Mitropolit kijevski Onufrije: Kriza u Ukrajini izazvana je ozakonjenjem bezakonja

Intervju Njegovog Blaženstva Mitropolita kijevskog i sve Ukrajine g. Onufrija Radiju “Svetigora” i Portalu Mitropolije crnogorsko-primorske

Ovih dana imamo veliku radost da nam je blagoslov svetoga grada Kijeva i široke i beskrajne Ukrajine, Počajevske, Svjatogorske lavre i drugih svetinja donio Njegovo blaženstvo mitropolit kijevski i sve Ukrajine Onufrije. Dobro došli! Blagoslovite!

Srdačno pozdravljam sve pravoslavne i sve žitelje Crne Gore i svima želim Božjeg blagoslova.

Koji je razlog vaše posjete?

Mi smo došli u Crnu Goru radi učestvovanja na svečanostima povodom praznika Svetog Simeona Mirotočivog i osamsto godina Svete srpske pravoslavne crkve, a takođe da bismo podržali vašu Svetu crkvu u vrijeme iskušenja. Sveto pismo govori da onaj koji je bio iskušavan, on može i pomoći onome ko je u iskušenju. Vama su vjerovatno poznata iskušenja koja je nedavno pretrpjela naša Crkva u Ukrajini i zato mi veoma blisko osjećamo tu bol i probleme koje danas preživljava vaša Sveta crkva.

Koji su razlozi crkvene krize u Ukrajini?

Mnogi smatraju da je uzrok ukrajinske krize raskol, ali to nije tako. Raskola u crkvi je uvijek bilo i biće ih. Čak i u vrijeme života našega Gospoda i Spasa Isusa Hrista bilo je raskola, tj. neke njegove pristalice sablažnjavali su se njegovim riječima, propovjedima i odlazili su od njega. I ako su se ljudi sablažnjavali Spasiteljem koji nije imao nijednog grijeha, shodno tome, nijednog povoda za sablazan, kako da onda ne bude onih koji će se sablažnjavati našim riječima i ponašanjem jer smo mi, ljudi slabi, iako obučeni u svešteni čin imamo svoje nedostatke. Raskol nas opet i opet tjera da preispitamo svoj lični život i pokajanjem odstranimo svoje nedostatke i greške.

Kriza u Ukrajini izazvana je ozakonjenjem bezakonja, tj. miješanjem Konstantinopoljske crkve u unutrašnji život UPC, nakon čega su onima koji su ušli u raskol nekanonski dali oprost i sa kojima je Konstantinopolj stupio u opštenje.

Kakvi su danas rezultati takvog ponašanja Carigradske patrijaršije i miješanja u unutrašnje stvari RPC na teritoriji Ukrajine?

Posljedice su veoma žalosne. Zauzeti su hramovi i u mnogim opštinama se služi u seoskim kućama ili drugim pomoćnim objektima. Faktički to su savremene katakombe. Narod po selima je razjedinjen. Ljudi prigovaraju jedni drugima, mnoge porodice, rođaci, susjedi, poznanici svađaju se, prestali su da komuniciraju. Raskol je podijelio ljude i društvo. Raskol nije savladan. Desio se raskol u raskolu, tj. Filaret Denisenko otišao je iz PCU i opet drugi put u istoriji stvorio svoju paralelnu jerarhiju. Osim toga, formirane su dvije religiozne grupe Egzarhat konstantinopoljske patrijaršije i Stavropigija. Na taj način su se umjesto dvije nezakonite grupe u Ukrajini pojavile četiri. Ta pojava potvrđuje još jednu istinu da bezakonje umnožava bezakonje i da se zlo pobjeđuje samo dobrom.

Koliko ste upoznati sa situacijom u Crnoj Gori i da li je situacija u Crnoj Gori slična sa situacijom u Ukrajini?

Sličnost je u tome što se u obje zemlje političari miješaju u crkvene poslove, hoće da upravljaju crkvom i hoće da iskoriste Crkvu u svoje interese.

Kako vidite rješenje ukrajinskog problema?

