Mogu li se pomiriti partizani i četnici? – ,, Ravna gora“ prodrmala istoriju
1 min read
Seriju “Ravna gora” autor Radoš Bajić najavljivao je kao konačni pokušaj pomirenja Srba, onih i dalje podeljenih u bunkere ideologija, četnike i partizane. U stvari, posle skoro 70 godina od Drugog svetskog rata, živih učesnika skoro nema, pa samo potomci partizana i četnika još polemišu peticijama, protestima i medijskim saopštenjima. Većina građana Srbije verovala je da su komunisti, a i četnici, ako ništa drugo bar odavno pomrli, pa ih je iznenadilo postojanje komunističke omladine.
A ta omladina se već posle prve epizode okupila ispred zgrade RTS-a koja emituje spornu seriju, protestujući protiv Bajićevog dela jer ono navodno predstavlja reviziju istorije s ciljem rehabilitacije četnika. Autor se zbog toga nije mnogo uzbudio.
– Sedamdeset godina posle Drugog svetskog rata mi smo još sedeli u mraku s povremenim tračkom istine koji nas je samo sporadično obasjavao. Decenijama smo živeli u jednoumnom, ideološki nametnutom tumačenju tog vremena, u lažima sa kojima su davno pre nas raskrstili svi napaćeni narodi takozvanog istočnog lagera. Nažalost, komunizam se nigde tako žilavo i prijemčivo nije primio kao kod Srba. Na proteste smo računali. To je sastavni deo procesa oslobađanja istine i uspostavljanja slobode – rekao je Bajić u jedinoj izjavi za medije koju je dao i od tada se ne oglašava.
Potomci partizana i četnika u Srbiji nastavili su da brane svoje ideologije i od pomirenja za sad nema ništa. S ovim se slaže i istoričar Čedomir Antić, koji u izjavi za “Vesti” kaže da je pomirenje ovih ideologija danas nemoguće jer je komunizam odavno umro, kao i većina komunista i četnika.
– Ako nisu pomrli dosad, hoće u narednih nekoliko godina. Aktuelnu polemiku danas vode njihovi potomci, koji ne mogu da se pomire s delima i nedelima svojih predaka. Činjenica da su se serijom “Ravna gora” ponovo raspalile stare strasti govori da u Srbiji nikada nije ni uvedena demokratija, odnosno da nikada nismo ni raskrstili s komunističkim režimom koji je za 40 godina potpuno uništio Srbiju. Decenijama su partizani predstavljani kao oslobodioci, dok su četnici ozvereni. To se nastavilo sve do danas. Ali taj trend mržnje nije prisutan samo kod nas, pa pogledajte Jevreje, i oni se decenijama glože između sebe. Što se same serije tiče, ona je istorijski ispravna u velikoj meri – kaže Antić.
I nije serija “Ravna gora” usamljen slučaj, gde su isplivale stare strasti. Partizani i četnici i njihovi, doduše verbalni, sukobi sporadično pune novinske stupce. Jedan od njih zamalo je završio na sudu u Strazburu. Naime, 2004. godine je Srbija donela zakon prema kome je trebalo da četnici dobiju sva prava kao partizani, prvenstveno penziju. Da bi uopšte mogli da zatraže penziju ili neko drugo pravo, četnici su morali da dostave dokaz da imaju vojni staž, a zatim i da dobiju amin Vladine komisije, koja do danas nije osnovana. Tako je gotovo jedna decenija prošla, a četnici Draže Mihailovića, njih oko 3.000, još nisu ostvarili svoja zakonska prava.
Pripremili su žalbu Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, ali su na kraju od nje odustali.
U decembru prošle godine komunisti su protestovali jer se vlasti u Bileći odlučile da uklone spomenik partizanima koji je podignut nakon Drugog svetskog rata i da na njegovom mestu postave novi, posvećen četnicima. Postament sa petokrakom zamenjen je stubom visokim preko 12 metara, na kojem stoji obeležje četničkog pokreta. Tada je pokušano i sa kompromisom da spomenici stoje jedan pored drugog, ali partizansko obeležje je preko noći srušeno viljuškarom.
