Moralni sunovrat Crne Gore

Piše: dr Blažo Zlopaša

Najavom da će se jedan zločin grupe, protiv čovječnosti, proglasiti istorijski stradalni narod za genocidni, Crna Gora nikako da izađe iz tunela sumarka i srama i nakon pada Mila Đukanovića, koji je 30. godina vedrio i oblačio, trasirajući put nečasti; od korupcije, mafijaštva, zavađivanjem naroda, pretvarajući malenu, istorijski slavnu, njegoševsku Crnu Goru u veliku raspolućenu mafijašku državu.

Udarom na stubove identiteta; jezik, istoriju i vjeru, sakrivajući i skrnavljeći identitet predaka, nesvjestan da je identitet temelj slobode, a sloboda je ljudsko pravo iz koga izviru sva osatala ljudska prava. Sloboda je temelj od kojeg potiču i na kojem se temelje sve ljudske vrline, a na tim vrlinama stvaraju se lične i društvene vrijednosti. Sloboda je vlasništvo čovjeka koja daje mogućnost da misli svojom glavom, da bude svoj i da se u životu, kada se nađe pred važnim životnim pitanjima, orijentiše prema sopstvenoj savjesti, interesima i vrednostima, i da bira i čini, što on smatra da je dobro za njega i njegov narod, a da odbija što mu drugi nameću iz razno raznih ciljeva i interesa, što čine ambasadori kolektivnog Zapada, dovodeći ga u status nemislećeg roba, a Tolstoj je zapisao prihvatajući ulogu roba počinješ da lažeš sebe i druge. Ne prihvatanje nečasne uloge, suština je razumnog bića. Ako život usmjerimo ovim principima, svoju slobodu vidjećemo iznutra kao najvedrije nebo i najbistriju vodu. Sve ovo nije vidio i činio Milo Đukanović, a to slepilo obuzelo Zdravka Krivokapića i njegova dva izdanka, Jakova Milatovića i Milojka Spajića, i sve one koji su slijedili nečasnu trasu crnogorskog autokrate. Izgubili su slobodu, mir i otsustvo dostojanstva čovjeka, a danas strecaju, jer su im najbliži saradnici već iza brave. Ljudsko deostojanstvo kao svrha postojanja, kako pojedinaca tako i društva, danas nije vrijednost kolektivnog Zapada, što slijedi jedan deo crnogorskog društva skoncentrisan u DPS-u, a sramna rezolucija o Srebrenici, daje moralnom Dritanu Abazovići i onima oko njega da partiju Mila Đukanovića uklone sa istorijske scene.
Nakon pada Mila Đukanovića, vrijeme je izbistrilo neka događanja, a rezolucija o Srebrenici vraća Zdravka Krivokapića u ovu priču. Oduševljenje njegovom pojavom više je bilo u Srbiji, nego u Crnoj Gori. Mnogi opozicioni mediji, kojima je zasmetala državnička veličina Aleksandra Vučića i ugled u svijetu, bila su očekivanja da je pad Mila Đukanovića i pojava Zdravka Krivokapića, Crnu Goru „obasjala sloboda i demokratija“. U medijima dominiralo je samo jedno pitanje: „ Može li se i Srbiji dogoditi Krivokapić?“ Međutim, Krivokapić je klasičan primer, kao jedan broj takozvanih crnogorskih inelektualaca, koji u teškim okolnostima, ne misle svojom glavom, loši kao ljudi, prevrtljivi, gubeći svoju čast, dostojanstvo, identitet i vrline predaka, popeli su se na pijedestal srama, što bi trebalo da bude tragedija za svaku civilizovanu državu. Ali, to je danas karakteristika kolektivnog Zapada, imperije laži.
Krivokapić je zbunjivao svojim izjavama; post-depesovsku Crnu Goru nazvao je „sprženom zemljom“, pokrenuo je lavinu komentara i pomješanih osjećanja. Naglsio je, da će formirati apostolsku vladu uz podršku blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija. Pravi zaokret, obmanjujući mitropolita Amfilohija, koji je bio luča svetlosti u to doba, obmanuo je i građane koji su ga glasali. Odbija da potpiše Zakon o slobodi vjeroispovjesti, a potpisuje ga Dritan Abazović, koji je na najbolji način osvjetlio svoj obraz i od svih vlada Mila Đukanovića i Filipa Vujanovića, uticao i doprinio multietničkom skladu i pomirenju u Crnoj Gori. Dritan je, od samog početka bio jasan i moralan, dok je Krivokapić davao zbunjujuće izjave; prva zemlja koju će posjetiti je Nemačka, a ne Srbija. Formira „apotolsku“ Vladu i uvodi dva anonimca koji su stasavali negdje na Zapadu. Ne slučajno, smenjuje ministra pravde Vladimira Leposavića, čije su reference bile toliko validne, da je malo koja vlada u Regionu imala ministra sa takvim referencama i znanjem iz domena pravnih nauka, koji je na provokacije DPS-a preko crnogorskih muslimana kazao istinu; da genocid u Srbrenici nije učinjen. To je zločin grupe! Na Generalnoj skupštini UN 107. zemalja potvrdilo je, da Leposavić bio u pravu. To očigledno nije dovoljno bišem premijeru Zdravku Krivokapiću, koji je ustvrdio da je njegov izadank Milojko bio u pravu, nesvestan da je Crnoj Gori prikačio veliku sramotu. Očigledno, Krivokapić pripadao onom krugu takozvanih intelektualaca u Crnoj Gori, kao što je njegov nesrećni kolega, Rektor crnogorskog univeziteta koji se stidi, što mu je prađed Srbin i slavni oficir, nosioc Zlatne Obolića medalje i devet ratnih odlikovanja za junaštvo. Prađed je ostavio u amanet pokolenjima, epitaf, šta će mu na grobu pisati: „da se borio za srpske ideale, da je nosioc Zlatne Obilića medalje, koju je ustanovio kao vojno odlikovanje Petar II Petrović Njegoš 1847. koje se dodeljivalo slavnim ratnicima. U selu Ozrinići kod Nikšića, Rektoru crnogorskog univeziteta Nikoliću, zasmetao je prađedov amanet, što je sebe smatrao srpskim junakom, oskrnavi mu grob, ukloni nadgrobnu ploču i stavi novu, na kojoj je samo pisalo Staniša Nikolić!