Prvo je neophodno riješiti tzv. Konstantinopoljsko pitanje, koje je bilo uzrok događaja u Ukrajini, upravo pitanje uloge i mjesta Konstantinopoljske patrijaršije u svjetskom pravoslavlju. Da bih odgovorio na to pitanje, dozvoliću sebi jednu digresiju. Sjetio sam se razgovora koji sam vodio sa arhimandritom Gavrilom (Bunge). On je bivši katolički sveštenik koji je primio pravoslavlje i svešteni pravoslavni čin i sada se podvizava u Švajcarskoj. Razgovarali smo o blagodati Svetoga Duha. Rekao je da pravoslavni imaju harizmu blagodati Duha Svetoga, a kod katolika te harizme nema. Ona je uništena kroz reglementaciju svih sfera crkvenog i duhovnog života. I on kaže da jedini put za povratak sebe harizmi blagodati Duha Svetog nije dijalog s pravoslavnima, kontakti, razgovori o nekim opštim interesima, nego povratak na tačku otpadanja u onoj jedinstvenoj pravoslavnoj crkvi u kojoj postoji harizma Duha svetoga, ispravljenje grešaka koje su bile dopuštene i početak novoga života. Rekao bih da je to pitanje indirektan odgovor na normalizaciju religiozne situacije u Ukrajini. Postoji greška Konstantinopolja koja je dopuštena prilikom pokušaja regulisanja raskola u Ukrajini. Da bi se likvidirao taj raskol, poslije kojeg se obrazovao novi, treba se vratiti nazad do tačke gdje je učinjena greška i ispraviti grešku i tada će se sve vratiti na svoje mjesto. To je jedini put rješenja ukrajinske krize.

Za Ukrajinu važi: jedna Crkva – jedna država. UPC pokriva teritoriju državne granice Ukrajine. Nama u Crnoj Gori prigovaraju da bismo i mi trebalo da slijedimo taj model: jedna država – jedna Crkva. Kako Vi vidite taj model: jedna država – jedna crkva?

Moj stav je ovakav da, s jedne strane, smatrajući sebe pravoslavnom, mora postojati jedna jedinstvena kanonska pravoslavna crkva i više nijedna, izuzetak su zemlje u dijaspori i to do momenta dok ne bude pronađeno opštepravoslavno rješenje. Na taj način, tzv. Estonski scenario, stvaranja paralelnih jerarhija, za Ukrajinu ne može biti izlaz iz situacije. I ja sam kategorično protiv toga. I ako svjetsko pravoslavlje pođe tim putem, dovešće nas do stvaranja ne samo paralelnih jerarhija svuda, nego i do paralelnog diptiha, odnosno do novog raskola. Na taj način su stvorene i ozakonjene nove strukture pod nazivom PCU na našoj kanonskoj teritoriji i to nije samo greška, nego crkveno-kanonski zločin. Ako u državi postoji kanonska pravoslavna crkva, ne treba stvarati paralelnu još jednu strukturu iste te kanonske crkve. To nije zakonito i ne donosi dobre plodove. To će izazvati podjele, neprijateljstvo među ljudima i kao posljedicu duhovni pad.

Danas su nacionalne zajednice pod uticajem politike proizvele jednu novu jeres, a to je autokefalija. Da li je jedinstvo pravoslavne crkve iznad autokefalije, interes jedinstva iznad interesa autokefalnosti, da autokefalnost nije cilj sam po sebi?

Duhovno jedinstvo i autokefalija su različiti pojmovi. Ideolozi ukrajinskog tomosa su govorili da će pomoću autokefalije dostići crkveno jedinstvo. Upozorili smo da do toga neće doći i to se nije desilo. Na taj način je postalo jasno da se kroz autokefaliju ne može dostići jedinstvo. Stav naše Crkve je u tome da je u početku neophodno uspostaviti jedinstvo, a zatim ako je to korisno za duhovni razvoj Crkve, postaviti pitanje autokefalnosti, a ne obratno. Obratni put je već pokazao svoju neefektivnost. Znači, da autokefalija treba da bude plod jedinstva Crkve, a ne posljedica njene podjele. Čak se u tekst Kritskog sabora kaže da se u principu autokefalije ne mora obavezno vidjeti jedinstvo Crkve.

Da li je i u kojoj mjeri pravoslavna crkva ugrožena od političkog uticaja? Čini se da autokefalija više proizilazi iz političkog uticaja, nego iz crkvene potrebe?

