Nadničaru Antene M

Piše: Bećir Vuković

(Umjesto odgovora na palmfelt ovovremene fabrike – pogona zla Antene M, i nadničaru Vladimiru Jovanoviću)

Griješim, što se i ovoliko osvrćem na nadničara, pogotovu na nadničara koji služi nadničaru. Ovakva vrsta pamfleta – ustaljenog žanra u Crnoj Gori – ima jedan jedini cilj: da goni istinu i podvig; da strastveno palaca mržnjom, i mračnom cilju posluži kao biće bez ikakvih moralnih okvira, i stida.

Krenuću od kraja ovog pamfleta. Reći, da mitropolit Amfilohije voli da „skita“ po Evropi, skitačem nazvati onoga koji sjedi na stolici svetog Patra Cetinjskog, i čuvaru sveštanog Trona Pećkog, može samo nedostojno i neslovesno biće, ali koje zadire još i dublje: kakv je naum cijelog angažovanja ovog medija i njenog nadničara u vezi ikakvih istina o ljudima i događajim iz vremena najmračnijih godina crnogorske istorije – Bratoubilačkog rata. Kako tragaju ta bića za istinom, i čemu služe, ne samo u vezi pomenutih (Jovana Vukovića, Ćira Radovića, mitropolita Amfilohija), nego cijele laži koja se i danas taloži po lobanjama ovih bića. Radi se o ostrašćenoj mržnji, mržnji kao posledici `zarobljenog uma` skoro cijeli vijek. Rečnik takav ne nalazimo od Danteovog Pakla, do Pakla komunizma u Crnoj Gori. Na stranicama Antene M, naišli smo na plodove sjemena bratoubica. Hvala Bogu, što Boga ima, i sve vidi.

Ali, kad njihov gazda skita po svijetu, i klanja se jevrejskim žrtvama (i neka se klanja ako saosjeća), to nadničari iz Antene M ne vide, niti taj „hadžiluk“ nazivaju – skitnjom. Što njihov gazda nikad ne ode u Jasenovac, i što se ne pokloni i tim žrtvama. Više su puta crnogorski „državnici“ za godinu dana bili u Vatikanu, nego za dvadeset u Cetinjskom manastiru.

Komunisti su propagirali nesrpstvo – neokomunisti antisrpstvo. Dakle, neokomunisti idu korak dalje. Šta je tema ovoga pamfleta. Zašto je Ćiro Radodović odbio da ubije Jovana Vukovića – brata u Hristu. I, umjesto, da Ćiro Radović stupi na novu stranicu Primjera čijstva i junaštva, sedamdeset i kusur godina docnije, i u novom vijeku, biva, u stvari – gonjen – zašto nije počinio najstrašniji zločin – bratoubistvo. Ni u Bibliji nema strašnijeg mjesta. Jedna od Božijih zapovijesti glasi: Ne ubij. Ali, komunisti su prvo prekrižili tu zapovijest. Na toj matrici, nalazimo i nadničara Jovanovića. Eto, na ovim nesrećnim prostorima, još se projavljuje satanska sila. Tako je stanje u mediju u kojem nadničar Jovanović zarađuje koru hljeba. Samo u Crnoj nam Gori, mogu da postoje i takvi mediji.

Na kakvo je đavolovo vime zakačeno, i odhranjeno to zlo. Baš na onom zlu koje je smislolo Pasje groblje. Izjednačiti pasje i ljudsko, mogla je jedino najmračnija sila nečasti i nečastivog, čiju ideologiju i dan danas propagiraju i šovinisti i pojedini mediji u ovoj zemlji. Bratoubistvo – Pasje groblje, krasta je neiscjeljiva na licu besudne zemlje – Crne Gore. Boj se onoga koji se Boga ne boji.

