Na današnji dan 1909. godine na Cetinju je potpisan sporazum između crnogorske vlade i sjevernonjemačkog Lojda, sa sjedištem u Trstu

Na današnji dan, 4. septembra 1909. godine na Cetinju je potpisan sporazum između crnogorske vlade i sjevernonjemačkog Lojda, sa sjedištem u Trstu, oko otpremanja crnogorskih iseljenika za Ameriku i njihovog povratka u Crnu Goru.

Sporazum je podrazumijevao transport samo onih iseljenika koji su imali uredne pasoše. Krajem XIX i početkom XX vijeka došlo je do masovnog iseljavanja Crnogoraca u Ameriku. Išlo se u grupama, ali i pojedinačno. Prvo su odlazili mladi ljudi iz primorskog dijela Crne Gore: Boke, Paštrovića, okoline Budve, zatim iz Crmnice, Katunske nahije, Grahova, Krivošije, Vilusa, da bi se za nekoliko godina odlazak proširio na nikšićki kraj, Bjelopavlića, Pivu, Žabljak, Moraču i čitav sjeverni dio Crne Gore. Tadašnje austro-ugarske vlasti su pomagale da što više Crnogoraca, posebno mladih, za pušku sposobnih, ode u Ameriku, da bi u Crnoj Gori ostalo što manje vojnika. Broj iseljenika je iz godine u godinu rastao. Prema knjizi pasoša koja se u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori pažljivo vodila od 1864. do 1914. godine, u Americi je, prema podacima Pavla Rovinskog, bilo 17 hiljada mladih Crnogoraca. Taj podatak se navodi i u ”Glasu Crnogorca”, koji je u to vrijeme izlazio na Cetinju, kao i u nikšićkom listu ”Slobodna misao”. Interesantan je i podatak da je 1903. godine za pet mjeseci, od početka avgusta do kraja decembra, u Ameriku pošao 621 Crnogorac. Iseljavanje se obavljalo u tri talasa: krajem XIX vijeka poslije oslobodilačkih ratova i početkom XX vijeka do Prvog svjetskog rata, zatim između dva rata i poslije Drugog svjetskog rata. To iseljavanje i danas traje. Crnogorci se mogu sresti na svim kontinentima od Ognjene zemlje i Patagonije, na krajnjem jugu Južne Amerike, do Australije. Kad su se Evropljani iz Engleske, Francuske, Njemačke, Holandije i zemalja Mediterana: Španije, Italije i Grčke masovno iseljavali u Ameriku, to je obuhvatilo i naše krajeve, posebno Boku, koja je tada bila pod Mletačkom Republikom, a zatim Austrijom, kasnije se proširilo i na druge krajeve Crne Gore. Pričalo se o tome kako se u tim dalekim bogatim zemljama preko ”devet mora” dobro zarađuje i da treba samo tamo stići i sve su muke završene, maltene, odmah se stiče bogatstvo. Zato su se ljudi iz naših krajeva rado pripremali za daleke puteve u bijeli svijet. Doduše, tako je to bilo u početku, dok nijesu stečena prva znanja, iskustva i uspostavljeni prvi kontakti. Gotovo svakodnevno su brodovi iz Kotora i Dubrovnika, a kasnije i iz Bara odvozili žitelje ovoga kraja, veliki broj mladih Crnogoraca u daleki nepoznati svijet. Najčešće su putovali brodovima engleskog parabrodskog društva ”Gunard Line” od Kotora, ili Dubrovnika, do Njujorka. Putovanje vaporima, kako se tada govorilo, trajalo je 20, nekad i 30, pa i više dana, čak i po dva mjeseca. Najpoznatiji brod za prevoz Crnogoraca u Ameriku je bio ”Baron Gauč” zatim njemački brod ”Sofi Hohenberg”, i mnogi italijanski, francuski, španski, grčki i brodovi drugih zemalja koji su održavali povremenu ili stalnu pomorsku vezu između Evrope i Sjeverne Amerike. Crnogorski iseljenici su, uglavnom, bili nepismeni ili polupismeni, nijesu znali nijedan zanat, bili su bez novca, nijesu znali jezik, tamo nije imao ko da ih sačeka kao druge da im pruži osnovne podatke o Americi, pronađe posao i pruže pomoć.

Za njih je u američkim lukama određivan sanitarni karantin koji je trajao 15 dana, a nekad i više. Za to vrijeme obavljani su zdravstveni pregledi i uzimani lični podaci. Tu im je oduzimana hrana, ali i neki lični predmeti i uručivan zdravstveni karton. I sada se u Muzeju američkih doseljenika u Njujorku mogu naći predmeti koji su uzeti od tih, od dugog putovanja premorenih i gladnih ljudi sa crnogorskog krša. Za doseljenike iz drugih zemalja bila su otvorena posebna prihvatilišta. Tu su dobijali hranu, prva obavještenja o mogućnostima zapošljavanja i prvu novčanu pomoć. Crnogorski doseljenici ništa od toga nijesu dobijali. Stoga ih se ne mali broj morao vratiti zbog neispravnih putnih dokumenata ili zbog toga što nijesu imali novca za početak života i rada u Americi. Tamo ih niko nije sačekao, objasnio šta treba da rade, kako da se ponašaju, snađu, dobiju prvi posao, a često nijesu imali ni potrebne adrese svojih zemljaka ili drugih ljudi kod kojih bi se privremeno smjestili dok nađu posao. Ipak su se snalazili i počinjali novi život. Broj iseljenika je iz godine u godinu rastao. Jedni su privlačili druge. Bili su to nepismeni ili polupismeni ljudi, mladi i zdravi, koje je gonila želja za boljim životom. Čuli su da se tamo u dalekom svijetu može dobro zaraditi. Išli su ne razmišljajući mnogo u daleki ”bijeli svijet”. Amerika je tada bila ”obećana zemlja”. Amerika je bila daleko, a Crna Gora uvijek blizu. Tako se daleko od svojih, u početku nesigurno, počelo mukotrpno raditi. A, ipak je sigurno – oni su toj Americi dali najviše. U svakom slučaju, više, mnogo više, nego ona njima. Oni su Americi davali, odnosno Amerika je od njih samo uzimala. Konačno, oni su i stvorili Ameriku. Na njihovim patnjama, njihovom očaju, njihovom znoju i njihovim umornim kostima niklo je sve to što danas nazivamo ”svjetskim čudom”.