Na današnji dan: Pavelićeve ustaše izvršile najmasovniji jednodnevni pokolj u Drugom svjetskom ratu

Pavelićeve ustaše su 7. februara 1942. godine poklale svo srpsko stanovništvo u tri sela na periferiji Banje Luke – Drakuliću, Šargovcu i Motikama – i sve Srbe rudare u rudniku Rakovac nedaleko od grada. Samo u tom jednom danu usmrćeno je oko 2.500 Srba. Tačan broj još nije utvrđen. Taj pokolj ima sledeće karakteristike:

– to je najmasovniji pokolj Srba na kućnim ognjištima u jednom danu koji je izvršila Pavelićeva Nezavisna Država Hrvatska tokom celog svog postojanja.

U logorima, naročito u Jasenovcu, jeste bilo još masovnijih likvidacija i u jednom danu, ali ustaše nigde drugde nisu u jednom danu poklale toliko Srba na terenu, u njihovim kućama. Pokolj je počeo u ranim jutarnjim časovima i bio završen u toku dana, do 14 časova;

– to je najveći broj Srba koje su Hrvati usmrtili u jednom danu i na jednom mestu van logora u celoj istoriji odnosa i sukoba Srba i Hrvata. Srbi inače nisu nikada vršili genocid nad Hrvatima;

– to je najveći broj usmrćenih civila u jednom danu u svojim domovima na tako malom seoskom prostoru ne samo u Drugom svetskom ratu već i u celoj istoriji čovečanstva;

– to je najrafiniranije isplaniran, pripremljen i sproveden pokolj tako velikog broja Srba na terenu od strane Nezavisne Države Hrvatske;

– genocid (pokolj) izvršen je nad potpuno i apsolutno mirnim srpskim stanovništvom, koje je bilo sasvim lojalno državi u kojoj je živelo i potpuno poslušno svim njenim predstavnicima i organima. To nije, dakle, bila odmazda za neke prekršaje, već ogoljeno etničko čišćenje;

– pokolj u tri navedena sela na periferiji Banje Luke izvršen je samo i jedino zato što su tamošnji stanovnici bili pravoslavne vere, odnosno Srbi;

– u pokolju Srba učestvovale su i njihove komšije Hrvati;

– niko od komšija Hrvata, niti ma ko od njih van sela, nije signalizirao Srbima da će biti poklani 7. februara 1942. godine i tako im pružio šansu da se bar neko bežanjem ili skrivanjem spase, iako su mnogi znali za pripremu pokolja;

– pokolj Srba u Drakuliću, Šargovcu i Motikama izvršen je sa znanjem i odobrenjem, a verovatno i po nalogu, tadašnjeg šefa jedne države, poglavnika Ante Pavelića. Tako nešto nije se smelo niti se moglo uraditi bez njegovog zna nja.

Nije to, dakle, bio zločin neke raspuštene ekstremne i nekontrolisane paravojne jedinice ili bande, kakvih ima u svim ratovima, već planski akt vrhovne državne vlasti i njenog šefa.

SVEDOČENJA O ZLOČINU

Svedočenje Dragana Stijakovića (1926)

ZAKLANA DEVOJKA ANĐA

Kad smo izašli pred gornji mlin, ugledali smo pred mlinom na snijegu žensko čeljade kako leži. Odmah smo prepoznali Anđu Stijaković, kćerku Mile Stijakovića iz Velikih Stijakovića. Ležala je mrtva na snijegu. Ležala je postrance, na utabanoj prtini, priljubljena obrazom uz snijeg, zatvorenih očiju.

Oko nje velike crvene mrlje po snijegu. Pustila je dosta krvi. Bila je lijepo počešljana, gologlava, a dvije dugačke pletenice, debele skoro kao dječije ruke, ispružene po snijegu pored njenih leđa. Suknja joj normalno pokrila noge. Nema tragova nasilja u smislu silovanja. Ne vide se ni rane. Da nije krvi i da ne leži na snijegu, reko bi čovjek da spava.