U julu ove godine predsednik Udruženja boraca i antifašista Kolašina Gojko Vlahović grubo je izvređao Srpsku pravoslavnu crkvu i mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija tokom govora povodom proslave ustanka 13. jula. Na partizanskom spomen-groblju na Brezi, on je optužio mitropolita Amfilohija da nikada nije držao parastos partizanima, već samo “izopačenim strašilima”. Osudio je i prenošenje posmrtnih ostataka pripadnika Jugoslovenske vojske u otadžbini, kao i inicijativu za podizanje crkve pomenice na mestima gde su partizanski spomenici.
Istoriju, uzgred rečeno, deca u Srbiji uopšte ne poznaju. Sudeći prema rečima profesora istorije u srpskim osnovnim i srednjim školama, u eri ajfona i ajpeda, partizani i četnici su za srpske učenike praistorija. Osim ako nemaju nekog u porodici ko bi im ispričao o događajima iz Drugog svetskog rata, oni o tom periodu vrlo malo znaju. Malo je onih koji uopšte znaju ko je bio Tito, a o Draži Mihailoviću da ne govorimo.
“Tito je bio neki vođa Srba, Hrvata i Slovenaca, a za Ravnogorski pokret nisam nikad čuo” (maturant gimnazije).
U današnjim udžbenicima partizani su predstavljeni kao masovan pokret u Jugoslaviji nakon Titovog povratka iz Rusije. Navedene su glavne bitke na Sutjesci i Neretvi, a četnici su opisani kao pasivna vojska, čiji su delovi znali da izvode akcije i na svoju ruku. Ideološke razlike dva pokreta objašnjene su tako da su četnici za kralja i građanski sistem vrednosti, a partizani su komunisti za narodnu vlast i veze sa Rusijom.
Psihoterapeut Zoran Milivojević za “Vesti” kaže da sa ovim današnjim razmiricama između četnika i partizana nemaju veze ni škola, ni država, već je to stvar duboko ukorenjenih predrasuda.
– Predrasude se prenose sa kolena na koleno, Dete veruje svom tati i dedi i to je za njega jedina istina i zakon. Kada krene u spoljni svetm on tu porodičnu istinu brani svim sredstvima. Tako uverenje, odnosno predrasuda postaje ideologija. A predstavnici ideologija sebe vide ili kao spasioca ili žrtvu, niko nije agresor. A to što se posle 70 godina potomci četnika i partizana svađaju, govori o tome da je u Srbiji konstantno u toku građanski rat niskog intenziteta. Vraćaju nas u prošlost umesto da gledamo u budućnost. A sve je to igra za odrasle, mladi se ne mogu zavarati ovim pričama. Oni žele da čuju i drugu stranu, čak imaju i osećaj empatije prema njima. Zato će oni rado i gledati ovu seriju – kaže Milivojević.
ja mislim, govorio je dalje svstenik Radusinovic,da je komunizam nasilje.Bolje je da nestanemo kao ljudi nego da opstanemo kao neljudi,jer je bolje i mrtav civjek nego zivi necovjek,jer su Bogu i mrtvi ljudi zivi,dok su neljudi pred njim mrtvi jos dok hode po ovoj zemlji.
Eto dragi citaoci tako su pisali cestiti Crnogorci koji morahu izbjeci iz ove Crne da crnja ne moz biti i danas vec crnoga Montengra.
Napisao je ovo jedan sa sred Ceva a zvao se Dr Slobodan Vujovic rodjen 23 avgusta 1937 u Cevo opstina Cetinje,radio ka profesor srpskog jezika u Gimnaziji „Jovan Jovanovic Zmaj “ u Odzacima.Preminuo 2009 godine.
