Momirova pjesma

Prošla su dva mjeseca od upokojenja srpskog pjesnika, umnog Crnogorca, panslaviste, Momira Vojvodića.

Naše škole su ostale bez profesora.

Iz naših učionica ovih dana odlaze mnogi bitni sadržaji. Odlaze, i čini se kako odlaze u nepovrat. Bez tih sadržaja, to više i nijesu učionice, nego mučionice mladih duša. U te važne sadržaje ne spadaju samo određeni školski programi, udžbenici i nastavna pomagala, već prije svega ovdje mislim na predavače, nastavnike koji vjeruju u ono šo pričaju, koji vole ono što predaju djeci, koji su svojim pozivom oduševljeni…Takav nastavnik u sebi nosi program, sadržaj, metodiku…On, sam sobom, predstavlja učionicu, tablu i udžbenik…Taj može održati čas gotovo u svakoj prilici i neprilici…Eto baš takav profesor je bio Momir Vojvodić.

Formalno gledano, nijesam bio njegov đak, tj. nijesam učio školu u Podgorici, gdje je on bio profesor Srpskog jezika i književnosti, ali suštinski, budući da sam ga sretao u raznim prilikama, slušao njegovu ličnu poeziju, i njegove racitacije pjesama drugih autora, smatram se Momirovim đakom. To mi je postalo kristalno jasno prije neki dan, kada sam, na jednoj slavi, za trpezom punom prijatelja, čuo narodnog guslara kako pjeva „ Banović Sekulu i Jovana Kosovca“. Shvatio sam da mi je ta pjesma usađena duboko u dušu; ubijeđen sam da tu pjesmu tako doživljavaju i ostali prisutni na tom svečarskom skupu, a znao sam da većina nas, za taj doživljaj i takav odnos prema pomenutoj pjesmi, treba da zahvalimo prof. Momiru Vojvodiću.

Bar desetak puta imao sam prilike da gledam i slušam Momira kako ovu pjesmu recituje naizust i napamet. On je to radio sa žarom i umijećem koji su svako tumačenje pjesme činili izlišnim. Iz Momirovih usta, bolje reći iz Momirova srca, pjesma je izlazila cijela, protumačena i objašnjena do kraja. Sada znam da tu pjesmu profesor Vojvodić nije recitovao da bi nam je otkrio, ili da bi nas upoznao sa njom, već da bi nas podsjetio kako ona stanuje u nama, da bi nam objasnio kako je ta pjesma dio nas samih, kako je ona temelj naših duša….i uspio je u tome. Recitujući pjesmu, Momir nam je otkrivao našu sopstvenu unutrašnjost. Kao pred kakvim čudesnim ogledalom stajali smo pred tom poezijom. Uspijevao je Momir da iz naših podsvjesnih dubina izvuče divan umjetnički sadržaj: duboku psihološku igru, viteški dvoboj, arhetipsko i predanjsko Kosovo – maglovito, zloslutno i junačko…

Pjesma „ Banović Sekula i Jovan Kosovac “ predstavlja narodnu umotvorinu, nepoznatog genija, djelo čiji su ko-autori bili svi oni koji su je vjekovima usmeno prenosili, uz guse pjevali i donijeli je do pera hroničara. Nju nije bilo lako osmisliti i stvoriti, ali ništa manje zahtjevno nije bilo ni pamtiti je i usvajati, a zatim predavati u nasljeđe novim generacijama. Jer onaj koji je imao volju i želju da je zapamti, da je nauči i ispjeva, takav mora da je tu pjesmu shvatao i doživljavao poput Momira Vojvodića. Ova pjesma nije uspavanka ni koračnica, ne može se pjevati uz nešto, ni na usput – već traži razumjevanje kao preduslov da bi se voljela, a kad se voli onda se rado ponavlja i onda, uz njeno proiznošenje, sve drugo staje, sve ćuti – dok se ona čuje.

Potpuno sam ubijeđen da je čovjek koji je, u eri nastanka pokosovoskog ciklusa, smislio ovu pjesmu – sami genije, jedan od najboljih srpskih pjesnika. Isto tako mislim da su genijalnog duha bili svi oni koji su je prenosili sa koljena na koljeno do naših dana. Autori ovakvih pjesama ostaće nam zauvjek nepoznati, poput mnogih freskopisaca naših srednjovjekovnih manastira, a to znači da nejveće umjetnike naše istorije ne znamo po imenu. Međutim, za mene lično, ova pjesma ima čovjeka čije ime mogu da izgovorim kao autorovo, iako znam da njega i stvarnog anonimnog autora dijeli više od pet vjekova.

Momir Vojvodić je ovu pjesmu naučio napamet, osjetio je njen sadržaj i smjestio ga u svoju dušu….ma šta pričam, Momir je ušao u ovu pjesmu, kao u svoj vječni dom, postao njen stanovnik…To se desilo i prije njegovog upokojenja, a sada kada je otišao od nas, znam i jasno vidim Momira na Kosovu, u onaj dan teški, magloviti, u ono kosovsko jutro tamno, kad se mladi, snažni i samouvjereni junak Sekula prevario i „prepanuo“  od  neuglednog „ostarelog, promrzlog đeda“-Jovana Kosovca. Čujem Momirov glas u grohotnom smijehu Sibinjanin Janka, kojim poučava mladog sestrića. Poučava životnoj mudrosti i Božijoj zapovjesti, da ne valja udarat „na stara junaka“. Poučava i nas sadašnje mlade i neiskusne, poučava nas riječima da onaj koji čuva „sve Kosovo ravno“, iako je likom jadan, neugledan, nalik „ostarelom đedu“, iako jaše na „hromu đogatu“, -taj i takav, čuvar Kosova, mnoge je prevario svojim izgledom i mnoge je tako, „na Kosovu bojnu pogubio“.

Sve to jako liči na biblijskog pisca proroka Isaiju i njegovog Slugu Gospodnjeg, koji je izgledom mnoge prevario, a potom sve pobijedio…

Tako, sad je jasno. Nit je ono, kako se činilo, „ostareli đedo“- nego glavom Junak Kosovski, niti je Momir, nestao, kako to nama sada izgleda. Nije nesto, nego je u „blaženom usnuću“, u Božijem pamćenju, a možete ga vidjeti u pjesmi koju, sa puno osjećaja pravednosti, iz pune duše, zovem njegovom.