Na današnji dan preminuo je oslobodilac Orahovca – Veljko Radenović!
Foto: Otačastvo
Na današnji dan, 2012. godine, preminuo je oslobodilac Orahovca – Veljko Radenović!
Veljko Radenović bio je oficir Policije Srbije i komandant Posebnih Jedinica Policije u Prizrenu tokom rata na Kosovu i Metihiji.
Komandovao je Posebnom Jedinicom Policije sve do povlačenja vojske u junu 1999. godine.
Proslavio se oslobađanjem Orahovca 1998. godine, kada su albanski teroristi nekoliko dana držali orahovčane kao taoce. Svojom hrabrošću se istakao u oslobođenju talaca od albanskih terorista.
Meci su prolazili pored njegove glave, borio se prsa u prsa sa najozoglašenijim teroristima u najtežim uslovima.
Bio je šećeraš, ali ga ni bolest nije sprečavala da posustane u borbi, već se često događalo, po rečima njegovih saboraca, da u jednoj ruci nosi špric sa insulinom, a u drugoj pušku, a zatim bi u jurišu izgovarao njegovo čuveno:
“Za mnom, braćo!“
Iako niži po činu, njegovo junaštvo, koje je iskazano u borbama, ga je u narodu podiglo na prijedestal najvećih legendi modernog doba Srbije.
Nije imao čin generala, ali su ga saborci, kao i narod koji je oslobađao, smatrali đeneralom i tako ga i zvali.
Umro je 2012. godine i sahranjen je u Kruševcu.
U njegovu čast, Gavrilo Kujundžić iz Orahovca, naopisao je pesmu “Đenerale, đenerale“, koju u originalu izvode Ivana Žigon i Kosovski božuri.
„Ti veliko ime nosiš, od junaka hajduk Veljka,
On je tuko čete turske, a ti bande arnautske…“
Djenerale, Vjecito Si u Nasim Srcima….
Vjecito ZiVis…. ZauVijek Ces ZiVjeti….
Voli TE Rod TVoj…. Sokole….
Imao sam tu čast da ga i lično poznajem … Đenerala!
Bijaše taman u skladu. Baš onakav kakvi su bili kučke mu pređe: junak, najprvo čojak krasni! … Krv nije voda!
A evo mi i prilike da se prisjetim još jednog viteza, “ srpskog Ramba“, suplemenika mu po kučkom im porjeklu, brata našega Jovice Milačića!
Neka mu vještine i hrabrosti, duša njegova biše bez svake međe, široka i beskrajna, Jovičina!
Jedan biše pećki bane Jovica Milačić, skoro pa zaboravljen, ne čudi mene pameti nam!
… Jednom sam sedio š njim u kancelariji kada dođe jedna baka da mu se požali na susjede koji joj nijesu dali mira. Zna’ sam ja koji je Jovica, nije da nijesam.Ma ni sanjao nijesam vještinu mu na kojoj bi mu pozavideo i najiskusniji psihoterapeut, dok joj se svo vrijeme u razgovoru jednako obraćao sa “ majko“! Elem, baka je dolazila skrušena i očajna, slabog joj pouzdanja – odlazila je srećna i zadovoljna: “ Blago meni kad te majka rodila“!
Dok je odlazila hodnikom odjekivalo je: … “ Sin si ti, sin! Blago ti majci … Sin!“
Blago je i meni kad sam ih znao, drugovao! Počašćen. Sa dva prava kučka potomka, na ponos su i čast svome rodu, svima nama, Srbima kojekude!
Još sam ponešto i doučio iz prve ruke.
Hvala im. Veljku i Jovici, rodila ih majka!
p.s. … Jutos mi suza miriši na onaj rijetki cvjetak u visine najljepše srpske Planine! Na njih.