Knjiga se zove “ JAME I JAMARI 1995 godine
Komunizam nam je donio ne samo trajno duhovno i materijalno siromastvo,vec i trajnu neslobodu.Medjutim Isus ljudima nije nudio ni zemalsko blago,ni tjelesne radosti.Ukazivao nam je samo na svijet u kome se nece znati ni za smrt ni za patnje,a taka svijet mogao se osvojiti ugledanjem na Hrista.Njegov pogled bio je uprt u onostranost u puteve koji vode u krepljenju ljudske duse da ne posustane u vjecitoj borbi sa neprekidnim iskusenjima zivota i nepresusnim zabludama svijeta.:Vjera je vjecita covjekova teznja za nebom i vjecnoscu.
u drustvima boljsevicke represije hrista su silom gonili iz drustva,ali su zato pojedinci,vjernici njega jos cesce drzali.Isus je itina koja je uvjek pred nama i koji se svakog trenutka moze saobraziti.
Kod nas u Crnoj Gori religija je najgore prosla,a kada se govori o odnosu religije i tradicije kod nas treba imati u vidu da je crkva imala ne samo religisku,vec i oslobodilacku i moralno-vaspitnu ulogu.Pravoslavlje treba covjek pun ljubavi za sve ljude oko sebe.Pravoslavno zivjeti,znaci ljubavlju misliti,osjecati,znati.ni znanje nije znanje,ako nije emanacija ljubav.Pravoslavlje je Vasiljensko ujedinjenje ljudi,ali u hristu,a ne kroz pokornost covjeku.Ne smije se nikome nametati dobro,jer su se najveci zlocini odigrali pod parolom nametnutog dobra.Ako se postuje sloboda kao ideal onda se mora postovatiti identitet drugoga.
Ne zaboravi nikada Majovicu,da je ovo zemlja pamcenja i ponosa.pamcenje je okamenjeno u knjigama od Njegosa ,a i prije njega.Pamcenje je u pjesmama u legendama starim koliko i ovaj narod.
Nasi rijetki prezivjeli svestenici,poslie rata ,izlozeni svakakvim ljudskim ponizenjima,prihvatili su zivot ne u ocaju i ne skrgucucu zubima i ne slomljeno,nego smireno is olaksanjem.Rado se sjecaju svestenika Boska Radusinovica,dragog covjeka ,koji je u ocima nosio tugu i blagost.Bio je epskog kova i gradje,dobrocudan,razgovoran.kroz jedno nevitesko vrijeme kretao se sa svojim bremenom casnosti i morala.U svojim damarima nosio je sam eho proteklih vjekova ,sudbine bratsva,sudbine porodice.
Taj plemeniti covjek izvor je zive rijeci koja nikada nije mogla presahnuti.taj izvor nije mogla zamutiti ni uvreda,ni psovka,ni kletva,rijec ga nije mogla zatrovati.Bio sam srecan kad bih se sa njim zadrzao duze u razgovoru.On je to osjecao.
Ja sam od njega dobio cudesna objasnjenja i krajnje odredjena razjasnjenja o nacinu o nacinu na na koji se saznaju vrhovne istine preko kojih ljudska svijest postize opazanje beskonacnosti.Cinjelo mi se da je u njemu postojao drveni odbljesak Boga u kome sam mogao da promatram sliku one sile beskonacnog koja je u njegovo tijelo bacila dusu. Izgledalo mi je da je svoju dusu otvorio Bozjem uplivu cijom pomocu je mogao da se osjeti sposobnim cak i za prorokovanje.
Poznavao je dobro mog oca pa neke stvari od mene nije krio,iako sam bio mlad brucos.Sjecam se njegovih rijeci: majovicu uci,osvajaj znanje koje ce ti biti temelj u sebi i van sebe.Shvatih da neuspjeh covjeka slomi ili ojaca,a ti si od takvih materijala,tebe moze samo ojacati.Uvjek imaj svoju rijec,preziri lojalne gradjane,znam da nece nikada biti duhovni mrtvac.Covjek koji cita,koji je u dodiru sa umjetnoscu,drugaciji je od onoga koji to nikada ne cini.mnogo je manja vjerovatnoca da ce postati ubica.
Poluvjekovno ideolosko nasilje jedna je od najtezih okupacija u nasoj istoriji.Poredak se drzao nasiljem i na strah od primjene nasilja.Komunisti su svuda nametali ateizam,ismijavali religiju,unistavali ikone,ikonostase i razne relikvije.slijepi od mrznje sahranjivali su Boga a svestenika tjerali da mu drzi opijelo.
