Najbolji novinar

Piše: Vujačić Ratimir

„Sinoć me je ministarka obavijestila da se g-din Vuković pokajao i da želi da se izvini našem najboljem sportskom novinaru Nebojši Šofrancu.

„Svaki napad na novinare, bez obzira da li je i gruba riječ, je nedopustiva“ – premijer Zdravko Krivokapić.

Svako malo se neko ogriješi o najviše standarde jedine nam demokratije. DPS je ostavio propartijsku i jednopartijsku, umjesto demokratsku i evropsku državu. A valja nam se boriti i sa ostacima morala i podobnog mu oruđa u vidu narodnog govora. Koliko je samo narodni govor grub i protivan ostvarenim rezultatima na polju savremenog nam života, socijalne stratifikacije i političke akcije DPS-a.

Zamislite samo ko bi to u savremenoj proevropskoj Crnoj Gori zavrijedio oznaku: splačina !? Je li to nama naša borba dala, da se ponajbolji kadrovi koje je iznjedrila najača stranka tako oslovljavaju i nazivaju. Da ne rečemo čašćavaju. I što će nam više to poštenje, koje tako grubo zvuči.

DPS škola

Lijepo je jednom rekao sada već po malo zaboravljeni Obrad–Mišo Stanišić poslanik i ambasador: u poštenje mi ne dirajte. Sasvim razumljivo: ne bi čojek bio tu `đe je, da nije to što jeste.

Problematizovanje i dovođenje u pitanje onoga što je očigledno tj. da se radi o pažljivo odabranom partijcu, primjerku svoje vrste, nije ništa drugo nego zabadanje trna u zdravu partijsku politiku. Partija, najača i jedina koju imamo još od 1941. radi na novom čovjeku, jer je onaj raniji dotrajao. Preduzeta je u tom smislu, ni više ni manje nego revolucija. Vidimo koliko je to težak posao.

Ono jeste imamo Obrada – Miša kojemu je jasno o čemu se radi na pomen o poštenju, imamo i državne trudbenike, funkcionere sa neriješenim stambenim pitanjem. Ali kako nakon svega da se javi građanin spreman kao zapeta puška, i državnog namještenika naziva pogrdnim imenom u duhu, zubom vremena nenačetog, narodnog jezika. Krajnje je vrijeme da neki akademik (zašto ih plaćamo) napiše esej o šteti i koristi morala po Crnu Goru i njene integracione procese. Bez da se osvrće na korupciju, jer ima ko o tome da se brine.

DPS svjestan situacije

Visoki činovnik DPS-a , po malo zaboravljeni drug Milan Roćen iz Rasova, izjavio je svojevremeno da su goveda iz njegovog sela pametnija od urednika i novinara RTCG. I nikom ništa: mudri i iskusni socijalist Roćen nije se miješao u ničije poštenje. To što je rekao odnosi se dabogme na intelektualni nivo i stručnost, a to je partijskom kadru od drugorazrednog značaja. Roćen je samo duhovit: uostalom rukovodilac ima pravo da ukori podređene mu službenike i namještenike. Ali ne da ih vrijeđa i pozleđuje im rane pričom o poštenju.

Nakon Titove i potonje Milove revolucije nazivati nekog splačinom, sasvim je neočekivano: dvije revolucije i ništa. Građaninu Vukoviću je do morala: fali mu da se „promijeni iznutra“, a pod pritiskom od spolja. Nije čudo da se uznemirio Premijer, pak se izvinjava „najboljem sportskom novinaru“ .

Nije rekao najboljem DPS novinaru, što bi bilo tačnije, ako govorimo o Crnoj Gori, a ne o govedima iz Rasova. Premijer je djelovao brzo i preventivno: da se svakom novinaru da status službenog lica. Pa neka gukne kome basta.

Ne smijemo dozvoliti revanšizam prema DPS kadrovima iz prostog razloga što su decenijama bili, doduše u nedostatku konkurencije, najbolji u svojoj kategoriji. I, kako zaboraviti, na pravoj strani istorije. Narod se vjekovima branio od svakojake napasti i izopačenja, njegovanjem dobrih običaja, moralnom osudom i žigosanjem zlih radnji i pojedinaca.

Matija Bećković u poemi „Reče mi jedan čojek“ nabraja preko 150 (sto pedeset) pogrdnih izraza. Njima se izvrgavaju ruglu i imenuju pojedinci skloni nevaljalstvu, mnogovrsni prekršioci onog što ovaj narod smatra za dobro.

Što nas je moglo održati ako ne moral i dobri običaji u teškim vremenima kad nije bilo DPS-a. Istina, to nam više ne treba – sad imamo državu. Koja će se boriti i protiv korupcije čim nam jave iz Venecije .