Anđa Stijaković je bila djevojka od 18-19 godina, najljepša u Motikama. Bila je srednje krupna, jedra, rumena, zdrava, vesela, kestenjastoplava. Prethodne godine za njom se na zboru kod crkve na Brankovcu okretalo i muško i žensko, i veliko i malo. Svijet je govorio da je prava ljepotica. A sada je ležala mrtva na snijegu pred seoskim mlinom.

Na nekoliko koraka od Anđe na snijegu je ležao i njen ujak Đorđe Todić zvani Đole, čovjek od svojih 30–35 godina, iz zaseoka Todića, s naše strane Rijeke, blizu naše kuće. Kako ne bih znao Đoleta! Bio nam je komšija i kum. Te noći uoči pokolja bila je njegova reda za meljavu u mlinu, pa je mlio žito dok ujutro nisu došle ustaše i tu ga ubile. On je ležao ispružen potrbuške. I oko njega velike mrlje krvi. Negdje je krv samo pošpricala snijeg, a negdje su velike crvene mrlje, ispod kojih je snijeg nagrižen od tople krvi koja je iz njega tekla.

I Đole i Anđa su izbodeni nožem. Vide se rupe na odijelu, a kod Đoleta i nasječen vrat. Stijakovići su znali kada je Đoletov red u mlinu, pa je Anđa tog jutra vjerovatno rano sišla do mlina da se štogod dogovori s ujakom. Tu su ih ustaše oboje našle i izbole ih.

Ni jedno od nas troje nije se uzbudilo kada smo pred mlinom vidjeli ubijene Anđu Stijaković i Đoleta Todića. Poslije toliko smrti koju smo vidjeli tog dana otupili smo i oguglali. Kratko smo stajali pred mlinom i gledali mrtve.

Mlin je zaustavljen, ne radi. Ne čuje se i ne vidi niko živ. Mi izgovaramo samo poneku riječ:

– Anđa! Đole! Bježmo!

Dok smo tako stajali pred mlinom i predomišljali se, ugledali smo kako odozgo od Velikih Stijakovića, gdje je bila Anđina kuća, ide čovjek u civilu, s puškom o ramenu, i goni ispred sebe jednu kravu, a na leđima nosi punu torbu. On pjeva. Ja sam ga odmah prepoznao. Bio je to Antun Xolić, iz Gornjih Motika, star oko 40 godina, seljak. On i njegov brat Niko bili su šokci. Njihova kuća je bila na kraju Gornjih Motika, blizu majdanske ceste i Lukajića, kod 10. kilometra od Banje Luke. Odatle su se, prema Bronzanom Majdanu, nastavljala isključivo srpska domaćinstva Narančića, Lukajića i Jankovića. Nakon početka Rata Antun i Niko su se spustili niže u Motike, gdje je bilo više šokaca, koji su kasnije držali vlast. Tu su bili sigurniji. Gore su se bojali osvete. Inače, od početka Rata muslimani i šokci su se privijali uz gradove, u kojima su bili žandari, domobrani, ustaše i Nijemci. U selima su bili četnici i partizani.

Antun Xolić bio je poznat kao prznica i siledžija. Znali smo da je još od 1936. godine bio član organizacije ‘Križari’. Za vrijeme Rata bio je ustaša, naj pri je u civilu, a kasnije u uniformi. Ne znam šta je s njim bilo, ni kako je završio.

Čuo sam da je bio živ još 1943. godine, kada sam s jednom partizanskom jedinicom prošao kroz Motike. Kasnije ništa nisam čuo o njemu. Ni njegovo potomstvo se nije poslije Rata nastanilo u Motikama. Prodali su imanje Vladi Jankoviću i nekud se odselili. Ne znam. Antun je na sam dan pokolja odmah krenuo u pljačku, u Gornje Stijakoviće, koji su bili dosta bogati. Možda je gore nešto i popio, kad je bio tako veseo i pjevao.