Ovu priču, mitropolit Amfilohije, prvi put mi je ispričao 13. maja 2012. godine, dok smo kroz šumu išli ka manastiru Kostrikovači, u Mrtvom Dubokom. Jedva sam uz šumu i stranu prispijevao za mitropolitom. I tada mi je ispričao o podvigu svoga oca Ćira, koji je odbio da iz zasjede ubije Jovana Vukovića iz Štitarice. Kad mi je mitropolit ispričao, rekao sam: ne daj Bože, toga dana, vaš otac Ćiro, mogao je jednim metkom da ubije sve Radoviće, i sve Vukoviće, i da je to uradio, jutros ovuda ne bismo ni mi išli ka Bogu, i njegovoj kući. Toga dana, na Goliji, bilo je osvećenje manastira svetog Save, koji podiže neimar Daka Davidović. Osveštavao ga je patrijah Irinej, a besjedio je Matija Bećković. Na moje pitanje, kako danas nije gore, na Goliji, mitropolit je rekao, da je prije pola godine obećao Rovčanima da im krsti desetoro đece, i po starinski prozborio: a, blago meni, ne može Moračanin da se ne odazove Rovčaninu. Još mi je usput pričao, da je njegov otac Ćiro, poslije rata, iz Morače, na konju, dogonio lučeve štice za krov, i prekrio manastir Kostrikovaču. Eto, još priča o Ćiru Radoviću, koje bi trebalo da pamte Moračani, a ne da ga i dan danas mrtvog gone. Bog je u pravdi. Ali, nikakva pravda i istina ne dopire do antena Antene M, i nadničara Jovanovića. Bog ne može napraviti veliko djelo bez čovjeka.

Sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, prvi put sam vidio jeromonaha dr Amfilohija Radovića u Beogradu, u Domu omladine, na četvrtom spratu, na Tribini koju je uređivao pjesnik Gojko Đogo. Već tada na glasu je bio jeromonah dr Amfilohije Radović. Gosti tribine bili su profesor Nikola Milošević, i jerimonah dr Amfilohije Radović, a tema je bila: Dostijevski. Po opštem utisaku, publici se više dopao jerominah dr Amfilihije Radović, iako je, profesor Nikola Milošević najvećei poznavalac Dostojevskog.

Zašto fabrika – pogon mržnje Antena M, ne prikaže mitropolita Amfilohija, u svijetlu njegovih, bezbrojnih, velikih djela. Postoji i televizijski zapis, i bilo bi lako ovom šovinističkom pogonu, da prenese scenu, kad je mitropolit Amfilohije, u Beogradu, zaustavio protestante da ne sravne sa zemljom Bajrakli džamiju, riječima: „Nemojte, đeco, to je svetinja“! Mitropolit je otimao i baklje iz ruku protestantima, i bacao ih u stranu. I, kao svetac, sa žezlom, udario u pločnik, i zaustavio hiljade demonstranata, koji su htjeli istom mjerom da vrate za nasilje na Kosovu. Začudo, nikad više nijesamo vidjeli taj snimak, niti ikoga čuli da je podsjetio na taj podvig mitropolita Amfilohija. Da ne pominjemo “demokate” iz nvo sektora, i bojovnike iz oblasti ljudskih prava. I, umjesto, da nadmičar Jovanović bilježi takva djela mitropolita Amfilohija, on bogohuli, još goni i njegovog mrtvog oca Ćira.

Iste godine, ili sledeće, na Sajmu knjiga u Beogradu, prišao sam jeromonahu dr Amfilohiju Radoviću, da ga pozdravim. Rekao sam da sam student, Vuković, rođen u Kolašinu, da roditelji živi u jednom selu, između Kolašina i Mojovca. A, kako se zove selo, pitao je. Štitarica, odgovorio sam. A, šta ti je Jovan Vuković. Đed, odgovorio sam.

Jasno je, i jasno mi je bilo u onoj mrtvodubočkoj šumi, da je i tada jeromonah Amfilohije, imao na umu priču koju mu je, plačući, ispričao otac Ćiro: da nije pristao da ubije Jovana Vukovića. Jasno je, da mitropolit Amfilohije, nosi tu priču kao veliku svetinju, kao veliko djelo svoga oca, i da je ta priča, sazidala i onu drugu crkvu u mitropolitu. Zadnji put istu priču, mitropolit je, nedavno, ponovio u Srpskoj kući, u Podgorici.

Zaista, da se Hristos nije okrenuo, i pozvao Salva: Salve, zašto me goniš, ne bi bilo ni hrišćanstva.

