Na dan njegovog rođenja – moje uspomene na miropočivšeg mitropolita Amfilohija

Da su velikim ljudima kroz istoriju vazda od ponekog upućivane otrovne strelice, to i nije neka novost. Čudno bi bilo da je drugačije, pa se to dešava i danas. Ali niko ne može osporiti činjenicu da je blaženopočivši mitropolit Amfilohije bio poslat od Boga, kao njegov izaslanik, da zapali svijeću mraku, da ga razagna više Crne Gore.

Onom mraku, u kojem je ova zemlja bila tamni vilajet korupcije, šverca, nepotizma, združene mafije, policije i sudstva, poligon za brukanje pravne države pred svijetom i vijekom, zemlja kabinetskih intelektualaca, servilnih režimu, sve dok nijesmo postali crna tačka demokratije na mapi Evrope.

Tadašnji Demokratski front i druge progresivne snage najavile su slom režima, koji je nastojao umivenim izjavama oprati svoje ruke, prljave do lakata. A znak jednakosti između nezavisne i privatne Crne Gore je funkcionisao.

No, koliko god to čistuncima smetalo, šatori na asfaltu ispred Skupštine Crne Gore bili su i najvidljiviji vjesnici nečeg novog, sloma sad bivšeg, a još uvijek zbunjenog režima.

A blagotvorna ruka miropočivšeg mitropolita osnažila je pravdoljubivi narod da 30. avgusta 2020. godine nekima kaže: „Dosta je bilo.“

…A evo i dvije uspomene povodom susreta s blaženopočivšim…

Prilikom uručenja nagrade „Marko Miljanov“, koja mi je dodijeljena na Medunu, među prisutnima je bio i naš mitropolit, pa sam imao priliku da čitam svoju bogougodnu pjesmu, posvećenu upravo Njemu, „Na noć 13. januara“, u kojoj stoje i ovi stihovi: „Noćas riječ Hrista nam se javlja, / ona, što ‘no na tamjan miriše, / gori stara zublja pravoslavlja / i razgoni podgoričke kiše. // Krst sa neba sav od zlata blista, / te duh puni božeskim čudima, / cvjeta mis’o Isusova čista / evo Hrista, ljudi, međ’ ljudima..!//

Kad je svečanost završena, mitropolit se odvojio ustranu, oko Njega se odmah okupila sva sila naroda, a ja stajao po strani…

I tad me lecnuo Njegov zvonki glas iz mase: „Koprivica, nemoj se tuđiti od ovog naroda, no priđi amo, bliže.“

Glasno sam odgovorio da ne želim da smetam, a On kao iz rukava dodao: „I znaj da sam ja vrlo dobro poznavao tvog rođenog strica, Nikolu Koprivicu, igumana Serafima Manastira Budisavci kod Kline.“

Ostao sam zatečen Njegovom nevjerovatnom memorijom, i potom prišao da se pozdravim.

Drugi put sam mu se obratio na jednoj književnoj manifestaciji Tribine „Riječ“ UKCG u porti manastira Sveti Simeon Mirotočivi na Nemanjingradu u Podgorici. Tad sam ga pri susretu pitao mogu li, umjesto rukoljuba, da se s Njim poljubim, a on se nasmijao i rekao: „A može, moj Koprivica, što ne može…“

Bio je čovjek duhovnik, najširih shvatanja, mirni i nepokolebljivi borac da zbog naroda provedri više Gore Crne. I provedrilo je… Ne baš odmah nakon upokojenja mitropolita, ali jeste. A to je i bila njegova najveća želja. Ova zemlja se, uz opstrukciju svih onih koji ne žele da ona uhvati korak s Evropom, ipak oporavlja od stega bezakonja…

Crna Gora zemlja čuda, vazda bila i ostala, te i u njoj pravna država jača. Pa, kome krivo, kome milo… Taj proces je očito nezaustavljiv. Samo da još neki to i shvate. Da nema više povratka na staro. Crna Gora se budi iz košmara privatne, džepne države. Sve za dobro njenih građana. A to je bila i želja miropočivšeg mitropolita Amfilohija, u ono vrijeme kad je bilo teško i povjerovati da će doći do toga da se Crna Gora vrati samoj sebi… A vraća se… I to je njena realnost danas…