Murko Kos

Piše: Nebojša Jevrić 

Nema goreg dešavanja na ratištu od nedešavanja. Vukla se sporo teška i hladna sarajevska kasna jesen.
Dani su prolazili u besomučnom opijanju, traganju za rakijom, u kocki, svađama.
Većina je ostala bez novca, bez cigara, u koje smo se stalno kockali.
Bojao sam se najgoreg. Da se ne poubijaju međusobno.
A akcija nikako da počne.
Već poslije nedjelju dana eksplozivom su otvorili dvije kase na Ilidži. I naravno, ništa nisu našli. Sve je to odavno nebeski narod odnio prema nebu.
Imao sam temperaturu, koja nije prolazila, kašljao sam, tresle su me pijanske krize. Bilo mi je muka od užeglog maslaca, od nedokuvanog pasulja, od prazne riže, od mraka hodnika, u „Termi“. I svaki dan mi je bilo sve gore. Smršao sam dvanaest kila. Uniforma na meni je visila. Jedino mjesto gdje sam se koliko toliko dobro osjećao bila je redakcija „Srpskog slova“, na Ilidži, preko puta Opštine. Od eksplozija granata stakla na redakciji su polomljena. Odlazio sam tamo često, sa Iljom Rusom i profesorom muzike Fugom. Opština je izbušena tenkovskom granatom.
„Odakle su ovako dobro pucali?“ — pitam.
„Nisu pucali muslimani. Pucali su momci Zoke Kapetana, momci iz Srpske garde.“
Tri mjeseca nisu dobili platu. Izbacili su sve službenike iz Opštine na ulicu i „demokratski“ granatirali Opštinu.
Željka i Gina, novinarke „Srpskog slova“, izdale su saopštenje za javnost.
„Ni jednog muškarca, žene na Ilidži ne smiju pustiti u krevet dok koridor prema Vojkovićima ne bude probijen.“
„Jes, da nije palatalizacije!“ — kažem.
„Kakve palatalizacije. Imamo dvije snajperistkinje. Njihova je dužnost da dežuraju. Ko god krene na Pale da potraži nešto žensko, gađaće ga pravo među noge. Valjda će onda konačno da krenu u proboj.“
Smijemo se, dok Ilja na gitari svira pjesme prognanih Kozaka, onih bez domovine. Bjelogardejske ruske pjesme. Nabavili smo harmoniku za Fugu, tako da je u pres centru veselo.
Fuga, čistim baritonom pjeva:
„A Deroka mlada kapetana,
s leđa ubi četa partizana.“
„Naša sudbina je ista“, kaže Ilja, kozak sa Dona, koji ustaje u pet, svakog jutra, i go do pojasa, u vojničkim cokulama, trči kroz Ilidžu do obronaka Igmana.
„Ovo što se sada dešava kod vas, dešavaće se i kod nas.“
Fuga, muzičar, vječito s osmijehom na licu, stalno kuka na Ilju, s kojim dijeli sobu.
„Svako jutro me budi u pet. Ubiću ga na spavanju.“
U redakciji „Srpskog slova“ zvoni telefon. Javljaju mi da su naši imali prve ranjenike. Autom Žike Žikona, fotoreportera „Srpskog slova“, idemo u bolnicu.
Zolja, Murko Kos i Bane išli su u izviđanje na Dobrinju.
Ili su se po Dobrinji majali nekim svojim poslom.
Vodio ih je Murko Kos koji je dobro poznavao Dobrinju.
U blizini ulice Franca Prešerna, na nekom travnjaku, Murko Kos je nagazio na „paštetu“.
„Pašteta“ mu je odnijela petu.
Moraće da mu sijeku nogu.
Među ranjenicima leži Murko Kos, umotan zavojima.
Lice čovečuljka iz bermudskog trougla blijedo, ispijeno. U tišini bolnice izgleda još sitniji.
Zna da će morati da mu sijeku nogu.
„Znaš, piskaralo, i našem pokojnom predsjedniku Brozu morali su da odsijeku nogu. A ja sam još uvijek predsjednik kućnog savjeta, u Grge Andrijanovića bb u Krnjači. A mi predsjednici mora da se držimo.“
Hoćemo da damo krv, ali doktor kaže da ne može, da mu ne treba, jer smo pijani.

„Zašto, doktore, probudiće se mali Murko veseo, poslije operacije“