Maltretirali su monahe manastira Ostroga,koji je jedan od najvecis svetilista na Balkanu.
Pepeljasti lanac planina zavrsava se planinom ostrog.gromade ostroske planine okomito se dizu u nebo ,a u dzinovskoj stijeni manastir je ukesan u XVI vijeku.Ovaj manastir osvajaci nikada nijesu ostavljali na miru.Crnogorska ga je krv zalivala,a sunce umivalo.hrammje u stijeni, prava tvrdjava i izvoriste legendi i pravoslavlja.U njemu se cuva civot Svetog Vasilije Ostroskog Cudotvorca,tu je sacuvano dragocjeno istorisko sjecanje,tu sem krila prognana cirilica .U ovom manastiru cuvala se sveta rijec predaka.Ostrog je rsadnik duhovnog zivota srpskoga naroda,to je nasa bogata i krvava istorija,nasa kultura,nas cetiristogodisnji mit i traganjem za istinom,nepresusno vrelo narodnog pamcenja,izvor tradicionalnih vrednosti,cuvanih i ocuvanih na ovim prostorima.Ostrog zivi u dusi ovoga naroda,jer ljudkim ocima i zeljama granica nema.Ostroske grede gordo stoje ispred gosta,namjernika,stoje ispred mene kao sagovornika.
I danas,kao i uvjek.kada su nas pritiskale nevolje i zasipale mrznje posjeta ostrogu oplemeni nam duh,razvedri tmurno zivljenje,vrati nas u proslot u istoriju.
tu su nam korijeni duboko u kamenu,jer umjesto zemlje,priroda je Crnoj Gori podarila kamen i sunce.tu su pradjedovski grobovi i mramor od Pandurice do ostroga rasuti,usamljeni zarasli u zbinju i travi .Cuvajuci te grobove,te mramore kojih je dosta u Crnoj Gori mi cuvamo svoje dostojanstvo,svoj identitet.
komunisti nastoje da uniste pravoslavne svestenike u Crnoj Gori po svaku cijenu .takva svijest je dugo projektovana i izvan dirigovana .Jeromonaha gavrila dabica bacili su u jamu Ploce u Dragovoljicima,Jeromonaha Teofana Beatovica ubijau i bacaju u jamu u selu Vidne opstina Vucedolska.Ubijaju arhimandrita Nikodima Janjusevica u zupskom manastiru kod Niksica,protosindjela Varnavu Bucana ubijau sa 46 uboda nozem,Vasa Popovica,svestenika iz Vucjeg Dola,poslije teskog mucenja bacio je Sava kovacevic u jamu u Gornjem Polju kod Niksica,ubijau protojereja Lazara Radovica iz Kolasina,arhimandrita Serafima
Dzarica iz pljevalja,popa Kekovica iz Zagarca,popa Milosa Turcinovica iz Velestova,Rista Jaramaza iz opstine Vucedolske,Rada popovica iz Velike i ne samo njih.
Pobijeni su jer su ostali vjerni svetosavskoj ideji .Cuvali su tradiciju i nijesu htjeli iznevjeriti amanet starih i cestitih predaka.Ti nesretni svestenici imali su sve ljudske kvalitete ,jer sa zna da neljudi u Crnoj Gori nikad nijesu mogli biti svestena lica.
Svestenika Bozarica su komunisti uhvatili u Ljeskopolju,u selo Gornja Gorica,kada se pripremao da izvrsi obred sahrane,umoren je na stravican nacin.Sadisticki su se izivljavali nad vezanim covjekom,sjekli su mu parce po prce mesa od njega,djelove tijela prenijeli su u satorsko krilo i bacili ga u Moracu.Dok su ga sjekli govorili su mu:“Ne brini, pope,ti si ,kako rece bozji sluga.Mi cemo te sjeci na komade a Bog cete na onom svijetu sastaviti i ozivjeti“!To se desilo novembra 1941,a na Badni dan 42.ostaci njegovog tijela pronadjeni su i sahranjeni pred crkvom u selu Vukovcu,bez svestenickog obreda jer to nijesu partizani dozvoljavali.
