Mojsijev pogled na Hanan

Piše: Marko Kovačević

„Posle toga Mojsije iziđe na goru Navav, i s vrha (Fazge) gore pogleda na blagoslovenu zemlju, u koju je vodio narod više od četrdeset godina, – i umre.“

Mojsije u pustinji jednom nije poslušao zapovijest Božiju i zbog toga mu ne bi dato da uvede narod u obećanu zemlju. No, to nije značilo da za taj ulazak u Hanan nije najzaslužniji baš Mojsije. U ovoj godini oslobođenja, u kojoj je naš narod proživio svih ovih trideset godina pod režimom DPS-a ali i onih četrdeset jevrejskog naroda u lutanju, mnogi su se popeli na goru Navav i sa nje pogledali u blagoslovenu zemlju i narod koji u nju ulazi a da sami nisu stigli do nje. A falilo im je tako malo.

Pomenuću samo neke od njih i znam biti nepravedan. Ali neka se nađe slobodnim svaki onaj koji bi pridodao ljude koji su uputili mojsijevski pogled u blagoslovenu Crnu Goru u koju je ušao njen izabrani narod, da ih pridoda, jer svakoga se ne mogu sjetiti. Zato ću pomenuti samo one koji mi na srcu leže i koje mi molitva donosi.

Momir Bulatović je otišao rekavši prethodno kako Zakon o slobodi vjeroispovesti i ako bude donijet nikada neće biti sproveden. Mirni čovjek, kog su poštovali i neistomišljenici, vjerni prijatelj svojih saradnika koji nije nikoga izdao. Mnogi su ga se sjetili u izbornoj noći nakon ostvarene pobjede. Nosilac liste Za budućnost Crne Gore je prilikom posjete Kučima, mimo zvaničnog protokola posjetio i njegovu vječnu kuću.

Koča Pavlović je otišao u smiraj prošle godine. Išao je hrabro do kraja, prorokojući u jednoj od zadnjih debati u Skupštini kako je „Crna Gora postojala i prije 2006. godine, prije go*ana iz DPS-a i postojaće i poslije“. Kao što vidimo Kočina hrabrost je metu imala u istini da Crna Gora zaista postoji i posle DPS-a.

Janko Vučinić, nikšićko hrabro srce. Mirni ali uporni i nepokolebljivi borac. To hrabro srce prelilo je prije vremena i popelo ga na Navav sa ostalima.

Ranko Jovović, plemić, mangup i vječiti mladić. Buntovnik do kraja. I ne bi on znao biti slobodan bez u vremena koja slobodu brane. Kao Albatros, ne bi umio džinovskim krilima, na zemlji da živi slobodu koju može da živi svako. On je bio stub i primjer slobode kad je nije smio živjeti niko ili samo rijetki. Zato je otišao, što napisa pesnik Bećir, korakom Čarnojevića, u onu seobu koje ima i koja dokazuje da smrti nema.

Svetozar Ćiraković – Ćiro, moj nesuđeni profesor srpskog jezika u gimnaziji. Moj profesor srpskog jezika u vječnosti. Žubor srpskog jezika iz njegovog izvora jednako nose i Zeta i Bojana. Kao dvije strune iz kojih gudalo Ćirovog imena daje jedan, srpski glas.

Velimir Eraković – Ero, Erke, Herak, brat moj i ljudina. Sretam ga u liku njegove djece. Suzdržavam se suza. Za herojem ne treba plakati. Nisam uvijek na visini tog zadatka. Nisam ja jak kao njegova Vinka. Nema više drame Erke, pobjedismo ga. Tvoj sam osmjeh zamišljao tu noć i tvoje radovanje. Kao što su i tvoji bližnji, koji su ćutali ponosno sve ovo vrijeme od kad ode. Ali su tu noć progovorili o tebi i tvojoj borbi, tužni što nisi tu, srećni što je tvoj san ostvaren.

Još malo je trebalo da izdrži i Mišo Pejović, saborac sa svih protesta i litija. Kum Veso Mijušković ode dan pred pobjedu. I još ih ima uz njih…Napomenuh već da ću biti nepravedan. Ali pomenuće dobri Gospod one koje sam ja zaboravio.

Možda će novo vrijeme koje je počelo učiniti i nas drugačijima, možda svi nećemo ostati dostojni ove pobjede. Ali oni hoće. Jer ćemo ih pamtiti na tom vrhu naše pravedne borbe dok smo bili progonjeni. Pamtićemo i njihov pogled, nepokolobljiv, ponosan i uvijek u istom pravcu. Kao hajdučki pogled, bez kompromisa, oca Moma Krivokapića. Kao Mojsijev pogled na Hanan.