Monopol nasilja

Piše: Bećir Vuković

Nije lijepa, ali je, rečita. Eto, imate nedovršeni kroki crnogorske diplomatkinje u Turskoj ambasadi.

Prostakuša, iz crogorskog diplomatskog kora, o čijem karakteru ne treba trošiti karaktere (i ko zna u kakvim sve stanjima, i memorijama!), iz redova je bolesnica, sanđama, koje regrutuje crnogorsko ludilo.

Iako prostakuše i prostačine (poslije poglavnikovih celomudrenih pouka i poruka), i najprimitivnijim instiktom osjete, kako i oni imaju sva prava da pljuju, psuju, hule, jer pripadaju istoj školi pošasti – novom crnogorskom žanru mržnje.

Ko mu drago goni koga hoće. Staknu se s koca, i lanu na crkvu, tradiciju, srpske političare, i redom. Još iza punog korita zarokću topli prasići. Ono što pouzdano znaju jeste da nizašta neće odgovarati. Naprotiv, dobiće status prvoborca za crnogorsku stvar, identitet, i štošta. Crnogorski identitet razvija se mimo svih dijagnoza – k’o šuga. Ne smiju se češati, a češu se.

Na isti način djelovao je i dukljanski nužnik pored puta – „časopis“ pod firmom „Crnogorski književni list“. Ondje je mogao, ko je htio, i ko je svratio u tu kužinu, da se istovari, i izbljuje sve darove. Za gnusne udbaške podvale, niko, nikad nije odgovarao. Odskora, taj poljski nužnik zakrovljen je crnogorskom  akademijom.

Ako ikad na jednom mjestu budu sabrani prilozi za biografiju vječne a nezavisne CG, poljski nužnik CKL,  mora se naći na samom ulazu u muzej.

Svaka država raspolaže redovnim monopolom nasilja, i to je u redu. Tako je bilo, i biće: država koristi legitimnu silu. U uređenim državama, ta sila –  nasilje – ograničeni su zakonom. Ali, u državnim tvorevinama kao što je vaša „vječna“, sklepana krađom na referendumu, i krađama svega i svačega (i ispod kamena), redovnost, odn. zakonitost, nije garancija za očuvanje vlasti. Onda vas oblije hladan znoj. I, šta, tada. Posegne se za tzv. državnim udarima, udarima na crkvu, i proče…

Da se ne odmičemo od vaše privatne, ‘hiljadugodišnje države’. Na kraju krajeva, kad trezvenije razmislimo, ispada, kao da je zabranjeno pobijediti vas. Ali, biva,  odnegdje, stigne neki nezvani revizor, i mrtav hladan, zakuca na vrata. Onda, nastane rika po kancelariji. Znate i vi, ako se primenjuje zakon, biva da se isti okrene i protiv zakonodavca, i bez trunke poštovanja, isprate vas na farmu goveda. I daju vam ono što nije niko, niti iko ikome. Lijepo li je spavati na podu.

Ovakva država je i teorijski nemoguća: kao pečurke niču mafijaške bande, uz nevladin sektor koje plaća ko zna ko, da služi istu  vlast i sektu, koja služi đavolu, kome li, i tako, kroz nebrojene podzemne duške, i jamure.

Tako se kriminal nameće, preklapa, prepliće, i kontroliše vlast. Paralelnim ubistvima država ne prilazi iz prostog razloga, jer su institucije u smrtonosnom zagrljaju državne, i paradržavne mafije. Zato je ‘vječna’ Crna Gora, luka spasa bjelosvetskim kriminalcima, i ubicama. Zato i ne može da riješi nijedno ubistvo: novinara, tajkuna, dilera.

Stvar je jasna: ako, npr. policajac švercuje cigarete, i neko H švercuje cigarete, duvanski putevi moraju se ukrstiti. I, dođe do obračuna. Ako šerif – švercer pripuca, pripucaće i banditos. Ko onda pristupa mjestu zločina. Niko.

Onda provale i štakori, nakot iz podruma ambasada, televizija, saveza, ispod novina, nesloveni kljucaju po portalima, anonimni, sakriveni, bijedni, botuju.  Regrutacija radi non- stop.

Crnogorski kolumnisti neovisnih i zavisnih novinčina ne pišu o glumcu i  diplomatkinji. Morališu o nečem drugom, ne mareći za pisano pravilo: ako ne digneš glas, onda se i slažeš. Izgovor – našmrkalo se, pa glumac iskoračio iz uloge, i spotakao se, ne pije toplu vodu..!

Preko gora i bogaza, pjehe, izgreban, stigao na letovanje, i svjedok – ubica, a novinarčići – kolumnisti – ćute ko ćukovi.

Preko takvog mentaliteta ide šlag kompleksa. Crnogorce ubiše kompleksi. Kraljeve kćerke – princeze – igrale su tenis ispod Orlovog krša. I klizale po zaleđenim lokvama na Obilića poljani.

U Sjedinjenim Državama, korišćenje sile – nasilja, već je, u velikoj mjeri, privatizovano. Ovo nije pričina priča.