Dok mi gledamo izbodena tijela Đole Todića i ljepotice Anđe Stijaković, do nas se sliježe pjesma jednog ustaše i pljačkaša. Međutim, mene je to tek kasnije uzbuđivalo. Tada o tom nismo mogli da razmišljamo, jer se Ante Xolić s puškom o ramenu približavao mlinu. Zato smo nas sve troje pobjegli uz branu iznad mlina, pa odatle uz potok Sredovac, do njegovog izvora, jedno 200 metara od Rijeke.

Svedočenje Mirka Stijakovića (1932)

TRIDESETORO POKLANIH U SOBI OD 16 KVADRATNIH METARA

Ustaše su vjerovale da su pobile ili smrtno ranile svu čeljad u sobi i da niko neće ostati živ. Izašle su napolje. Ostavile su jednog ustašu pred kućom da pazi na pobijene i da dotuče one koji su možda ostali živi. Svi ostali su otišli, kasnije sam saznao, prema kućama mojih rođaka Nike Stijakovića, či ja

je kuća bila jedno 100 metara udaljena od naše, Ilije Stijakovića (300 m) i Luke Stijakovića (500 m). Gore su pobili sve: Lukinu porodicu od 5 članova, Ilijinu od 4 i Nikinu od 15 članova. Od njih niko nije preživio. U naših 5 kuća pobijeno je 62 čeljadi za manje od pola sata. Većina ih je izdahnula odmah, a neki kasnije, na mukama. Ostali smo živi samo ja i Rada (8 godina).

Ja sam bio najdublje pod krevetom, do samog zida, jer sam se prvi zavukao pod krevet. Djeca koja su se kasnije zavlačila zaklonila su me. I to me je spasilo!

Dok u sobi čeljad zamiru jedno po jedno i smiruju se, a krkljanje i stenjanje se stišavaju, ja se nekako izvučem ispod kreveta preko one pobijene djece ispred sebe. Teško sam se izvukao, jer je onaj drveni krevet ponizak. Prepuzao sam preko djece, koja su bila vruća i mrdala se. Nisam se grozio njihovih krvavih i izbodenih tijela. Nisam na to mislio. Ne osjećam da me rana boli. Samo vidim da sam i ja sav krvav. Najviše sam se okrvavio od onih pod krevetom kada sam se izvlačio preko njih.

Kada sam se izvukao ispod kreveta, u gomili tijela prepoznao sam Mlađenovog Iliju, svog brata od strica, dijete od sedam godina. Ležao je na površini, na leševima. Davao je znake života. Vrtio se i rukama i nogama. Pokušavao je da ustane.

Ja sam, gazeći po onim tjelesima, jer se nogama nije moglo stati na pod od njih, došao do prozora i pogledao napolje. Pred kućom, na drvljeniku, stajao je ustaša s puškom u rukama na kojoj je bio nož. Čuvao je kuću da iz nje ne izađe ko živ. Kada sam ja ugledao njega, ugledao je i on mene na prozoru. Odmah je potrčao u kuću.

Ja sam se brže-bolje opet odmah zavukao pod krevet, koliko sam mogao, i pritajio se. U tom je ustaša stigao do sobnih vrata i odatle ispalio metak u mog brata Iliju, koji je pokušavao da ustane. Ustaša nije ni ulazio u sobu. Vjerovatno je mislio da se onaj dječak kojeg je dotukao bio pojavio na prozoru. Odmah je izašao napolje. Možda mu je bilo neprijatno da gazi po krvi i leševima do Ilije, pa je zato pucao s vrata, možda iz pištolja. Nijesam vidio.

Ilija je odmah bio gotov. Potpuno se smirio. Ja gledam kako ustaša dotuče Iliju i kako on izdahnu. Ustaša se više nije pojavljivao.

Poslije izvjesnog vremena ja se jopet izvučem ispod kreveta. Žene i djeca nabijeni i izmiješani kako se to ne da opisati, ni ispričati. Po roptanju i po kretima vidi se da su neki već potpuno mirni, a to znači mrtvi, neki zamiru i smiruju se, a neki daju jasne znakove života. Na krevetu sam ugledao Stanojinog sina Dušana, u čijoj smo kući bili. To je bio momak od 18 godina. Njega nije bilo tu kada sam ja prvi put bio izašao ispod kreveta. On je ostao živ među 33 naše i njegove čeljadi u toj sobi. Popeo se na krevet dok sam ja ležao pod krevetom. Ležao je na krevetu.

