Narod Vidovdana
Proslava Vidovdana na Vidovom vrhu kod HN
Piše: Miomir Đurišić
Istorija i sociologija su jasno definisale diktaturu. Opisale uslove za nastanak diktature, njen uspon, početak kraja i krah. U istoriji diktature nedvosmisleno se uočavaju dva perioda. Prvi, od uspostavljanja diktature do njenog vrhunca, i drugi period od vrhunca do kraha diktature. Nameće se pitanje koja je to međa koja dijeli ova dva perioda.
Istorija, njena cikličnosti i nevidljivi poredak nepisanih pravila jasno ukazuju na tu granicu… Upravo onda kada diktatura postane samouvjerena, jer je ubijedila podanike da je jaka i da je izraz njegove volje, tada je ubijedila samu sebe da govori iz glave naroda.
Diktatura je kao čovjek… Kada svjesno laže druge i kada mu to polazi za rukom biva samodovoljan i zadovoljan samim sobom. Problem nastaje kada počne da laže sebe, a pogotovo kada ubijedi sebe da je to što laže sebe istina. Onda više nije siguran da li laže druge ili sebe i da li drugi lažu njega koji govori istinu ili njega koji laže samog sebe. Tada ulazi u vrzino kolo iz kojega nema izlaska.
Upravo u tom kontekstu možemo posmatrati antologijsku tvrdnju šefa režima: “Nemojte da nam se zalijećete, ima nas više!” Bez obzira što su aktuelni problemi u crnogorskom društvu generisani mnogo ranije, njihov rasplet započinje gorenavedenom tvrdnjom, da budemo precizniji, prijetnjom. Ta prijetnja nam govori dosta, u stvari govori sve o režimu i šefu režima. Oksimoronska konstatacija „Ima nas više“ ukazuje da režim i šef režima ne poznaju istoriju i mentalitet naroda kojim gospodari. Narod je ćutke posmatrao krađu države i svih izbora, bjesomučnu pljačku, prebijanje i hapšenje neposlušnih, identitetski inžinjering i njegov prelazak iz akutne u hroničnu fazu. Sve materijalno je nestajalo pred njegovim očima. Narod je izgubio svaku nadu, ali ipak… sačuvao je vjeru! A onda je režim u Podgorici odlučio da narodu uzme i vjeru, siguran da bez posledica može da krade hramove i crkve, hapsi i protjeruje sveštenike, čizmama gazi mladost ulicama Crne Gore. Režim je našminkao okorele kriminalce, da bi mogli da tuku narod i glume institucije sistema. A ona noga „policajca“ na vratu legalno izabranog predstavnika naroda je paradigma režima u Podgorici i naroda u Crnoj Gori.
A ko je narod u Crnoj Gori?
Neki sebe smatraju Crnogorcima a neki Srbima… pričaju istim jezikom, srpskim jezikom i pripadaju istoj Crkvi, Srpskoj pravoslavnoj crkvi. A njihova otadžbina je Crna Gora koja se pretvorila u ram za nevješto nacrtanu sliku Potemkinovih sela. I taj narod, doveden do granice lakoće nepostojanja, konačno je progovorio. Odgovorio je režimu litijama. Litije nijesu pojava, litije nijesu fenomen. Litije su manifestacija egzistencijalnosti jednog naroda! I zato režim u Podgorici svim raspoloživim nezakonitim sredstvima nastoji da uguši litije. I dovodi sebe u zabludu… jer litije su već pobijedile jer svjedoče neuspjeli identitetski inžinjering režima u Podgorici.
A režim, nemoćan pred silom naroda, zakazuje izbore. Pošteni režim, zakazuje poštene izbore! I priprema već uhodanu mantru… pošteni aktivisti popisuju braću, komšije, kumove… pošteni ministri i direktori tjeraju svoje podređene i zaposlene da „samo potpišu“ za Partiju… pošteni „starosjedioci“ legitimišu ljude sa pitanjem „Ko ti je reka da dođeš na Konik?“… pošteni Luksemburžani dođu na jedan dan u Montenegro, glasaju za „državu“ i dobiju bogatu napojnicu… pošteni fantom birači koji nijesu rezultat inteligencije i sposobnosti režima nego produkt njegove sirove sile. A tragikomični reprezent režima u Podgorici najavi na izborima borbu između Države i Srpske Pravoslavne Crkve. No, režim nije, još uvijek, shvatio da „nije vino pošto priđe bješe“. Nije režim shvatio da je već izgubio na svim izborima dok pokušava da mistifikuje način na koji će i ovaj put „pobijediti“ na izborima „šaljući glas“ među narod da je već sve dogovoreno i da je to gotova stvar.
Ipak, mi smo narod koji će pobijediti jer znamo da treba mudrost, velika mudrost… i znamo da je ovo duga borba protiv velikog zla, podmuklog i dobro naoružanog zla. I svjesni smo da će ishod naše borbe moći dobro da se vidi tek u budućnosti.
Mi ćemo pobijediti jer smo narod Svetog Save koji nam odveza kamenje da možemo da se borimo protiv paščadi!
Mi ćemo pobijediti jer smo narod Svetog Vasilija Ostroškog koji u vremenima iskušenja sačuva Boga u nama!
Mi ćemo pobijediti jer smo narod Svetog Petra Cetinjskog koji posvjedoči da u početku bješe riječ!
Mi ćemo pobijediti jer smo narod Lovćenskog Tajnovidca koji je sabrao Vaseljenu u svojim slovima i riječima!
Mi ćemo pobijediti jer smo narod Vidovdana koji je simbol našeg stradanja…. Vidovdana koji je svjedok našeg dubokog trajanja!!!
Autor je profesor istorije
Izvor: Mitropolije