Ovo svirepo ubistvnaislo je na zgrazavanje u Zeti sto je rezultiralo organizovanje cetnika i progon komunista.On je sa ljubavlju nesebicno gaio pravoslavnu vjeru i svetosavsku misao u ovim krajevima.
Masakrirajuci ga komunisti su htjeli da ubiju u njemu njegovo integralno postenje,njegovo vatreno rodoljublje i njegovu beskompromitnu vjeru koju je nosio i za koju je umro kao prvi hriscanski mucenici.
Ova kuca je uvjek bila utociste nevoljnima i ubogim.Klonio sam se zla,cinio sam dobro ,i zelio mir.Nikada nijesam odrekaodobra onima kojima je trebalo,ucinicu i vama kad god uzmognem.Ali necu ici sa vama jer cinite bezakonje,postali ste bezboznici,jer ko ide za zlom,na smrt mum je2 .popadija ih nudjase lozovacom koju ne dobijahu.posto vecerase ,jos jednom se obatise popu“bice bolje da odes s nama i kod nas ces obavljati svoj posao!“ A popadija ce nato.“ Bolje da je on sa mnom da pazimo ovu djecu,makar ga zvali kukavicom,izdaicom i kako god hocete,nego da ode sa vama da naupunite negdjerupu 1
“ dobro pope“ rec vodja i odose,a on za njima “ Nek mi Bog sudi ako grijesim!“
Medjutim ubrzo mu oni presudise.U cekvi na Bozic 1942 godine, dok je sluzio bouju sluzbu,s petrahiljom i krstom u ruci na njega pucaju dva skojevca i bjeze ispred iznenadjenih i zacudjenih vjernika.
Pravoslavna dobrocudnost drzala je u iluziji da mu se nece nista desiti i rogamskog svestenikaVasilija S Bozarica,jer nije kriv.bio je emotivan do neocekivane mjere,mek i dusevan.Pridavao je veci znacaj dusevnom bogatstvu,dobrima kojima je imao u sebe samima i koja nam niko nemoze uskratiti.
Zlo nije mimoislo ni mrcavskog svestenika Sima Maricica.Godinama je savjesno obavljao svoju svestenicku duznost.Za svoj rad odlikovan je crvenim pojasom od Nj,Sv patrijarha srpskog Gavrila 1937 godine.Bio je ucesnik u ratovima od 1912-18.Narocito se ostakao u mojkovackoj bici ,junacki se tkao prsa u prsa sa svapskim vojnicima.Dobrog srca jakog karaktera,borio se za svetosavske ideale.postovalac narodne tradicije,ni u cemu nije htio iznevjeriti amanet svojih straih znamenitih predaka.
Pregovarali su partizani sa njim da ide sa njima.On je obrzlagao svoje vidjenje situacije u kojoj se nasao njegov narod: hriscanin da podrzi svoje ideje i poduhvate u kojima prepoznaju sebe isvoju viziju covjeka i drustva..Ako je u pitanju istinsko dobro,oni ne traba da uskrati svoju saradnju na njegovom ostvarivanju bez obzira na to od koga potice inicijativa.U sluzbi covjeka moguca je i pozeljna zajednicka akcija sa pripadnicima svih partija pa i komunista.
u zajednickom poduhvatu ne smije biti mjesta za nasilje ili za bilo kakve nemoralne metode rada niti niti je dopustio ugrozavati bogodanu slobodu drugih ljudi.Ja sam svestenik,duhovni otac hriscanin,u sluzbi covjekoljublja,mira i jedinstva u ovm zlim vremenima moram biti sa svojom pastvom,jer je ljuta nevolja pritisla ovaj narod.bezakonici i zlocinci uzeli su za pravo da ubijaju po svome nahodjenju.Mnogi danas u krvi naplacuju svoje strae racune pod izgovorom da se treba obracunavati sa kulacima,petokolonasima i sta znam skim jos.treba prekinuti sa bezboznim zlom,a Bog ce podpomoci pravednik.ne smiju stradati oni koji su prava srca,Ako grijesim neka mi Bog sudi a ako vi onda ce vama.