Nije bio ničim pokriven. Ja nisam uočio kada i kako se on izvukao između ranjenih i izbodenih i popeo na krevet. Sada je nepomično ležao tu. Kaže:

– Daj mi vode!

Iz breme, koja je bila u ‚kući‘, nalijem mu masu vode i dam da pije. Ne može sam. Ja mu podignem glavu i pomognem mu da pije. On se napi vode i odmah umrije na mojim rukama. Samo izvrnu oči i izdahnu.

Svedočenje Petka Stijakovića (1932)

TAKO USTAŠE UBIŠE MOJU MAJKU MARU I BRATA MIRKA“

Tog jutra, 7. februara 1942. godine, ustajali smo, oblačili se i umivali nešto poslije 7 časova, kao i obično. Zimski je dan i kasno svanjiva. Zimi se tako ustaje. Stric Savo ustao je ranije i otišao na posao u rudnik Rakovac, blizu našeg sela. Radio je u prvoj smjeni. Svi mi ostali, osim sestre Stoje, bili smo u kući, odnosno u sobi. Roditelji su nešto poslovali po kući, a nas troje djece (ja, Mlađen i Gospa) sjedili smo pored šporeta i grijali se. Čekali smo da se spremi doručak. Brat Mirko ležao je u kolijevci pored nas. Mi smo ga čuvali da se ne prevrne i da ne plače. Ruža izišla da narani stoku. Sestra Stoja, djevojka, otišla je na vo du. To je bio njen posao. Ona je svako jutro s bremom (drvena pljosnata kačica od 12-25 litara – L. L.) išla na vrelo po vodu, koje je od naše kuće bilo udaljeno oko 200 metara. Ustaše su najprije uhvatile nju. Srele su je na putu između kuće i vrela i vratile je kući. Ušle su zajedno s njom u kuću. Tek kada su ustaše ušle u sobu, ja sam ih vidio. Dotle ih nisam vidio. Ja mislim da ih ni roditelji nisu prije vidjeli.

U sobu su ušla samo dvojica ustaša. Zastali su na sobnim vratima. U rukama drže puške, a na puškama su bajoneti. Odijela su im bila vojnička, onako više zelenožuta. Na glavi su im bile kape sa slovom U. Mladi ljudi, rumeni od snijega napolju. Ja sam sve to dobro vidio, jer sam bio blizu njih samo nekoliko koraka.

Ja sam stajao kod prozora kada su oni ušli u sobu i malo je razgledali. Ništa ne govore, kao da su nijemi. Jedan od njih samo reče:

– Izlazite napolje!

Ni roditelji ništa ne govore. Samo gledaju. Majka uze u ruke dijete iz kolijevke i krenu prema vratima. Pred njom je otac Rade išao prema izlazu. Za njima idemo i nas troje djece. Ja sam se već tada prepao. Jedan ustaša je izašao napolje, a drugi je ostao iza nas.

Razgleda po sobi da li smo svi izašli.

Kada sam izašao napolje, ugledao sam na sni jegu pred kućom još dosta ustaša. Lijepo sam ih prebrojao dok sam izlazio napolje i stajao na prtini.

Stoje i ćute. Pred njima stoji moja sestra Stoja. I ona ćuti i gleda nas koji izlazimo iz kuće. Kod svih ustaša puške na ramenu, a na puškama bajonete. Na njima nova vojnička odijela. Lijepo izgledaju prema snijegu. Oni su uštirkani. Dugački bajoneti na njihovim puškama sijaju se kao da su izglancani.

Ne znam ko je te ustaše doveo do naše kuće. Kasnije sam čuo da su komšije šokci pokazivali ustašama gdje se nalaze srpske kuće i srpska čeljad za vrijeme pokolja. Možda je neko od tih 12 ustaša bio i mještanin, iz Motika, ali ja nisam ni jednoga poznao. A ni otac ne započinje razgovor s njima. S njima nema ni jednog civila.