Rektorov rođak, iz sela Ozrinići, slavni režiser Živko Nikolić, napravi film „Čudo neviđeno“, a na festivalu u Puli okiti se zlatnom medaljom, a čuda neviđena u Crnoj Gori ne prestaju, čak su poslali vojnu delegaciju na proslavi zločinačke akcije „Oluja“! Rektorovo antisrpstvo je antihrišćansko, anticivilizacijsko, anticrnogorsko i antisrpsko. Crnogski omiljeni narodni pjesnik, Durmitorac Radenko Vuković-Pile, kad ču za ovo Rektorovo čudo neviđeno, uze gusle i posla poruku praunuku: „Crna Gora jes malena, al’ je časna i poštena. Tu unuci đedu svome, sad nadgobnu ploču lome, samo zato, đede mio, što si častan srpski junak bio!“ Materijala na pretek za crnogorsku tragi komediju, koju nastavljaju Jakov i Milojko. Ako je CIA uspela da usmjeri nesrećnog Vaseljenskog patrijarha Vartolomeja, posao sa Milojkom i Jakovom je lakši. Nakon 25. godina održan je pomen pobijenoj deci, bombama NATO-a u selu Murinu. Jakov održa govor, a jednom rečju ne kaza, ko je tu decu poslao u grob!?
Milojko Spajić, krenuo je u opsnu avanturu besčašća, da pomogne da se jedan nevini stradalni narod proglasi genocidnim, produbljujući podjele trasom Mila Đukanovića. To što čini Spajić, sebe predstavlja šarlatanom, a svaka površnost, opasnija je od neznanja, svojstvena domenu šarlatanstva. Postavlja se pitanje kako se Spajić odlučio na ovu sramotu, a da ne uvaži istine koju nauka potvrđuje, da nacistička laž nije istorijska istina. Očito da ne poznaje istoriju; da je Nemačka politika kroz cijelu istiriju bila žestoki neprijatelj srpskog naroda. Umjesto da spozna istorijsku istinu, što će i uovom tekstu saznati od velikana istorijske nauke, trčkara do Berlina da primi instrukcije šta traba da čini. Efraim Zurof, direktor centra „Simon Vizantel“, dokazuje da ono što se desilo u Srebrenici, nema blage veze sa genocidom. Slavni Noam Čomski, kaže: „ Ako je ono u Srebrenici bio genocid, onda mi za pravi genocid moramo izmisliti neku novu reč“. Luis Makenzi, kanadski general, komdant UMPROFOR-a za sektor Sarajevo tvrdi: „U Srebrenici se nije desio genocid!“ Portugalski general Karlos Martines, na osnovu podataka sa terena, napisao je knjigu:“ Muslimanska strana manipulisala je sa brojem žrtava u Srebrenici“. Izuzetno, ubedljiva i važna tvrdnja je, Hakije Meholjića, ratnog šefa poliocije u Srebrenici. Pozvao ga je Alija Izetbegović u hotelu „Holidejn“ u Sarajevu i kazao mu; da ga je pozvao Bil Klinton da u Srebrenici mora biti 5.000 muslimanskih žrtava, kako bi NATO bombrardovao srpske polažaje u BiH. Časni Miholjić je Aliji odgovorio:“Ja to neću činiti. Kako ćeš ubijati i klati svoju djecu?“ Miholjić je naglasio: „Alija je loš čovjek!“ Neka Spajić ovo pogleda na Jou-Tubu. Ratni predsjednik odbora SO Srebrenice Ibrahim Mustafić izjavljuje: „Haos u Srebrenici je izrežiran u kuhinji međunarodne zajednice, a Alija Izetbegović je bio saučesnik zajedno sa mafijom iz Srebrenice, pod komandom zločinca Nasera Orlića. Mirsad Tokača, direktor Istražnog dokumentacionog centra iz Sarajeva, izjavio je 2010. godine da su pronašli 500. živih Srebreničana koji su upisani u mrtve. Irman Nazar Husein, jedan od najvećih islamskih teologa današnjice : „ U Srebrenici nije bilo genocida, jer bi to značilo da je jedan ceo narod –srpski, krenuo da uništi drugi narod –muslimanski. To se nije dogodilo! Pokušaj da se u SB UN donese rezolucija, koja bi stavila pečat na ovakvo lažno viđenje istrorije, svakako nije imao za cilj pomirenje naroda na Blkanu. Genocid je ono, što su, zapadni Evropljani –Njemci i Englezi, napravili kad su došli u Ameriku, zgazili su Indijance kao bubašvabe!“ Predugačak je spisak dokumentovanih dokaza, da se u Srebrenici nije dogodio genocid!