Komunisti su smatraki da su im potencijalni neprijatelji svestenici koji su bili ugledne licnosti u svojim parohijama.Zalosne su bile zivotne sudbine tih ljudi koji su ostali zatocenici moralnih obicaja nastajalih vjekovima u odredjenom ambijentu i u odredjenim uslovima.Tragika kao neraskidivi dio ljudskog trajanja zadesila je nesretne ljude cija je ukleta sudbina bila vezanost umom i tijelom za mjesto gdje pocivaju njihovi preci,tamo gdje su njihovi grobovi,gdje je njihova zemlja.po svetosavskim hramovima propovijedali su rijec Bozju.moge od njih zadesila jemucenicka smrt.
Svestenika Petra Vujovica iz Dobrotske zupe nije se krio od komunista nego je slobodno propovijedao Hristovu vjeru i pored zabrane Peka Dapcevica.kozu su s njega drali ,a on je govorio.“Tijelo mi struzite a duh mi obnavljate“.Kada su ga izveli na gubiliste,pored jame Kunovo Prisoje,on dize ruke k nebu i moli se Bogu za sve ljude da im Bog da tjelesno zdravlje i dusevno spasenje i da im umnozi zemaljske plodove.“ Gospode,ti znas da su ljudi meso i krv,oprost im grijehe i izli blagost svoju na sve!Oprost im sto ih je sotona zaduhnula sto im je dusu udahnula te ne znaju sto cine“!
Komunisti prekidaju njegovo obracanje Bogu i divljacki ga hvataju i ziva bacaju u jamu.Pet dana se cuo njegov glas iz jame,ali niko nije smio prici da mu priui pomoc od komunistickih strazara.Bio je u toku svog crkvenog zivota medju prvim poselnicima,kao Hristov apostol i propovjednik Svetoga Jevandjelja kao misionarn i ucitelj mladih.Nista mu nije bilo tesko sto je radio na podrucju pravoslavne crkve posto je uvjek bio uvjeren da je Bozji saradnik.
Naspustio je ovozemaljski zivot umoren od antihrista.Pokazao je svojim primjerom kako se sluzi Bogu i narodu.
obracun s pravoslavljem.
Stravicna su bila stradanja srpskih svestenik u Crnoj Gori za vrijeme gradjanskog rata 1941-45.godine.oni su mucenici ravni arnohriscanskim.Nijko nije za vrijeme rat izlozio ruglu,sramoti,skrnavljenju svoje svetinje kao sto su to nasi radili Srbi komunisti.rusili su hramove i u njih stoku zatvarali,pravili su klozete u njima,pretvarali ih u javne kuce,a sve sa ciljem da pravoslavnom narodu zatru sjecanje,istoriju i kulturu,identitet,jednom rijecju sve tragove.Natjerali su narod da se preko noci odrekne vjere.koliko je ljudi plarilo zivotom ili pretrpjelo ponizenje i muku zbog svoje odanosti vjerskim istinama?gradjani koji su bili zrtve svoje vjernosti Bogu,bili su izlozeni surovim represalijama,medjtim ispunjavao ih je sojecaj samozadovoljstvaprkosa isto kao i ISUSA na krstu. Vjera U Boga nista im sem smrti nije moglo uskratiti.Ispunjeni vjerom,pristaju da svoju casu zuci ispiju do dna.
evo vam teksta za film pa snimajte
Sada mi se cini da su se moji roditelji, a i ne samo oni, nego i rodjaci i drugi, skoro imbecilno, praveci kobne greške. Morali su znati da su komunisti vec u julu 41. javno izjavljivali: „Ko nije sa nama, taj je protiv nas!“ Naime, moji Mrcavci nijesu to ozbiljno shvatili, niti su izvlacili pouke iz onoga što se drugima dešavalo. Kako sam se kasnije uvjerio nijesu samo Mrcavci živjeli u uvjerenju da im se nece ništa desiti ako su ispravni pred Bogom i ljudima, nego i drugi širom Crne Gore. Niko nije razumio paklenu igru i zavjeru sila da jednom nedužnom narodu ukinu njegov moral, tradiciju, njegoševsko pravoslavlje. Njima je odgovaralo da nas nestane, da se sami medjusobno istrjebimo. U tome smo im sami pomagali, zavedeni od strane nama tudje i pogubne ideologije. Da bi istraga bila što efikasnija, slali su nam iz boševiljckog vrha instruktore, kao da smo mi, Crnogorci, nekada oskudjevali u zlikovcima i protuvama svake vrsteSramota je za jedan njegoševski narod da su mu grobovi i nakon pedeset godina ostali neobilježeni i neopojani i to na desetine hiljada. Da su mnoge kosti još po bezdanicama, urvinama, krecanama, škripovima. Nevine kosti su svete kosti. Te kosti cekaju da budu sahranjene.