Pred kućom nas poredali jedno kraj drugog. Snijeg je visok, povrh mene, ali je tu pred kućom dosta razgažen, a prtina proširena. Narede nam da izađemo namput više kuće. Na putu je prtina još šira. Snijeg utabali ljudi i stoka. Mi svi izađemo gore i stanemo jedno uz drugo. Roditelji i sestra Stoja privlače nas troje uza se. Mi drhtimo. I bojimo se i hladno nam je. Ne znam od čega drhtimo više.

To jutro je bilo jako hladno, a mi se nismo ni dobro obukli. A izašli smo naglo iz tople sobe i stojali. Kad se stoji, hladnije je.

Ustaše staju ukrug oko nas. Opkoliše nas. Svi su skinuli puške s ramena i drže ih u rukama. Jedan ustaša kaže:

– Ovdje ćemo ih!

Vjerovatno je on bio mještanin i znao da je to najpogodnije mjesto za našu likvidaciju, pa ga je zato i predložio. Ostali kažu:

– Dobro!

Počinju pripreme za ubijanje. Pomijeraju se pomalo oko nas i okreću puške s bajonetima prema nama. Niko od nas se ne miče niti šta progovara. Ustaše se međusobno zgledaju. Oni rade svoj posao. Mi skamenjeni samo stojimo i čekamo.

Ja nisam mislio da će nas ubijati. Nisam ni znao šta je to. Mislio sam da će nas nekud odvesti.

Pošto nisam bio još obuo čarape, već sam navukao gumene opanke na gole noge, bilo mi je jako hladno po nogama. Zato se premećem s noge na nogu i duvam u ruke.

Odjednom majka Mara, s djetetom Mirkom od godinu dana u naručju, skoči između dvojice ustaša i poče bježati. Okrenu se prema prtini kojom smo mi došli na put, tj. prema kući, nizbrdo. Majka mi je bila jaka žena. Imala je tada 40 godina. I mi i ustaše gledamo šta se desi i šta će dalje biti.

Čim je majka iskočila iz kruga, između one dvojice ustaša, skoči za njom jedan ustaša i udari je jako kundakom puške u glavu. Sjećam se dobro, bila je to lijeva sljepoočnica. Kako se majka okrenula za trenutak nazad, da vidi šta će biti, ustaša je udari po slijepoočnici. Majka samo jauknu:

– Aaa! Jaaooj!

Odmah pade na snijeg. Pored nje vrcnu na snijeg dijete. Ona se više ne miče. Priskočiše ustaše, pa je bodu noževima. Iz nje šikće krv. Kako onako može krvariti? Kao da je velika pečenica koja se priprema za ražanj. Toliko krvi.

Dijete joj ispalo iz ruku i otišlo najprije malo u stranu, u snijeg, a ne na prtinu. Upalo u snijeg pa mu se vide samo gole ručice i nožice kako mlataraju. Dijete pišti. Preko majke prijeđe jedan ustaša i ubode dijete u snijegu. Ubode ga samo jednom. Mirko se odmah smiri. Presta plač. Ručice i nožice se smiriše i nestadoše u snijegu. Šta je djetetu trebalo! Umrlo bi na snijegu i da ga nisu proboli.

Tako ustaše ubiše moju majku Maru i brata Mirka pred mojim očima, na nekoliko metara od mene. Oboje ih je ubio jedan od one dvojice ustaša što su ušle u našu sobu i što su nas išćerale napolje. A u majku su i drugi zabadali bajonete dok je ležala na snijegu. Iz nje krv vri kao vrelo. Na više mijesta po tijelu. Ali kratko. Ona je brzo prestala da se miče. Samo se još malo trzala. Mi samo stojimo i gledamo u majku. Kao da ništa drugo ne postoji. Obeznanjeni smo.

