Na putu za Damask

Piše: Emilo Labudović

„Čudna me ponekad želja hvata/da kupim razglednicu i napišem/: dobro je… pošte rade… nema rata…/ i ništa više/“.

Ko zna ko je i kada ispisao ovaj stihovani grafit na bočni zid pošte u Bulevaru Stanka Dragojevića (već godinama odolijeva zubu vremena i drugim „tekstopiscima“) ali smisao i dubina njegove jednostavne poruke aktuelniji su danas nego ikad prije. Megalomansko potrošačko i hedonističko društvo, vrijeme u kojem je sve bilo moguće i dozvoljeno, vrijeme kada su sila i moć odnijeli prevagu nad moralom, tradicijom i temeljnim vrijednostima, konačno se suočilo sa svojim odrazom u ogledalu i – užasnulo se. Bauk straha i nemoći kruži planetom i ne poznaje (a još manje priznaje) granice, nacionalne dohotke, vojne potencijale, kulturološka dostignuća….

Jedna tek pod elektronskim mikroskopom vidljiva živuljka, nakostriješena i bodljikava kao jež, postrojila je i pokorila zemlje i teritorije o kojima su i najveći zavojevači mogli samo da sanjaju. Nižu se moćne Kina, Amerika, Rusija, nedodirljiva Evropska unija… Prokišnjava i na sve strane curi čak i toliko hvaljeni NATO kišobran. Ne pomažu vile, skupa auta, zlatni „Roleksi“… Čovječanstvo, uljuljkano u sigurnost savremene medicine, opet se suočilo sa masovnim umiranjima, masovnim spaljivanjem mrtvih, pretrpanim bolnicama i tijesnim grobljima. Ispostavlja se da ništa nije moćno a da ne može da padne, i ništa nije vječno (osim, naravno, Mila i Crne Gore) a da ne može da nestane.

Kad se tresne glavom o zid i padne na koljena, potrebno je izvjesno vrijeme da se dođe sebi i ustane. Upravo u takvom nokdaunu se trenutno nalazi i čovječanstvo, pojedinačno i kolektivno, nokdaunu u kojem sudija još odbrojava i razmišlja da li da prekine meč ili ga nastavi. Dakle, vrijeme je za osvješćivanje. I razmipljanje. Duboko, studiozno i sveobuhvatno.

Prilika je i poslednji čas da se, i kao pojedinci i kao društvo, suočimo sa samima sobom i zapitamo kuda smo se to i kojim putem zaputili? Gdje i čemu težimo i šta je krajnji cilj? I gdje je na tom putu čovjek skrenuo i izgubio sebe? Gdje smo, u sebičnoj trci za gomilom gomila nepotrebnog i lažnog sjaja izgubili onu svijeću koja je grijala i osvjetljavala dušu i činila je toplom i prostranom?

Jesmo li, stvarajući tehnologiju kao slugu, stvorili gospodara kojem kao žrtvu svakodnevno prinosimo sebe? Gdje smo izgubili Boga (on nas, na sreću, još nije) i, natovareni bremenom mržnje, zavisti, grabežljivosti i samodovoljnosti, kleknuli pred „zlatno tele“ neoliberalne aždaje koja guta sopstveni rep. I zašto smo, kako to kaže sociolog Kristofer Laš, pred lažnom prijetnjom od „pobune masa“ dozvolili da nam životima i budućnošću upravlja „otuđena i korumpirana grupica na vrhu društvene piramide?

Kakav će biti kreščendo ove korona oluje ne zna niko. Predviđanja se kreću od onih apokaliptičnih do onih „grip kao i svaki drugi“. Ali, jasno je da više ništa neće biti isto. Doživjelo svoj Armagedon  ili ne, čovječanstvo će morati da izbere: nastaviti da srlja istim tragom prema nekom novom i izvjesnom sunovratu, ili okrenuti za Damask. Putem kojim je prije dva milenijuma krenuo farisej i progonitelj hrišćana Savle i, spoznavši Boga, postao Pavle, svetac koji je preobratio i sebe i trećinu čovječanstva. Daleko je do Damaska, ali što se prije krene prije će se i stići. „Potonja je ura“, rekao bi Vladika Rade!

     Prošlost je istorija, budućnost je misterija, sadašnjost je dar! Zato se i zove „prezent“. I, mada kažu da se „daru u zube ne gleda“, ovaj koji nam je dat zaslužuje detaljnu stomatološku pretragu.  Da se što prije utvrdi gdje smo kvarni i „šta je to trulo u državi Danskoj“. Da bi smo što prije krenuli u Damask.

P. S. Dobro je, pošte rade i nema rata. Malo li je?