.U ovom slucaju sasvim je jasno da vlast koja je skrivila zlocine, ona se stidjela i danas se stidi pocinjenih zlocina nad svojim narodom.Sigurno je da cetri petine crnogorskih komunista rat nijesu preživjeli, a opet vecina od te jedne petine zaglavila je na Golom Otoku. I danas mnogi od tih preživjelih žive u zabludi, što je više nego žalosno. prvo su ih gurnuli u bratoubilacki rat, naredili im da likvidiraju svoj rod i to najcešce na najbescasniji nacin, zatim su oni došli na red, da takodje na monstruozan nacin u srcu slobodne evrope, u poslednjem koncentracionom logoru, mucenickom smrcu umru tako da se vecini ni grob nezna.
Nijesu shvatili i nece, možda, nikada shvatiti svoju ulogu u svjetskoj revoluciji, lišenu svake logike, ciji im apsurdno-tragicni smisao ni do danas nije sasvim jasan.
pricao mi je Novo neke cudne stvari koje su se dešavale krajem jula 1941. godine. Studenti komunisti obilazili su Mrcavu i druge krajeve Crne Gore tražeci jame i pecine pod izgovorom ako zatreba da se sakriju od Italijana. seljaci bi ih vodili, pokazivali im jame i komitske pecine, a oni bi se raspitivali o dubini jama i o kojecemu drugom, a zatim te jame ucrtavali u neke karte. Najcesce je jame obilazio jedan predratni komunista iz Nikšica, propali student, koga ce za vrijeme rata prozvati jamar. Vec u avgustu 41. godine komunisti pocinju da pune jame nevinim žrtvama, tek tada Novu a i drugima postade jasno zašto su komunisti tragali za jamama.
Bestijalnost je kod nas bilo ne pretek. Kao po nekom pravilu štabovi bi se locirali u blizini jame. U februaru 42. godine Glavni štab Crne Gore i Boke smješten je u blizini jame Radovce, dunoke 85 metara, ako je vjerovati onim nesrecnim ljudima koji su iz nje vadili svoje najmilije i najbliže, pošto su odatle pobjegle štablije ispred cetnika i nacionalista. Zna se da je komandant tog štaba bio Milovan Djilas, komesar Blažo Jovanovic, zamjenik komandanta Peko Dapcevic, zamjenik komesara Bajo Sekulic, nacelnik Arso Jovanovic, a kao gost štaba bio je majmunoliki coveculjak Moša pijade. Tu su se presude jednoglasno donosile, zatim izmasakrirane, polužive ili žive ljude dželati bi bacali u jamu. Neki istoricari navode cifru od oko 130 žrtava, medjutim dobro upuceni pojedinci iz tih krajeva smatraju da je broj daleko veci.
Uvjek su Štab obsluživale mlade i zgodne djevojke. Prije nego su odatle pobjegli, pošto su bile trudne, poubijali su ih i zatrpali u nekoj jaruzi. U proljece se otkrio zlocin što je razocaralo njihove roditelje.
