Na današnji dan: Njegoš posjetio Pompeju

Priredio: Miomir Đurišić

Na današnji dan, 4. marta 1851. godine tokom boravka u Italiji, gdje se nalazio na liječenju, Njegoš je posjetio Pompeju koja je u to vrijeme bila u procesu revitalizacije, dugo nakon stradanja u vulkanskoj erupciji Vezuva (79. g. n.e.). Poput drugih stranih vladara koji su posjećivali ovaj drevni grad, doživio je počast od strane domaćina simboličnom dodjelom jedne od obnovljenih kuća.

Petar Petrović Njegoš je jedan od najpoznatijih crnogorskih vladara. Ali on nije bio samo običan vladar. Bio je i duhovni vođa naroda, veliki čovjek i veliki pjesnik. Svojim dostojanstvenim ponašanjem, duhovnošću i rodoljubivošću oduševio je mnoge koji su imali čast da ga upoznaju, pa i samog Ljubomira Nenadovića, putopisca koji ga je sreo tokom svog putovanja po Italiji. Tokom svojih dugih i nezaboravnih putovanja, Nenadović je prolazio kroz mnoge predjele koji su ga inspirisali. Sa željom da sačuva uspomene na gradove i umjetnost Italije koje su mu se duboko urezale u sjećanje otpočeo je svoj putopis “Pisma iz Italije”, ali je susret sa Njegošem potpuno promijenio njegove želje i dalji tok njegovog života. Bio je toliko fasciniran njegovom ličnošću da je zaboravio na sve ljepote i dragocenosti Italije.

Smatrao je da one ne zaslužuju toliko divljenja i pažnje kao vladika crnogorski, pa je umjesto o Italiji u svom putopisu najviše pisao o Njegošu, njegovoj ličnosti, riječima i djelima. Sebe je predstavio kao gledaoca koji se neizmjerno divi svakom njegovom pokretu, kao slušaoca koji mu se pokorava i upija svaku njegovu riječ i kao pisca koji će sve što je učinio i izrekao ovekovječiti svojim perom na bijeloj hartiji. Jednom riječju, Njegoš je postao njegova opsesija, njegov najvažniji životni saputnik i centar svih dešavanja. U svojim pismima nije ga prikazivao samo kao velikog vladara, pjesnika i tvorca istorije naše nacionalne sudbine, već i kao divnog čovjeka, karakternog, osjećajnog i duhovitog. Divio se njegovoj čistoj neskvarenoj duši, briljantnom umu i velikom duhu.

U svakoj situaciji se trudio da istakne njegove najbolje osobine, veliku mudrost, pamet i oštroumnost, duhovitost i rječitost, a naročito njegovu rodoljubivost i patriotizam iskazane kroz ogromnu ljubav prema svojoj zemlji i zabrinutost za sudbinu svog naroda.

Opisivao ga je kao tihog i veoma zamišljenog čovjeka sa velikim mislima koji se ne pokorava nikom i koji je u svakom trenutku spreman da brani svoju čast, ponos i ugled. Za Nenadovića Njegoš je bio čovjek koji uvijek zna šta hoće, ponosan i gord vladar koji uvijek drži glavu visoko, ali nikada ne gleda među zvijezde i oblake.

Njegova gordost, ponos i dostojanstvo izbili su na površinu u trenutku kada odbija da poljubi časne verige u crkvi Svetog Petra uz riječi: „Crnogorci ne ljube lance“. Crnogorski narod nikad nije podnosio potčinjenost, niti je ikada u potpunosti bio pokoren. Za Njegoša su lanci bili simbol ropstva i ovim svojim stavom i riječima izrečenim na svetom mjestu on je pokazao svoj čvrst i nepokolebljiv karakter. Bio je čovjek koji se iz sve snage borio protiv nepravde, nikada nije savio glavu, niti se predao.

Iz njegovih riječi i postupaka jasno se primjećivala nostalgija za rodnom grudom. Bio je njen svetovni i duhovni vladar, simbol poštovanja i odanosti, uzor mnogima i od njega je cio narod očekivao ispravne i pravedne odluke.

Kada je primio pismo u kome je saznao da Omer-paša planira da napadne Crnu Goru, iako staložen i skoro uvijek zamišljen toliko je planuo da ga Nenadović nije mogao prepoznati. Koliko je bio uzrujan i bijesan vidjelo se na njegovom licu. Obrazi su mu se zarumeneli, a oči napunile mržnjom i gnijevom. Bijesno je proklinjao turskog pašu i upućivao mu teške riječi. Iz njega je progovorio veliki rodoljub, pravednik i zaljubljenik u srpsku istoriju, što je na Nenadovića ostavilo veliki utisak. U svom putopisu ,,Pisama iz Italije“ Ljubomir Nenadović je Njegošu dao najznačajnije mjesto.