To što smo vidjeli iz postupaka Konstantinopoljske patrijaršije i bivšeg predsjednika Petra Porošenka, bila je tipično politička autokefalija. Vi znate da 1991. godine nisam potpisao molbu za autokefalnost koju je tada pod pritiskom Filareta potpisao Episkopat UPC i upravo zbog toga što je ta molba bila napisana kao ultimatum, kao necrkveni politički zahtjev, a tako ne smije da bude u Crkvi. U Crkvi sve treba da se rješava s ljubavlju i sve inicijative treba da ishode ne od političara, nego od same Crkve.

Da li je crkveno jedinstvo stvarno, realno crkveno jedinstvo u kanonskoj hirotoniji, u rukopoloženju?

Pravo crkveno jedinstvo je jedinstvo sa Hristom i u Hristu. Ono se dostiže jedinstvenim putem, kroz očuvanje čistote pravoslavne vjere i obnovu moralnih načela ukazanim u Svetom pismu. Takvo jedinstvo ispravno je i spasavajuće za nas. Ono na nas spušta Božji blagoslov ne samo u zemnom životu, nego se ono produžava u vječnosti jer ljudska priroda u Hristu sjedi s desne strane Boga oca. Drugim riječima, Vi treba da živite pravoslavno i svojim životom svjedočite ljepotu naše vjere. I ako se neko sablaznio i otpao, vidjevši ljepotu i istinu naše pravoslavne vjere, vratiće se u crkveno opštenje jer su crkvene dveri i naša srca uvijek otvorena i mi ćemo se poradovati istinski kada se zabludjeli vrate Hristu. Kanonske hirotonije javljaju se tada kada ih vrše kanonski jerarsi u saglasnosti s kanonskim normama koje propisuju ko i kako može biti udostojen velike časti biti sveštenoslužitelj. Ako budemo primali i rukopolagali one koji po crkvenim kanonima ne mogu biti sveštenici ili ljude iz raskola bez pokajanja uvoditi u Svetinju nad Svetinjama, onda ćemo simulirati raskol i odgovaraćemo pred Bogom za to što smo sablaznili ljude i razrušili crkveno jedinstvo.

S obzirom na to da naši zvanični mediji, želeći da ukrajinski scenario bude i u Crnoj Gori, izvještavaju građane kako je nekanonska crkva PCU mnogo brojnija i da je Vaseljenska patrijaršija izašla u susret mnogo brojnijem broju vjernika nego što je to UPC. Recite nam, molim Vas, koji je taj odmjer vjernika i jerarhije UPC i tzv. PCU?

Hvala za pitanje. Znate, moje lično zapažanje govori o tome da zbog raskola koji se desio u Ukrajini, mi nismo izgubili svoje vjernike, nego smo ih još više pridobili Kada su počeli da gone Crkvu, primoravaju narod i pritiskaju ga da pod raznim predlozima primi ideje tomosa, koji su propagirali, reklamirali, ljudi su počeli u većem broju da dolaze u crkvu, čak oni koje nikad nisam vidio.

Kao ovdje kod nas.

