi i o drugima“ i „Balada o siromaštvu“.

Dobio je NIN-ovu nagradu za djelo „Oslobodioci i izdajnici“ 1997, kao i mnoge druge.

*Od 1957. godine i objavljivanja knjige „Urođenički psalmi“ Milovan Danojlić je u srpsku književnost unio jedinstven stvaralački angažman, oglašavajući se, godinama i decenijama, kao pjesnik, romansijer, esejista, putopisac, prevodilac, hroničar naših prilika i naravi. Uvijek djelujući mimo i književnih i društvenih šablona, uvijek uzimajući slobodu za vrhovno načelo, lako prelazeći preko svih unutarknjiževnih granica, pišući i za djecu i za odrasle, Danojlić je postepeno izrastao u jedinstvenu figuru srpske književnosti, koja podjednako vodi računa o očuvanju onoga što smo baštinili od predaka kao i o potrebi da se ide dalje, da se dolazi do istinski novih područja književnog izraza. Kao neko ko dobro poznaje duhovni horizont modernih vremena i ko jasno osjeća ništiteljske impulse u samom srcu našeg doba, Milovan Danojlić je jezik pretvorio i u izvor snage svog umjetničkog izraza i u vrijednost koja je, posebno u malim kulturama, na najjačem udaru. I njegova „Muka sa rečima“ i njegova lirska hronika “ dio su nastojanja da se pokaže da u književnosti ali i u ljudskom svijetu sve počinje sa riječima i sve se u njima okončava. Sa mnogo razloga se može reći da nije bilo ničeg prirodnijeg od dolaska Milovana Danojlića na čelo Srpske književne zadruge, pošto su se u tom činu podudarila lična stvaralačka nastojanja i ciljevi postavljeni u sam temelj jedne vrlo važne i vrlo stare ustanove srpskog naroda.

Mitropolija, Boris Musić

Foto: Željko Drašković