Najčešća pitanja o postu

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Da se razumijemo: ovo nije nikakav tekst o „pravilima kako postiti“ već jedan mali podsjetnik-odgovor na pitanja koja kao sveštenik najčešće dobijam u vezi posta. Dakle, danas počinje post da bi bilo dobro da:

a) Ne pretjerujemo sa demonstriranjem hrišćanskog „posnog“ ponašanja (ono skrušeno poklonjenje svima i svakome uz obavezno „praštaj, brate!“ potpunom neznancu) koje često prati naša okamenjenost i nesposobnost da ljudima koje jesmo uvrijedili zaista odemo i kažemo „Oprosti, do mene je!“ Dakle: forme samo onoliko koliko i suštine.

b) Hristos kaže: „A kad postite, ne budite sumorni kao licemjeri; jer oni natmure lica svoja da se pokažu ljudima kako poste. Zaista vam kažem: Primili su platu svoju.A ti kada postiš, namaži glavu svoju, i lice svoje umij, da te ne vide ljudi gdje postiš, nego Otac tvoj koji je u tajnosti; i Otac tvoj koji vidi tajno, uzvratiće tebi javno“ (Mt 6,17) Sve je rečeno!

v) Nema potrebe ni da se stidimo posta ni da se njime razbacujemo. Ako smo u prilici da možemo da postimo bez suvišnih komentara sa naše strane ali i sa tuđe – najbolje je. Ako se neko odnosi prema postu sa nipodaštavanjem, nije naše da mu odmah saspemo u lice sve što znamo o postu već da svjedočimo i svojom neuznemirenošću da smo utemeljeni u Hristu.

g) Pravila posta su data za monaški tipik i u načelu su primjerena za ljude koji se ne bave teškim fizičkim poslovima i mogu da svoj dan prilagode ritmu molitve i rada. Ipak, svako može i treba sa sveštenikom da razgovara o tome da li može da posti sa određenim olakšanjem. Niti treba da sami sebi popuštamo iz objesti, niti da postimo „strogo“ ali da ujedamo ljude oko sebe ili da naduvavamo prelest o svom „velikom podvigu„. A najgore je strogo (ili bilo kako) „pripostiti malo“. Jeste bolje išta nego ništa, ali post je naša ljubav prema Bogu – pa ako smo sveli sve na kalkulaciju… šta reći…
I inače: hrana treba da nam bude jednostavna i da se njome ne opterećujemo. Ona više nije tema! Od nje se suzdržavamo ne da bismo više pričali o „posnoj hrani“ već da bismo jednostavnijom hranom imali više vremena za Boga.

d) Ne samo da ne smijemo zaboraviti molitvu već je ona suština. Vremena su posebno teška, izazovna, mi sami i ljudi oko nas zabrinuti i dezorijentisani. Molimo se i na radnom mjestu, opet ne demonstrirajući pet minuta našu pobožnost već čitav dan ponavljajući u sebi „Gospode Isuse Hriste, pomiluj mene grešnog“ ili „Gospode Isuse Hriste, pomiluj i spasi Crkvu tvoju i nas u Njoj“ ili „Gospode Isuse Hriste, pomozi braći našoj koja stradaju i posjeti nas milošću Tvojom“ ili „Presveta Bogorodice, pomeni nas pred Sinom Tvojim“. Ili kako već umijemo i znamo. Samo se molimo tiho, i što je moguće neprekdinije. Sa uzdahom brige, ali i nade da nas Gospod neće ostaviti nikada!

đ) gotovo po pravilu na početku posta nam se dese neka posebna iskušenja. Očekivano je to. Da se vidi da li je sve ono što mi mislimo da jesmo i da možemo istina ili iluzija. Zato: pripremiti se i za posebna iskušenja.
I naravno: ispravljati i ispovjedati ne samo svoje grijehove već svoje karakterne loše osobine. Truditi se da sa Hristom napredujemo. Ponijeti sa sobom Sveto Pismo i nešto od svetootčake literature (a meni je lično drag i „Veliki post“ oca Aleksandra Šmemana) i čitati polako i bez nerviranja što ne pamtimo pričitano odmah. Pristupati Svetim Tajanama.
Kažem: sve je ovo samo mali podsjetnik na neke situacije.
Eto: da dočekamo sa radošću i Vaskrsenje Hristovo!