Da. Dođu i kažu: „Vidimo da vas silno ugnjetavaju i shvatamo da je Bog s vama.“ Jednom mi je, dok sam u hramu pomazivao narod, prišla jedna žena. Vidi se da nije bila baš crkvena. Bila je u pantalonama, bez marame, našminkana. Prilazi i kaže mi: „Ja Vam neću cjelivati ruku.“ Ja joj kažem: „Nema potrebe, ko hoće – pružim, ko neće – ne mora da cjeliva.“ A ona će: „Ali želim ti kažem: Čuvaj čistotu pravoslavne crkve i mi ćemo biti s tobom!“ Mislim da ona nije jedina koja je imala takvo gledište, tako da mi nismo izgubili vjernike. Ali je tužno što ima ljudi koji se sablažnjavaju i vjeruju lažima i obećanjima koja im daju. To je tužno! Hristos neće da mi budemo političari, nego da volimo jedni druge, da ne ratujemo jedni protiv drugih, da poštujemo jedni druge, onakvima kakvi jesmo. Oni sebe smatraju velikim, velikim nacionalistima, ali ja ih ne smatram takvima, jer nacionalist, tačnije patriota, jeste onaj koji voli patrijarhat, znači onaj koji voli svoga oca i svoju majku. Znači, patriota je onaj koji ljubi svoga oca i majku i moga oca i majku i vašega oca i majku. A onaj koji ljubi sebe više od svih, on nije patriota, nego nacista, samoljubivi gordeljivac koji ne donosi koristi nikome, ni samome sebi ni onima koji su pored njega. Nažalost, oni smatraju da grade Ukrajinu. Ja takođe gradim Ukrajinu, ja vidim Ukrajinu, ali sasvim drugačije nego što je oni vide. Ja vidim takvu Ukrajinu u kojoj je Hristos, u kojoj se na prvom mjestu nalazi ljubav prema Hristu i da u Hristu mi ljubimo jedni druge i pomažemo jedni drugima, i da volimo sve ljude. Želim da vidim takvu Ukrajinu. Ako se govori o broju parohija, episkopa, ne mogu tačno da vam kažem koliko je episkopa u PCU. Kod Filareta ima deset episkopa, kod nas 103, nekoliko ih je u penziji. Oko 100 kanonskih episkopa upravlja našom Crkvom. Kod nas ima otprilike 12300 parohija i toliko je sveštenika i đakona, 250 manastira u kojima se podvizava otprilike 4500 hiljade monaha. Imamo 18 školskih ustanova, akademije, univerzitet, bogoslovije. Tako da je naša Crkva živa. I ne osjećamo da nam nedostaje Božje blagodati, ona nas čuva, hrani, tješi i pomaže da savladamo teškoće, kojih mora biti. I mi se na ljutimo na političare koji istupaju protiv Crkve, koji kažu da Crkvu treba obnoviti, da je Crkva arhaična, konzervativna i treba da ide drugim putem, mi se na njih ne ljutimo, kažemo im: Crkvu je stvorio Gospod! I Crkvom upravlja Hristos. Hristos je Bog i On je savršen. I ono što je savršeni Bog stvorio, ne treba ispravljati. A ono što sam ja kao čovjek stvorio može se ispravljati, jer ja nisam savršen, poslije mene može neko doći i reći: Ja mogu tu stvar napraviti bolje. I može se napraviti bolje. Ali ono što je Bog napravio, ne može biti boljim. Ako se mi umiješamo, mi ćemo ga napraviti gorim. Crkva ne treba da se prilagođava ljudskim slabostima, da se prilagođava grešnom čovjeku, nego Crkvi ja grešni moram da se prilagodim. Tako će biti ispravno. Ako Crkva bude služila mojim strastima, to onda neće biti Crkva nego nekakva institucija, koja će se samo zvati crkvom i ona neće služiti na spasenje ljudskoj duši.

Godine 2011. smo posjetili UPC Kijevo-pečersku lavru, Svjatogorsku lavru i imali smo priliku da se sretnemo sa blaženopočivšim prethodnikom Vladimirom, tada smo imali priliku da se uvjerimo da je UPC čvrsto utemeljena na blagoslovu Božjem i da joj nikakva iskušenja ne mogu nauditi. Kolika je bila uloga blaženjejšeg Vladimira za takvo jedno blagosloveno stanju u Crkvi?

Blaženog spomena počivši mitropolit Vladimir bio je prvi poglavar UPC koji je od Moskovske patrijaršije dobio Tomos o nezavisnosti i samostalnosti uprave. I on je počeo da organizuje novi crkveni poredak. Za njegovo vrijeme desio se silan preporod crkve, formirane su eparhije, otvarane bogoslovije, rukopolagani su sveštenici. On je bio predivan čovjek, kako je za njega govorio arhimandrit Gavrilo (Bunge): „On je bio harizmatičan.“ On je bio nosilac blagodati Duha Svetoga. I njegovo lično dostojanstvo pozitivno je uticalo na život Crkve. To kako ste vi sa strane vidjeli naše episkope i vjernike, to je zaista tako, i ja to tako vidim, jer iskušenja i teškoće jačaju vjeru u ljudima. Ako čovjek živi bez iskušenja, on će sam po sebi atrofirati, počeće da slabi. A kada ima iskušenja, čovjek sebe mobiliše, počinje da radi nad sobom, moli se, razmišlja, čita, posti, i to jača duh čovjeka. I zato nam Bog dopušta iskušenja da bismo mi bili jači i duhovniji.

