Morbidnost izraza „planiranje porodice“

Piše: O. Darko Ristov Đogo

Sve savremene političke elite odrasle su na elementarnim postavkama (zapadno)evropskog gledišta na čovjeka prema kojima čovjek nije biće, ličnost, nego materija. Tačnije: ako i jeste biće, on je to samo u nužnoj mjeri u kojoj bi se njegovom ličnošću moglo upravljati kako bi na kraju rezultantna manipulativnog djelovanja bila jednaka onoj kao kada čovjek ne bi bio biće – čovjekom se upravlja da bi postao masa, a masa je masa (s)tvari.

Zato ne postoje osnovne pretpostavke za „pronatalitetnu politiku“. Dokle god je čovjek predmet koji se može kupiti, koji stoji u redu veličina poput novca i blagostanja – ne postoji odgovarajuća „pronatalitetna politika“. Ni najbogatije zemlje ni one koje čame u ljubomori što nisu takve (poput nas) nemaju pozitivan prirodni priraštaj. Kada se čovjek izgubi među stvarima, nema tog novca koji može da ga kupi, kojim može da kupi novi život, koji može da ga motiviše da između novca i čovjeka bira čovjeka.

Pitamo li se ikada zašto pradeda i prabaka nisu imali jedno ili dvoje djece – da li samo zbog toga što tada nije bilo „planiranja porodice“ (kakav eufemizam samo! Planiranje čovjekove osnovne zajednice! Pitamo li se išta o morbidnosti jednog takvog danas opšteprihvaćenog izraza?).

Ili možda zato što je „planiranja porodice“ bilo i tada, ali je njima – u siromaštvu i oskudici, u ratu i zbjegu, u teškim uslovima zemljoradničke nesigurnosti – bilo sasvim nezamislivo da djecu posmatraju kao predmet, a sebe kao upravnike raznih predmeta – malo djece, malo stoke, malo pokućstva, malo nečega drugog?

Dijete je čovjek, subjekt, „ja“, ličnost. Sve za dijete – dijete ni za šta. Dijete je ikona Božija koliko i svaki drugi čovjek. Ikonu Božiju ne možete procijeniti niti staviti na tržište jer za nju, za taj Bogolik brine Onaj koji je i sam bio Dijete i koga su procijenili na trideset srebrenjaka. Ako ili kada to opet shvatimo – živjećemo. Do tada je sve to samo preraspodjela izumiranja i novca.