Mladen A. Šarčević: Mitropolit Amfilohije brani Bajrakli džamiju

Đede stari junače čestiti,
episkope dobri plemeniti,
Ti poeto Njegoševog kova,
pripada ti s’ pravom hvala ova.
Velikanu Našega vremena,
zdravo Tvoja glavo na ramena,
istaknuti crkveni Pastiru,
ne daju ti počinut’ na miru,
zli jezici i površni ljudi,
ko te ne zna Sveti taj te kudi.
Izmišljaju laži i klevete,
preko njih ti Demoni se svete,
a za Tvoje junačke podvige,
n’o Ti tome ne pridaješ brige,
samo išteš Nebeskoga Carstva,
i Hristovog vječnog gospodarstva.
Tako rade veličine prave,
slušaj Sveti što će Gusle stare,
o podvigu jednom da ti kažu,
Ti znaš Đede Gusle da ne lažu,
nego uvjek po istini zbore,
slušaj Sveti diko Crne Gore.
Kada ono pre Trinaest Ljeta,
šiptarska se Marva diže kleta,
da Svetinje ruši po Kosovu,
da satire Vjeru Isusovu,
da progone Srbe sa Ognjišta,
od Domova da čine zgarišta.
Groblja srbska da lome i ruše,
pa na „Pamuk vade“ srbske Duše,
i još mnogo zvjerstva i nedjela,
šiptarska je ruka počinjela,
na Kosovo srbsko tijeh dana,
pusto polje vječitog megdana.
No da vidiš jada i nesreće,
zlo dobroga donijeti neće.
U Beograd srbsku Prestonicu,
izađoše mladi na ulicu,
potreseni bjehu toga dana,
prizorima sa malih ekrana,
koji stižu sa Juga Države,
vide zvjerstva što Šiptari prave.
Pa u svome jadu i bijesu,
vični bili razumu nijesu,
samo željni što brže osvete,
ulicama beogradskim lete.
Navijači Zvijezde i Rada,
Partizana iz Bijelog Grada,
i ostala srbska Omladina,
do trideset najviše godina.
Lome redom sve što pred njih stane,
ne daj Bože ko im ruku pane,
na život mu pomisliti neće,
duh osvete sve njih sad pokreće.
Bjehu kivni zašto Vlada ćuti,
dok divljaju Arnauti ljuti,
zašto srbska Policija nije,
na Kosovo n’o se s’ Njima bije?
Zašto Nama strane Ambasade,
uvjek nešto oko glave rade?
Pa iz ovog’ pravednoga jada,
američka planu Ambasada,
a neka je kamo puste štete,
nego u njoj izgore dijete,
srbsko momče od dvadeset ljeta,
sudbina mu nije dala kleta,
živu glavu iz nje da izvuče,
onda kao Grom da u Njih puče,
još više se predaše bijesu,
kuda prođu ulice se tresu.
Policija nemoćna pred Njima,
jedno mjesto u Beograd ima,
na koje su orni da navale,
da ga satru, do temelja spale.
To je stara Bajrakli Džamija,
podignuta još od Osmanlija.
Na Nju noćas Navijači lete,
oće sa Njom Crkve da osvete,
koje ruše Arnauti kleti,
to začuo mitropolit Sveti.
Mitropolit lomne Crne Gore,
protiv kog’ se Vlastodržci bore,
ni jedan ga iskreno ne voli,
teška riječ Njegova ih boli.
Oštra riječ ovog Pravednika,
teža im je od čizme Krvnika,
teža im je od ropskoga lanca,
riječ ovog pravednoga Starca.
Onda ovaj mitropolit smjeli,
okupljenim oko sebe veli:
„Braćo moja čestite vladike,
u ove je krvave prilike,
najvažnije da budemo ljudi,
Bog Veliki svima će da sudi.
Ova Djeca ne znaju šta rade,
misle mržnjom da dobrotu sade.
Misle da iz ovog pravda niče,
ko zna ko ih na ovo podstiče,
da Rod srbski ovako brukaju,
za njima će majke da kukaju,
ako odmah s’ ovim ne prekinu,
Krv se mora izbjeć’ vaistinu.
Zato braćo ajmo pred Džamiju,
da smirimo b’jesnu Srbadiju,
jer Naši bi Dušmani sve dali,
da se ova Džamija zapali,
da iz pinih usta mogu reći,
da su Srbi Zlikovci najveći.“
Slušaju ga braća netremice,
ne da im se ići na ulice,
prepali se vladike i đaci,
na muku se viđeše Junaci.
Treba izać’ pred Masu bijesnu,
u Kožu se nađoše Tijesnu.
Na riječi svi jaki bijahu,
al pred Masu izać’ ne smijahu.
Osta sama moračka Starina,
kao nekad i prađed mu Mina,
koji Bega kolašinskog smače,
mitropolit na glavu natače,
Kamilavku i Panu od Svile,
gledahu ga sa Avale Vile,
kako hitro ulicama ide,
Svete mu se Panagije vide,
na grudima iza kojih bije,
Srce što se uplašilo nije,
ni u doba kosovskijeh muka,
kad je Srbe zla šiptarska ruka,
klala kao Pashalne Jaganjce,
u kosovske Gudure i Klance,
a On im je čita Opijela,
kroz planine, Gradove i Sela,
skuplja srbske odsječene glave,
dok Šiptari oko Njega slave.
Ni sad se Starina ne boji,
n’o slušajte Prijatelji moji,
što se desi kad stari vladika,
ispred Mase stade i zavika:
„Aman Đeco, Sokolovi moji,
nemoj od Vas da se nađe koji,
da na srbsko ime ljagu baci,
jer su Srbi ljudi i junaci.
Svoje brane a poštuju tuđe,
kakav to Vrag sada u Vas uđe?
Što činite đeco Srbinova?
Džamija Nam nije kriva ova,
za nesreću što Nas sada srete,
manite se kavge i osvete,
zlo dobroga donijeti neće,
zar je malo Krvi i nesreće,
na Kosovo što se sada lije?
Zar Vam ni to Đeco sveto nije?
Da li znate da Naše Dušmane,
što se mržnjom i nesrećom hrane,
ovo Vaše bezumlje raduje,
po’ Svijeta sjutra će da čuje,
da su Srbi jedno divlje Pleme,
što spališe na Džamiju Šljeme.
Iza jedne islamse Džamije,
Dušmanin će srbski da sakrije,
sve svetinje Pravoslavne Naše,
što u ognju i krvi nestaše.
Zato Đeco jedinog’ Vam Boga,
poslušajte Starca sijedoga.
Batalite rušenje Džamije,
Srbin isto što i Šiptar nije.
Srbin tuđe Svetinje ne pali,
Mi nijesmo kao Oni mali.
Mi smo Narod velikih vladara,
Svetog Save i kneza Lazara,
i ostalih nebrojenih Glava,
koim vječna dolikuje slava.“
To im stari arhijerej kaza,
Bože mili vražijeg poraza.
Istog trena kao Grom da puče,
sa ulica Masa se povuče.
Smiriše se razjarene čete,
zbog besjede vladičine svete.
Još prilaze moračkome Vuku,
da mu Svetu cjelivaju Ruku,
a On kao što mu dolikuje,
blagosilja, tješi i klikuje,
i na Pravdu Božiju poziva,
ovaj Starac, Soko Ptica siva.
Tako spasi Džamiju vladika,
a od mene grešnoga Pjesnika,
dobi Pjesmu što će među Ljude,
srbske Gusle da dovijek gude.

Sočinitelj: Mladen A. Šarčević Crmnički
Strasna Sedmica 2017. g. G.