Na Pasjem groblju, jedan satanailo (nećemo nesrećniku pominjati ime), kad je maljem ubio djevojku (nećemo ni mučenicu imenovati), onda je mrtvu, i unakaženu, na ledu, počeo silovati. Kad se i njegov drug, dželat komunistički, sablaznio, i viknuo: šta to radiš kukavče, dželat je odgovorio – još je vruća..! To prevazilazi i mrakove ustaša, i niko nikad nije čuo da je ikakav ustaša – Hvrat ili musliman – ikada seksualno napastovao žrtvu bez glave. To se moglo samo desiti na ovim prostorima, baš na lokacijama, koje, „istražuje“, nadničar Jovanović. I takva zvjerstva, komuistička ideologija, ležerno je imenovala – lijevim skretanjima.

Čopor vukova, u planini, kad stigne do ivice opstanka – pobesneli od gladi – , da bi se spasili, čopor pojedne najstarijeg, ili ranjenog vuka. Ali, ne zajahuje vuk mrtvu vučicu – ne zajahuje zvijer mrtvu zvijer. To je radio samo komunistički dželat na Pasjem groblju kod Kolašina. Nesrećni nadničar Jovanović, i sad, iz najdubljeg i najgušćeg taloga, još ostrvljen, „istražuje“ nekakvu moralističku vertikalu krvavog koca ubice sa Pasjeg groblja, kakvog ne pamti istorija balkanskih mrakova.

Ali, bilo je ljudi, koji nijesu krenuli prtinom Zla, poput Ćira Radovića.

Puniša Vuković, brat Jovanov, u svojoj kući, krio je kurira Vida Rakočevića, baš u vrijeme kad su u Kolašunu bili, kako se kaže, na vlasti – četnicu. Četnici nijesu tražili glavu, nego torbu kurirovu, punu spiskova za likvidaciju. Ali, išćerao je Puniša iz kuće četike, i sina Dušana, i sinovca Miraša, i nije ga izdao. Posumnjali su četnici da je Vido u Punišinoj kući, jer, možda je, unio glavu kod kuma. Puniša je zagalamio na sina i sinovca – nijeste vi viši četnici od mene. I umjesto da se o tome piše, i da se to svjediči, i dan danas sretamo jovanoviće i slične tiće sotoniće, čije je legalo sami pakao. Miladin Rakočević, rođak kurira Vida, spasio je moga oca Boža u Sloveniji. Koliko je spasio i sa ove i sa one strane Vuk Bećković. Ne piše se o tim ljudima, nego se gone oni koji nijesu htjeli da ubiju brata. Kriv je Ćiro Radović što nije ubio Jovana Vukovića: to je ideologija čija sjenka i dan danas truje Crnu Goru. U toj sjenci radi Antena M.

Matija Bećković, ove godine, na Medunu, na Markovdan, otvorio je jednu novu knjigu, sa kamenim koricama. Počeo je besedu – Novim prilozima čojstva i junaštva – otvorio je knjigu u koju će svaki čestiti čivjek – prinositi nove Primjere. Takav jedan primjer, koji je i na onom svijetu obradovao vojvodu Marka Miljanova, jeste primjer Ćira Radovića iz Morače. O čovjeku sudi neki viši sud. Kad bi sami sebi sudili, ne bi nam se sudilo, kaže apostol Pavle.

Bilo koga slušajući, i bilo šta čitajući, nikad nijesam strepio, hoću li nabasati na kakvo nepočinstvo mijih Vukovića. Vukovići su (použe iz Lipova i Štitarice), nosioci pet Obilića medalja: dvije zlatne – Vasilj i Periša – dobijenih od Petrovića, i tri srebrne Obilića medalje: Jovan, Puniša, i Novica – dobijenih od Karađormevića. Vukovići su odlikovani Obilićem zato što su stvarali Crnu Goru. Izdajnici nijesu nosili ni kape. O izdajnicima, brankovićima i nikovićima, vazda brine narod. Zato i svjedočenje mitropolita Amfilohija na odru Jovanovog sina Janka, prošle godine na sahrani u Štirarici, Vukovići će čuvati kao svetinju – koja svjedoči da je jednu od perjanica Vukovića, Jovana, čovjeka – spasio – čovjek. Da nije imao koga, ne bi ga spasaio ni Ćiro, ni Bog. Ali, budući da je imao ko koga spasiti, i da ima ko kome da svjedoči, mirno pristupamo i ljuduma, i Bogu. A onaj drugi svijet mraka, neka radi svoj posao.