Danas su ta iskušenja, čini mi se, u Ukrajini i Crnoj Gori možda najviša i interesantno je što nas povezuje stari način borbe koji je dobio novo ruho u vidu krsnih hodova i litija. Vi ste imali litiju za mir, za ljubav, za molitvu, za Ukrajinu, koja je prošla cijelu teritoriju Ukrajine sa zapada od Počajevske lavre, a sa istoka od Svjatogorske lavre i one su se sjedinile u Kijevo-pečersku. Koliko je važan taj način borbe i koliko je snažan u borbi protiv nepravde?

Imali smo litije. Naša zemlja je veća od Crne Gore i kako ste rekli, te litije sa zapada i istoka, tj. iz Počajevske i Svjatogorske lavre su se slile u Kijevu. Tome krsnom hodu su se protivili i govorili da se tamo ne ide, da se tamo sabiraju loši ljudi. Ne može se reći nekome: Ti idi na litiju, a ti ne idi. Ko hoće, on ide. Dobar, loš, možda loš u krsnom hodu bude bolji, pokaje se… zato i za toga postoji litija u kojoj on može postati bolji. Litija je na prvom mjestu silna molitva, silna zajednička molitva. Ona je samo po sebi praobraz idenja čovjeka u Carstvo nebesko. Kuda su se kretale litije? U manastir, u neki hram, a ne u neki kazino ili pab, znači uvijek se litija završava u svetinji. Tj. mi svoj zemni život moramo voditi tako što bismo uvijek hodili ka Carstvu nebeskom i u litiji čovjek ima neko posebno duhovno jedinstvo s Bogom. To je njegov trud, teško je hodati ljeti po vrućini, zimi još teže. I taj trud i molitva ujedinjeni su radi Boga. Litije donose čovjeku veliku duhovnu korist, one jačaju ljude i pomažu da postanu silniji i daju moć da se iznesu sva iskušenja koja nam Gospod šalje radi naših grehova. Veoma sam šokiran, iako to nije duhovni izraz, pod velikim sam utiskom litije, u kojoj sam sinoć učestovao. Ljudi su došli, shvatam da nisu sjedjeli u nekoj banji, odmarali, nego su imali preko dana obaveze, radili su i onda su došli u litiju. Tu su bili tri sata. Hodali, molili se. To je podvig, veliki podvig koji ljudi ne čine zbog nekakve koristi. Ljudi se trude, rade da bi dobili neku poziciju, stan, zaradili novac, a ovdje se ljudi trude radi Boga. Oni su prinijeli žrtvu radi Boga. To je velika žrtva koja je na mene ostavila snažan utisak. Ljudi pored mene su bili veseli, radosni kao da je Vaskrs. Kada se litija završila i meni grešnome dali riječ, kada sam počeo da govorim, ništa nisam vidio, bilo je tamno, pogotovu nisam vidio kad su uključili mobilne, ali sam u sebi osjetio veliku ljepotu tih ljudi, duhovnu ljepotu. Ta ljepota se vidi kada ljudi žive s Bogom. Kada ljudi žrtvuju svoje radi Boga, tada oni postaju lijepi, blagorodni, veličanstveni. I tu plemenitost i veličanstvo sam osjetio.

Kod nas je isti prigovor da te litije nisu molitveni hodovi, nego da se njima želi izvojevati neki politički interes Srbije, Rusije. Oni ne vide tu blagodatnu silu litija. Koja je najbolja poruka onima koji iz svoje sujete ne vide ni Boga, a u bližnjemu vide neprijatelja?