Svedočenje Ljubice Vučić (1929)

„USTAŠA PROBODE MAJKU I GOLO DIJETE NA SNIJEGU“

Kad sam ja bila došla u Mihajlovu kuću, Draginja je kupala svoje dijete. Umlačila kotlić vode, pa jednom rukom drži dijete, a drugom ga sapuna i polijeva. Ona je još kupala dijete kada sam se ja vratila u njihovu kuću, a i kada su stigle ustaše. To su minuti. Kad je Draginja vidjela kako pred kućom ustaše bodu Mihajla, počela je da samo hoda po sobi, a ono golo dijete drži u rukama. Ona je među nama najstarija, ali nam ništa ne govori, ne tješi nas. Samo tumara po sobi i huče, kao izbezumljena. I mi svi ostali brzo hodamo po sobi, kao ovce u toru kada vuk trči oko tora i gleda kako će ući unutra i poklati ih. Boško gleda na prozor i hoće da nekuda iskoči. Nema kud! Pored prozora stoje ustaše. Vrata na sobi su otvorena. Vidimo oboje vrata na ‚kući‘. Na jedna vrata ulazi jedan ustaša, a na druga drugi.

U sobu ulazi ustaša koji je bo Mihajla. Nož na pušci sav krvav. Naređuje nam da svi izađemo napolje. Prvo iziđe Draginja s djetetom u rukama. Za njom odmah Boško, Petar i Ljubica. Mlađa Draginjina kći Danica cijelo jutro je spavala u sobi na krevetu – i kad sam ja došla, i kad su došle ustaše, i sada. Ustaša na nju ni na Vaju na podu ne gleda. Samo gleda u mene. Vidi da se ne mičem. Ne izlazim sa ostalima. Naređuje mi da i ja izađem. Ja neću. On mi se više ne obraća, već ode za onima napolje. Viđe da ja ostadoh u sobi. U sobi smo ostale nas tri: ja, Danica na krevetu, koja se nikako ne budi, i mrtva Vaja na podu. Ja čekam da se ustaša vrati i da me išćera napolje. Nema ga. Stanem kraj prozora da vidim šta će raditi sa onima napolju. Ustaše ih zaustavile na onom istom mjestu gdje su zbole Mihajla. Stoje upravo na krvavoj prtini – krv od Mihajla. Mihajlov leš pod haljinom korak-dva dalje u cjelcu.

Draginja skoči da bježi dolje prema cesti. Golo dijete pritegla na grudi obema rukama. I istrčala je 4-5 koraka. Za njom potrča ustaša, stiže je i ubode je nožem na pušci u leđa, kako je trčao za njom i stigao je. Ona se odmah skljoka na prtinu, na stranu, a dijete vrcnu u snijeg cjelac pored prtine. Golo dijete vrti se rukama i nogama u snijegu, kao u sapunici u kući, i pišti. Imalo je samo pola godine.

Još je sisalo. Mislim da se Draginja namjerno, još svjesna, spustila na stranu da ne zgnječi dijete ako padne naprijed. Možda ga je zato bacila u snijeg, van prtine.

Ko zna! Možda je po majčinom nagonu željela da ga baci dalje od smrti. Ustaša se primaknu djetetu, pa i njega probode bajonetom. Nabi ga na bajonet i izbaci ga na prtinu. Dijete odmah prestade plakati.

Dok je onaj ustaša ubijao Draginju i dijete, Boško i Ljubica pokušaše da pobjegnu iznad kuće, kuda nije bio napado snijeg zbog streve. Međutim, stigao ih je drugi ustaša i ubio. Ja sam samo vidjela kada su potrčali, najprije Boško a za njim Ljubica, i ustaša za njima, ali nisam vidjela kako ih je ubio. Zamakli su za gornji ćošak kuće, koji se ne može vidjeti s prozora. Sjutradan sam vidjela da su iznad kuće izbodeni. Petra su zboli pred kućom, na istom mjestu gdje i Mihajla.

Preuzeto sa: Srbi u Bosni i Hercegovini

Izvor: Lazar Lukajić, Fratri i ustaše kolju – Zločini i svedoci- Pokolj Srba u selima kod Banje Luke, Drakuliću, Šargovcu i Motikama 7. februara i Piskavici i Ivanjskoj 5. i 12. februara 1942. godine, Beograd, 2005.