Mitropolit, Kosovo i Lutovo
1 min readPIŠE: Milenko Jovanović
Uistinu je preteško čovjeku da svjedoči o djelu i životu nekoga čija svetost i svjetlost imaju takvu moć i takav sjaj kakvu ima neumrli naš Mitropolit Amfilohije. Naročito je to teško ako se neko osjeća ne u potpunosti dostojnim za takvom čašću koja mu se nenadano ukaže.
Potpisnik ovih redova je upravo u takvom osjećanju dok nastaje ovaj prilog kao doprinos naporu pregaoca Slobodana Čurovića Apisa da sabere slova (pod)sjećanja na ličnost blaženopočivšeg Đeda za potrebe zbornika koji je u izradi.
Sjećam se, dakako, prvog susreta s mitropolitom, kao i svih svojih uzbuđenja koja je taj susret pratio. Susreta i razgovora koji je Mitropolit započeo i završio našim Kosovom i našom Metohijom. I svaki sledeći, a bilo je ih je bezbroj u periodu dužem od dvije decenije, nosio je sve snažniji pečat svetog Kosova i svete Metohije.
Uostalom, borba za Kosmet kao najveću i neprolaznu vrijednost u Srba, obilježila je čitav njegov ovozemaljski život. Svaki njegov pokret, svaku njegovu besjedu, svaki njegov uzdah, svaki Đedov pogled i treptaj!
Kosmetom je živio, Kosmetu se ispovijedao, Kosmet nam je čuvao molitvom na temeljima spaljenih crkava, sastavljanjem iskasapljenih i raskomadanih tijela mučenih metohijskih Srba, evakuacijom opkoljenih građana Peći u okupaciji 1999.godine…
Kao novinar objavio sam veći broj intervjua sa Mitropolitom. Ne sjećam se da je neki od njih završen a da u njemu nije govorio o srpskom Jerusalimu. I to nezavisno od teme i postavljenih pitanja.
Kao vjernik pristustvovao sam brojnim liturgijama koje je služio Mitropolit. Gotovo da ne pamtim da je tokom liturgijskih besjeda izostavio da podsjeti na značaj i svetinju Kosova i Metohije i na neophodnost da slijedimo jevrejski primjer i pozdravljamo se na svakom dijelu zemljinog šara gdje nas ima sa – „Dogodine u Prizrenu“. Sve dok, kako je govorio, neonacistička okupacija najvažnijeg dijela Srbije – traje.
U naručju Mitropolita tražio sam utjehu i za svaki strah od izdaje Kosova i Metohije, kada god bi na tako nešto „zamirisalo“. S Kosmetom na usnama i visoko uzgignutim krstom u ruci, pozdravljao je i blagosiljao naš sveti vladika Crnu Goru i Brda otkako je bio zaogrnuo vladičansko odijelo. Tako jedne prilike i u zavičaju mojih predaka, namučenom i junačkom Lutovu, u Bratonožićima.
U bezvodnom kršu sjećanjem na zajedničke nam pretke i njihove podvige u prošlim (ne) vremenima, još jednom tada skupa pečatirasmo zajedničko, kako je volio da kaže, kosovsko i lazarevsko opredjeljenje.
Mitropolitova baba Ljubica (Grujičina) je upravo iz Lutova, od Jovanovića, pa mojoj sreći nije bilo kraja nakon što smo mnogo prije druženja na saboru u Lutovu 2007. godine konstatovali i svoje relativno bliske rođačke odnose.
Nije krio Mitropolit oduševljenje poduhvatom Svetozara N. Jovanovića, počivšeg advokata beogradskog, koji je zavičaju u Lutovu ostavio, na vrhu Pišteka, pored ostalog i nesvakidašnji kamen – spomenik poginulim Lutovcima (svi koji potiču iz Lutova, a ne samo oni koji su uzeli prezime Lutovac po mjestu porijekla) od kraja 17. vijeka do 1945., koji je isklesao svojom rukom, i to u poznoj životnoj dobi.