To još više zabrinu i sneveseli Mrcavce. Pitali su se kakva je to cudovisna Božja kazna i cije to strašne grijehe mora da okaju.Dolazi otac iz sela zabrinut, prica majci o onome šta je cuo. kaže kako u Gornjem Polju radi Štab u cijem su sastavu Radoje Dakic, Sava Kovacevic i Milovan Djilas. Svakodnevno osudjuju ljude na smrt i strijeljaju. Strijeljaju i njihove. Strijeljali su pravnika Tadiju Tadica, komesara bataljona, i još neke, zato što je odbio da strijelja rodjenog stica, cuvenog komitu Spasoja Tadica. Šta rade od ovih naših da nepricam. Negdje, cinimi se, da su na Viru dvije jame Boka i Kotor, tako ih zovu. I kad ove naše vezane dovedu, vrše raspored: ovaj ce za Boku, ovaj za Kotor. Tako ih odvajaju i naredjuju dželatima da ih vode. Vjeruje se da su to bezdanice, a njihov završetak je u Boki Kotorskoj
Tako iz jedne od ovih jama otišao je za Boku i pilot Branko Milic iz Bjelica, zatim Milivoje Turcinovic iz Kocana, pa Mitar Vukmanovic, oficir. Rista Bjelicu Sava je živa bacio u jamu Kotor. Ne zna se i nece se nikad saznati pravi broj nesrecnih ljudi koji su ovi krvoloci tako poslali za boku Kotorsku
.
Negdje u aprilu mjesecu 42. godine bila je nedelja, kako je majka govorila, banuše pred našu kucu prepodne pet naoružanih partizana, mladici koje je predvodio neki Popovic iz Zagrede, od ostale cetvorice niži rastom, ali zlobnog pogleda i siktavog jezika. Tog jutra bijahu došli kod nas na jutarnju kafu djed i baba iz obližnjeg zaseoka. Njihov vodja ulazi u kucu i naredjuje mom ocu da izadje s njim napolje, što moj otac cini bez pogovora. Udaljiše se svi zajedno na jedno dvadesetak metara u dnu dvorišta. izmijenjaše nekoliko rijeci sa ocem, a onaj klimnu glavom i zataži kaput od majke. Vodja ironicno dobaci: “ Pope, nece ti trebati, brzo cemo te ugrijati“
Cim majka donese kaput, a oni odmah ruke u džepove. “ A tu su ti bombe!“ viknu vodja. A otac poput zvjeri preskoci ogradu pa niz jednu strminu dokopa se šume. U isti mah put njega svi petorica okrenuše puške. Prolomiše se pucnji, ali on je munjevito jurio, tako da za drugi plotun nijesu imali vremena. Vodja poce da psuje drugove zbog nebudnosti, pokupise bombe i psujuci odoše. A babi se lice ozari zadovoljstvom: Kako im utece, prosto mu moje mlijeko!“
Otada moj otac nije imao više mira, niti je smio zanociti kuci. Preko nekoga je sazno da ga je štab u Kunovom Prisoju osudio na smrt pa su zato poslali izvršioce da ga dovedu. Završio bi u jami kao i drugi. Još dvojica naših komšija bijahu osudjena. Poslali bijahu po njih izvršioce koji su ih odmah povezali i odveli put Kunova prisoja. U medjuvremenu Joka, sestra jednog poznatog komuniste iz Velestova hitno posla kurira sa pismom Štabu koji stiže u pravi cas. Tako se sigurne smrti spasiše Jovan radovanov i Pero Blagotin. Otac Jokin bio je kršteni kum Jovanov. Nije pljunula na krst kao drugi. Nadahnuta covjecnošcu, poštovala je narodnu tradiciju i obicaje što njoj nije smetalo da bude komunista. Rekoše Mrcavci: “ Eto, kako preko ljudi Bog pomaže“.
Tako do tih dogadjaja koji nijesu obecavali ništa dobro doseže moje pamcenje. jedva se sjecam tih ratnih strahota, te posljedice, tragove i užas tog rata osjetio sam na koži svojih roditelja, rodbine i komšija. Ne želim da zaboravim ni jedno poniženje, ni jedan prezir, mislim na svaku podlost koja mi je ucinjena, na svaku rijec koja mi je pricinila bol. To nagomilano smece odvratnih sjecanja cesto me uznemirava. Ukradena mi je bezbrižnost i radost mladih godina. I danas krvare ožiljci rana kao realne cinjenice proživljenog detinjstva.
.