Spajiću, Milatoviću i posebno Krivokapiću nije trebalo ići dalje od Nikšića da saznaju naučnu istinu šta je to genocid. Da li su znali ko je Nikšićanin profesor dr Milan Bulajić, rođena na Vilusima kod Nikšića, gde je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Nišiću. Bio je svjetski priznat međunarodni stručnjak za genocid, internacionalni ekspert za izučavanje genocida sa gledišta međunarodnog prava, istoričar i istoriograf genocida, i jugoslovenski diplomata u oblasti međunarodnih odnosa i međunarodnog prava. Osnivač je i dugogodišnji direktor Muzeja genocida. Bio je porotnik na suđenju nacističkom zločincu Ajhmanu u Jerusalimu, ustaškom zločincu Artukoviću u Zagrebu, inicirao je optužbu i ekstradiciju i suđenje Dinku Šakiću, komadantu Jasenovca. Da li Spajić i Milatović znaju, da Hrvatska mora da se suoči sa svojom fašističkom prošllošću, što do danas nije učinjeno. Naprotiv, oživljava se nacizam, počev od Ukrajine, slavi se Stepan Bandera, a u Hrvatskoj ulice i trgovi kite se imenom Mila Budaka. Deca iz nacističkih porodica Šolc i Ursula fon der Lajen pokreću inicijativu da se srpski narod proglasi genocidnim. Sva događanja danas potrvrđuju da su riječi časnog Splićanina Miloša Žanka aktuelne i danas, izgovorene 1971.godine: „Domovina je moja već poodavno teško bolesna. Bolest je njezina po svemu sudeći smrtonosna, neizlječiva. Nema je, doduše u medicinskim knjigama, niti za nju postoji latinska dijagnoza, jer se zove ustašluk, a oblik je hitlerizma, najgore zaraze minulog vijeka. I dok su se brojne evropske zemlje zaražene tim bjesnilom, uključujući Njemačku, gdje se bolest najžešće javila, kako tako, uz velike napore, i odricanja, nekako riješila otrova, a moja je domaja podlegla. Ako danas, u njoj imade nečeg notornog i nespornog, onda je to na prvom mjestu ustašluk –velik, veći i najveći, malen, manji i najmanji… Hrvatska se mora obračunati sa svojom fašističkom prošlošću…“ ove riječi Miloša Žanka, nedavno je potvrdio bivši predsednik Ivo Josipović: „HDZ žmuri na oba oka na ustašiju, a Srbija i Srbi nisu genocidni!“ Međutim, izvjesni istoričar, Splićanin Stjepan Lozo, promoviše treće izadnje svojih knjiga „Genocid Srba nad Hrvatima“, a „Jasenovac je velikosrpska izmišljotina“! Vrhunac cinizma! Ne bi bilo iznenađenje da na sledećoj promociji ovih „nedjela“ prisustvuju Zdravko , Jakov i Milojko.
Spajićevo opasno šarlatnstvo, u ulozi ugojenog poslušnog roba, potvrđuje slučaj časnog generala Durmitorca Veselina Šljivančanina. U haškoj optužnici stoji da je na Ovčari kod Vukovara „lično ubio 32.osobe“.U otužnici stoje tačni podaci za „ubijene“; dan, godina i mesto rođenja, a dan smrti dodata laž da ih je na Ovčari poubijao časni Durmitorac!. Dr Milan Bulajić istraživao je ovaj slučaj i utvdio da su svi „ubijeni“ sahranjeni po grobljima, umirali prirodnom smću od 1970. a poslednji „ubijeni“, umro je 1985. Vrhunac hrvatskog cinizma, uprkos što je Haški tibunal oslobodio časnog oficira JNA, Hrvatska i dalje traži njegovo izručenje. Pisac ovog teksta, postavlja pitanje predsjedniku Jakovu Milatoviću, da li Veselin Šljivančanin može doći u svoj rodni Žabljak, a da ga crnogorska vlast ne izruče Hrvatskoj, čiji zahjtev nije povučen ? U interesu mira u Crnoj Gori, obaveza je, obuzdati crnogorskog premijera Spajića, za koga je šovinistička i nacistička laž, istorijska „istina“, može produbiti crnogorske podjele do tragedije. Ali, sve je moguće očekivati od kolektivnog Zapada; da se jednog dana po nemačkim ambasadama , javno slavi rođendan Adolfa Hitlera kao tvorca Trećeg Rajha!