Dok je stajao na ruševinama ognjišta svoje babe Ljubice, pričao je mitropolit s ogromnim ponosom o čuvenom lutovskom četnom barjaku iz Bitke na Fundini, sa 404 zrnobojine (rupe od metka) koji se čuva u Ermitražu, najvećem muzeju na svijetu, u ruskom gradu Sankt Peterburg. Taj barjak, kao simbol junaštva naroda Crne Gore knjaz Nikola poklonio je ruskom caru. A crnogorski knjaz i kralj posvetio je lutovskim junacima iz fundinskog boja i stih koji je advokat takođe uklesao u stijeni – spomeniku:
„A za hrabrost Lutovaca,
Junaštvu im barjaktara,
Bi gudalo s udivljenjem
Stalo samo u guslara“
Sa svake strane je, dakle, Mitropolitu imalo po kome doći da bivstvuje kao najveći među svojim savremenicima i zavrijedi vječnost. Za pobjedu i slobodu Crne Gore izborio se dok je još hodao zemljom. Za konačnu pobjedu na Kosovu i Metohiji i Slobodu, potrebna nam je, više nego ikad prije, opet njegova pomoć. Svojom svetošću i molitvama pred Svevišnjim koji ga je uzeo pod svoje okrilje, naš će presveti Mitropolit i ovu bitku dobiti kao nebeski predvodnik armije svetih kosovsko-metohijskih oslobodilaca.
To znamo jer vjerujemo! Kao što je vjerovao i Mitropolit i pokazao nam kako se pobjeđuje!
Rođače, Lutovče, brate Milenko, nisam se nikad ovako uzvišeno osećala kao dok sam čitala ovaj Tvoj prilog. Slučajno sam naišla na tekst tražeći po netu stvari o Lutovu. Srećna sam zbog saznanja da je Svetom mitropolitu Amfilohiju baba iz našeg sela. Bila sam u zavičaju predaka sa svojom decom. Živim u Novom Sadu i nadam se da će neko skorije opet doći na ideju da okupi sve iz Lutova.
Djedo nas,bas nam falis….
Predivan tekst gospodina Milenka.
Danas na fejsbuku pročitah „objavu“ što je napisao neki brat u Hristu i koja mi dođe preko drugih ljudi.
Bože dragi, kakvi talenti postoje u Crnoj Gori.
U nekim zemljama nema nijednog pjesnika niti je to nekom važno, a u Crnoj Gori se tiskaju i znani i još ne znani, da se kroz pjesmu izrazi ono što je duboko u srcu važno.
Neka brat Aleksandar prosti na izlaganju većoj javnosti od njegovog fejsbuk profila, ali mislim da je ovo nešto najljepše sa čime o Đedu možemo da posvjedočimo koliko nam je značio.
Ovo je kao još jedan ukras već narečenom divnom sjećanju gospodina Milenka.
( Na dan Bogojavljanja)
Aleksandar Janković
LAVU PRAVOSLAVLJA
Noćas baš u ponoć pogledaću nebo,
sva se moja želja u Edenu skrila,
možda sam odavno tamo i ja treb’o,
odletjet ko ptica raširenih krila.
Ali ta su krila poslužila tebi,
da nastaniš vječnost božanstvene bašte,
najveću sam radost poklonio sebi,
da se s’tobom družim kroz predvorja mašte.
Noćas kada svijetu Svevišnji se javlja,
kada sve pod krstom istočnim se moli,
ja pjevaću tebi lave pravoslavlja,
zauvijek će srce Đedo da te voli.
Dokle bude živa ova srpska glava,
moja vjera biće sa Hristom i s’tobom,
za sve što nam dade slava ti i hvala,
Đedo ti se javljaš noćas s’dragim Bogom.
Bila je privilegija živjeti u isto vrijeme sa ovakvim čovekom, svecem bez dileme. A tek biti mu rođak…
Mitropolit nas
Snaga nasa
Divan omaz nasem Mitropolitu. Dirljivo i jako!