Na vrhovima pristiju

Noć je bila od onih pretpotopskih. Nebo se bilo otvorilo, kiša, pojačana vjetrom, lila je kao da se sveti za sve one dane u kojima je zima ličila na ranu jesen, kišobrani su bili bespomoćni a cipele, one navodno nepropusne, predavale su se već nakon nekoliko koraka. Čovjek ni psa ne bi pustio napolje, ali bio je to poziv koji se ne odbija. U organizaciji Ambasade Republike Srbije, u Crnogorskom narodnom pozorištu davao se balet „Krcko Oraščić“.

Relativno poznavajući ovdašnju pozorišnu kulturu, naročito kada je o baletu riječ (pri tome ni sebe ne izuzimam), uz užasne vremenske prilike, očekivao sam prisustvo šačice najupornijih ljubitelja i rodbine članova ovdašnje baletske grupe „Princeza Ksenija“ koji su saučestvovali sa baletskim ansamblom škole „Lujo Davičo“ iz Beograda u ovom baletskom komadu. Ali, više nego iznenađen, jedva sam se probijao kroz prepun foaje CNP. Potom su balkoni i velika sala pozorišta bili ispunjeni do poslednjeg mjesta, kao u rijetkim prilikama premijera velikih pozorišnih komada i gostovanja renomiranih pozorišta iz okruženja. Sve u svemu, rijetko viđen spektakl, dostojan najvećih pozorišnih svetilišta.

Opštem utisku pridonosila je i veličanstvena scena na kojoj se odvijala neprestana vrteška tijela, kostima, boja i osmijeha. Razigrana i besprekorno uvježbana djeca različitog uzrasta, od onih koja su tek ovladala osnovnim baletskim izrazom do onih koji su već odavali umijeće visokih profeskonalaca, punih sat i po držala su nepodijeljenu pažnju publike koja nije štedjela dlanove. I, vrlo zanimljivo, osim nekoliko majki i tetaka, ni najupućeniji poznavalac nije mogao da utvrdi koja su djeca iz Beograda, a koja iz Podgorice. Univerzalni jezik baletske igre brisao je sve moguće granice, nesporazume, i političku patologiju koja se, kao avet, nadnijela nad narodom istog korijena istorijskim prilikama razdvojenog u dvije države.

Ljepoti doživljaja nije mogla da naudi ni to što je svaki međučin i gašenje reflektora osoblje CNP koristilo da, na brzinu, krpama počisti dio scene na koju je sa tavanice neprestano sipila voda. Jer, Narodno ozbiljno prokišnjava, kao i mnogo toga u kuluri Crne Gore, a i ne samo u njoj, pa je postojala opasnost da se neko od djece ozbiljnije povrijedi.Jer, ona scenom ne hodaju, ona plešu, skaču, lete… na vrhovima prstiju.

Kraj predstave ispraćen je aplauzom koji, po snazi i dužini, CNP odavno nije doživjelo. A osmijeh sreće i zadovoljstva koji je blistao na licima učesnika dok su se na rampi zahvalno klanjali publici razvedrio je noć koja je i dalje bila užasna i pasja. Slabo zaštićen kišobranom na kojeg je vjetar kidisao sa svih strana, nošen snagom tek doživljenog utiska, pitao sam se šta se to dogodilo pa su se čak i umjetnici, taj poseban ljudski soj sa vanvremenskim i vanprostornim pogledima na svijet, pogledima kojima ni Univerzum nije granica, sunovratili u političko prizemlje i postali njegovi robovi? Ako je, da bi se održao i privatizovao, crnogorski državni brlog kidisao na vjekovima najbližeg brata, prijatelja i saveznika, zar su i umjetnici, sa i bez navodnika, morali da se srozaju na petparački nivo i postanu sjenke priučenih šiljokurana koji se igraju politike na narodnoj sceni Crne Gore? I kojima je do umjetnosti i umjetnika stalo taman onoliko koliko se daju iskoristiti u dnevnopolitičke svrhe. Da nije tako, Crnogorsko Narodno ne bi prokišnjavalo kao staro sito.

Postoje bezbroj defincija politike, bilo kao nauke, bilo kao praktičnog djelovanja, ali, sva ona se, u krajnjem, slažu u sledećem: ozbiljna politika, naročito ona spoljna, vodi se racionalno, oprezno, pipavo… na vrhovima prstiju… i uvijek sa strategijom uzmaka u slučaju pogrešnog poteza. A Crna Gora je tih pogrešnih poteza prema Srbiji u poslednjih dvije decenije načinila toliko koliko ne bi ni najljućem neprijatelju. Uostalom, mada ne formalno, Crna Gora je, protjerivanjem ambasadora, de facto prekinula diplomatske odnose sa Srbijom i svela ih na minimum. Stoga je korak koji je u pravcu ponovnog oživljavanja, ako ne bratskih, kako bi trebalo, a ono makar normalnih, kako je poželjno, odnosa između Crne Gore i Srbije, učinila otpravnica poslova srpske ambasade u Podgorici, gospođa Jelisaveta Čolanović, ponovo pružena ruka i poziv na rešavanje nesporazuma. Koliko god se, sa stanovišta ukupnih prilika, baletska predstava činila marginalnim događajem, ona je sinoć nedvosmisleno pokazala da se, ako se hoće – i može. Korak po korak, oprezno i na vrhovima prstiju, jer politika, ona uspješna i dobronamjerna, je svojevrstan balet između dobra i zla na uskovitlanoj međunarodnoj sceni. Sinoć je, hvala gospođi Čolanović, Krcko Oraščić nasred Crne Gore pobijedio zlog Kralja pacova, a združena igra dva ansambla pokazala da se, u najmanju ruku, razumijemo. Za početak više nego dovoljno! A dalje, polako, uporno, osjetljivo…. na vrhovima prstiju. Do konačnog aplauza.