Znate, postoji izreka da svaki čovjek sudi po mjeri svoje pokvarenosti. Navešću jedan primjer. Jedan čovjek se vraćao noću s posla, žurio je kući, bilo je kasno, poslije ponoći. Vidio ga je bludnik koji mu je dobacio da vjerovatno žuri zbog nekih grehova. Zatim ga je sreo lopov koji mu je takođe rekao da žuri da bi krao. A onda ga je sreo jedan bogobojažljivi čovjek koji je rekao da on žuri da bi stigao na molitvu. Tj, svaki čovjek sudi po sebi. On nije išao ni na molitvu, ni da krade, ni da čini blud, on je jednostavno žurio s posla kući. Takav je život. I ti ljudi koji se boje litija, u njima vide svoje neprijatelje. To su ljudi koji su ispunjeni pogrešnim predstavama i pomoću političkih i socijalnih mjerila pokušavaju da izmjere blagočešće, da izmjere ljubav prema Bogu. Ali se tim mjerilima ne može izmjeriti ljubav prema Bogu. To su sasvim druge stvari. I mislim da na takve ljude ne treba obraćati pažnju. Treba djelati svoje djelo. Sjetimo se zemnog života našeg Spasitelja. U Njemu su neki vlastoljupci vidjeli konkurenta koji želi da postane car Izrailja, da im zauzme mjesto. Jedan od njih je Irod. Ali Spasitelj nije došao na zemlju da bi bio zemaljski car, On je bio nebeski car, on je došao da nas učini carevima nad samima sobom i naslednicima života vječnoga. Tako je sva istorija ispunjena time da među nama ima ljudi koji sebe smatraju pametnim, dostojnim, koji pokušavaju da izmjere vodu pomoću ruleta, vazduh pomoću kante. To jest oni gube kompas, i ne shvataju da su njihova mjerila zemaljska mjerila i da je njima nemoguće izmjeriti duhovno, božansko, nebesko. Ali, daj Bože, da to shvate, da ih Bog umudri jer ne stradamo mi zbog tog njihovog neznanja, nego oni stradaju.

Daj Bože! Ulazimo u period godine koji je najljepši, u vrijeme Velikog posta kada se pripremimo da proslavimo praznik nad praznikom i radost nad radostima, Vaskrsenje Hristovo. Koja je Vaša poruka onima koji odluče da uplove u tu tajnu Velikoga posta?

Ovo može da se odnosi na sve ljude, ali ja govorim o hrišćanima koji znaju zakon i ispovijedaju svoju vjeru. Cilj ljudskoga života je u tome da dosegne vječno Carstvo na nebu, vječno blaženstvo na nebu. Za to postoje dva osnovna krila kojima čovjek leti ka tom cilju. To su post i molitva. Post i molitva su naša krila kojima mi letimo našem Ocu nebeskom. Bog je tako učinio da postoji vrijeme kada taj rad nad sobom treba da bude bolji i intenzivniji, aktivniji, kada treba da dajemo više od sebe. Kada treba Bogu da dajemo više nego što mu inače dajemo svakog dana. To vrijeme nad intenzivnijim radom nad samima sobom, nad čišćenjem svoje ploti i krvi i duše jeste Veliki post koji se završava radošću, Svijetlim vaskrsenjem. Želim da svaki Crnogorac, a to želim i svom narodu, ovo vrijeme provodi hrabro, moleći se i posteći. Neka svako posti kako može, ne može se za svakoga postaviti ista mjera. Svak po svojoj mjeri. Ko je savršeniji postiće strože, oni manje savršeni, postiće manje, ali koliko ko može. Ako se nekome jedu tri kašike, neka pojede dvije. Bog će i to primiti kao post. Ali treba pojačati molitvu. Ako smo svakodnevno, recimo čitali nekolike molitve, u postu treba dodati još jednu. Malo pojačati. Naravno treba činiti i dobra djela. I to je duhovni post kada čovjek tjera sebe na dobra djela, treba se uzdržavati od nekih ličnih ugađanja, obilaziti bolesne, utamničene. I to je jedan oblik posta. Kad činimo dobra djela, molimo se i postimo, postajemo bolji, savršeniji. Čovjek koji se moli i posti s radošću će dočekati Hristovo vaskrsenje. Naš post i molitva, u datom slučaju u vrijeme Velikog posta, jesu krsni put koji nas vodi do Golgote i idući njime možemo vidjeti slavu vaskrsloga Hrista.

Blaženjejši, hvala na izdvojenom vremenu, ljubavi, hvala na posjeti i da Vam Bog da snage i kreposti i duhovnih podviga i plodova da bi prevazišli sve rane da bi naša Pravoslavna crkva stala jednim duhom i jednim srcem i jednim ustima slaviti jedinoga Boga.

Da nas Bog sve ukrijepi.

Razgovarao: protojerej Nikola Pejović