Koga sve komunistička propaganda nije nazivala kulacima i zelenašima. Kulak je bio svaki domaćin sa buljukom ovaca, a zelenaši, oni koji su, navodno, sarađivali sa Talijanima. U stvari, bili su ono kako propaganda kaže. Jovan je bio predsjednik Poljske opštine. I, šta je trebalo da čini: da, starac, uzme pušku, i prije ikakvog ustanka, kao manit, da puca na Talijane. Kojih je tada, u Mojkovcu, u današnjoj zgradi pošte, bilo sedmorica. Kakva vojna armada. Velika je bitka bila u Mojkovcu sa Talijanima. Drukčija je, docnije, bila bitka na Pljevljima. Mogao je nadničar Jovanović da štogod napiše i o onome koji je opljačkao kuću Jovana Vukovića, a isto je iz Morače. Jedan Moračanin potpisuje nalog za pljačku, a drugi neće da ga ubije. To je jedna od slika građanskog rata u Crnoj Gori.

Znao je Ćiro Radović, potomak vojvode Mine Radovića, da je Jovan Vuković potomak barjaktara Vasilja Vukovića. Zato je potomak Minin spasio potomka Vasiljevog.

Da se nijesu oglušili o Boga i istinu, imali bi o čemu pisati i Antena M, i nadničar Jovanović: o Vidaku Šukoviću, junaku sa Mojkovca i četničkom komadantu, i Milinku Vlahoviću, vojvodi komiti Jovanu Radoviću, koji je oslobodio Nikšić, o Mrkoju i Vuku Bećkoviću, o Patrijarhu Gavrilu Dožiću i mitropolitu Amfilohiju Radoviću, o arhimadritu Radojeviću, i redom od Vojvode Vuksana od Rovaca do vojvode Mine Radovića, od starca Milije do Vukovig Matije, ali, đavo, ne da. Šta i očekivati od nekrštenih.

Na stranicama Sabranih djela Kralja Nikole Petrivića, nalazimo i pjesmu posvećenu „Sjenima Vasilja Vukovića“. Na jednoj stranici pjesmarica Jovanu Jovanoviću Zmaju, a na sledećoj Vasilju Vukoviću. To je legitimacija Vukovića.
Potomci vojvode Mine Radovića, i barjaktara Vasilja Vukovića, nikako nijesu mogli biti ni izdajnici, ni – bratoubice. Jovan i Ćiro su među najsvjetlijim likovima Moračana i Rovčana, i niko im ne može nauditi, a nekmoli nekakav đavolov šegrt. „Nesreća je živeti bez Boga“, veli Ivo Andrić, „i izneveriti se veri otaca“.

Čini se, ove čavke popadale po Antene M, žale za bivšim, „boljim vremenima“ – bratoubilaštva. U „istrazi“ nadničarevoj osjeća se i onaj kolektivini identitet komunistički. Ono što je najmonstruoznije jeste, što nadnićari Antene M – u ljudima vide – četnike, a ne ljude.

I Antenu M, i njihove nadničare, treba ostaviti Onome kome i služe. Samo, neka rade svoj posao, što rekao sveti mučenik Jasenovački Vukašin iz Klepaca. Ustaša, koji ga je živog komadao, docnije je poludio. Ništa drugo osim kolektivnog ludila ne zatičemo ni danas u Crnoj Gori, potonjoj komunističkoj baraci u Evropi. Ludilo, s kojim samo ludilo može izaći na kraj. Ove riječi svetog Vukašina – Samo ti, dijete, radi svoj posao – zrače nebeski mir. Sa tim riječima novoprizvanog svetog mučenika Vukašina, ostavljamo i sotonića Jovanovića.

Samo u Crnoj Gori ne strada onaj koji je ubio – nego strada onaj koji nije pristao da ubije.

Hristos vaskrese.