Mukanje po Roćanu

Izgleda, i to ne samo izbliza, da Roćan ne gotivi ovaj virtuelni poredak koji je po strani gurnuo (i zanemario) stvarnost, naročito se u tome gurkanju ističe televizija, odveć mu toga radi mrska. Više se čoekom osjećao i smatrao u socrealizmu, u vrijeme kad je karijeru gurao kao šofer, kad bijaše kruto i odsječno, dočim sad na svom parkingu ima kilometarsku voznu kolekciju šlepera i kolonu šofera, mada s istim ne može, funkcija tako savjetuje, podijeliti iskustvo stečeno slobodnim drumovanjem. I, da: – nedostaju mu goveda!

Ovako ili onako, sebi je oduška davao na livadi, gdje goveda kontempliraju svoju suštinu.

Rasna krava, npr. u odnosu sa nekonfliktnim poljskim cvijećem, jeste i predstavlja sliku prirodne harmonije. Uz to – zeleni zavičaj je nepromjenjivo mjestašce, i time već u sebi ima nečeg vječnog.

Genetski smo, gospodo, skopčani sa selom! Urbanizacija je tek izraz našeg kompleksa, otud Roćan (usled nasumične betonizacije i sitizacije) nostalgično vene za izdašnim pašnjacima i rasnim govedima, koja, ipak, naposletku, završe u klanicama France, firme prepoznate po tome što niz Lim prosipa na litre životinjske sukrvice.

No, da se Roćan išta pita (zato iz protesta obrijao brkove!), najradije bi na javnom servisu zaposlio goveda, made in Rastov, koja su prema njegovoj domaćinskoj te slobodnoj procjeni, pametna i zdrava, jednostavna i lojalna, a povrh svega, moralna i profesionalna.

Možebiti da Roćan ne bez razloga vjeruje kako je junac pojava koju objektiv voli, fotogeničan i priplodan, junčina je još model koji ima savršenu dikciju. Ne čita sa idiota, nego muče direkt „iz glave.“

Sa govedima, dakle, u televiziji, možda bi javni servis napokon prestao biti „javna kuća“ (Roćan), i upriličio dnevnik koji ne bi bio mučno mukanje u slavu DPS-a.