Nama ne treba drugo već ovo naše da opet postane suština a ne forma
Piše: o. Darko Ristov Đogo
Pitaju me ponekad braća Rusi o srpskim običajima: slavi, Badnjem danu i večeri, Božiću… Crkvena toržestvenost ruskog bogosluženja nosi u sebi svojevrsnu liturgijsku potresnost ali se ono običajno, čini mi se, nekako sakrilo i gotovo istopilo u procesu urbanizacije koji je započeo još za vrijeme Imperije, a ni komunistička propaganda i dodatno upućivanje ljudi iz stepe i sela u gradove nije išla na ruku narodnom Pravoslavlju.
Srbi su, sa druge strane, za duge vijekove ropstva i ustanaka morali da nose sa sobom svoje Pravoslavlje. U zbjegu, rovu, nemaštini, u miru i radosti, očekujući oslobođenje i ujedinjenje, sve što bi moglo da se sa sobom ponese – bilo je za njih Pravoslavlje, a čitava svečana liturgija patrijaraha, episkopa i đakona ostajala je ili u pretkosovskoj prošlosti, ili u očekivanoj budućnosti, ili u Nebeskoj Srbiji... Možda će se nasmijati ljudi lažne prosvećenosti nad tom ljubavlju našeg čovjeka prema tom jednostavnom običaju usjecanja hrastovog drveta u kome se čuvala Hristova vjera. A znate li da je vijekovima razlika između onoga koji je prinosio Badnjak i onoga koji je odustao da to čini bila razlika između Zavjeta i njegovog napuštanja, između nevolje i povlašćenosti, između sna o oslobođenju i želje da strani okupator zauvijek ostane tu, između Pravoslavlja i svega što to nije? Zato ne prezrite nikada taj jednostavni a potresni običaj – on je vijekovima čuvao oganj Prave Vjere na vjetrometini istorije.
Nisu naš problem običaji već to što smo kao ljudi zaboravili borbeni duh koji ih je održavao: ne treba nam danas drugačije Pravoslavlje već podsjećanje da se prađed nije bojao ni metka, ni tuđina, nije do vijeka odlagao ženidbu niti se vajkao koliko će djece moći da podigne – kadar je bio teći u teći i na strašnom mjestu postojati bojeći se nikoga do Boga. Nama ne treba drugo već ovo naše da opet postane suština a ne forma, obećanje budućnosti a ne samo ostatak prošlosti.
Da nam podari Bog da i u ova smutna vremena razbistrimo pogled živeći Zavjet predaka, vodeći potomke sa sobom.
Srećan nam Badnji dan, u zdravlju da dočekamo i Božić!
NE TREBA NAM DRUGAČIJE,
VEĆ ONO NAŠE:
„Pradjed se nije bojao ni metka ni tudjina,
nije dovijeka odlagao zenidbu,
niti se vajkao koliko će djece
moći da podigne…“
Odličan Tekst.
Hvala, Oče