Naš zločin

Piše: Božidar Čarmak

Surov dan za Crnu Goru, brutalno ubistvo djeteta od ruku sopstvenih roditelja.
Tragedija koja nas budi nas kao šamar koji ostavlja ožiljke.

Gledam fotografije revoltiranih ljudi zatečenih zločinom.

Ćutim, nijem nad zločinom, nad sirovom, surovom tragedijom, a onda me dotiču jezivivi, strašni podaci o izvršenim abortusima, sistemu smrti iste vrste, koji nikog ne uznemiravaju.

Nasilje nad djecom, ovako i onako, suče nevinu krv iz zakona i bezakonja nastalih u kulturi slobode, kulturi 21. vijeka, u kulturi sebičnosti.

Nasilje u porodici je nasilje kojim smo sve više i dublje zadojeni, to je nasilje sebične slobode, to je nasilje u nama samima.

Društvo je postalo kuvana žaba, koja se samo refleksno koprca, koja je davno mrtva i hvali se refleksnim trzajevima…

Ovaj zločin dogodio se samo 20-tak mjeseci kasnije od onog roka koji je predviđen za zakonito ubistvo djeteta. Da je mali Pavle ubijen dok je još bio u majčinoj utrobi, to se nikoga ne bi dotaklo.

Društvo je mrtvo, ubijeno je u eutanaziji hirurškim noževima modernih standarda, korektnosti, „napretka“, globalizma i tehnokratije, društvo koje je danas ljuto i revoltirano u svom tužnom koprcanju za principima, to je društvo koje zastupa slobodu #planiranja porodice“, slobodu bez odgovornosti, slobodu – ubijanja djece.

Društvo ne traži da reagujemo ja i ti, mi nijesmo to društvo, mi smo samo njegova nijema publika i poslušni pratioci.

Društvo je družina medija, bogatih NVO-a, Vlade, institucija, fingiranih organizacija, svih varijanti i varijacija, finesa i nijansi „dobrih i loših“ policajaca.

Društvo je družina spremna na eutanaziju sna, eutanaziju radosti, eutanaziju odgovornosti i brige, društvo je družina bez nas u njemu, bez prava na nesavršenost, na vapaj, na obavezu, na popravku, na život. To je moderno društvo!

Pozovimo društvo da se pokaje i preokrene u svom poduhvatu, pa da umjesto poziva na linč (kao da će ga krvoproliće nad uhvaćenim zločincima učiniti boljim, jasnijim, zdravijim ili pravednijim). Pozovimo društvo da pozove naše djevojke, momke, mlade roditelje koji mu vjeruju, sve svoje miljenike, da se poklone malom Pavlu tako što će odustati od ubistva djeteta svuda, na svakom mjestu pa i u stomaku svoje majke.

Pozovimo društvo da osudi ubistvo začete a nerođene djece isto kao što jednokratno osuđuje podizanje ruke na glave nevinih, na djecu!

Pozovimo društvo da pozove svoje miljenike da ograniče kulturu sebičnosti roditeljstva, u podizanju djece, da se odreknu „planiranja porodice“.

Pozovimo društvo da glasno kaže da je planiranje porodice planiranje odgovornosti! Planiranje porodice je bježanje od odgovornosti kroz ubijanje djece.

Shvatanja običnog čovjeka su otupjela u principima kreativnih shvatanja društva, shvatanja mrvave i sebične „slobode“.

Nevinost je postala prljava.

Dijete je žrtva društva, družine ponašanja, družine ophođenja, družine zakona i institucija.

Čujemo pozive na ubistvo Pavlovih roditelja, njegovih ubica.

Društvo je sinoć izvelo djecu iz domova, palilo je svijeće – na ulici.

To je isto društvo koje nije ni jednim pokretom zamahnulo na svoju slobodu, na svoj sebičluk, društvo koje je pomilovalo ubice nas samih u nama samima?

Neka društvena „čistka“ roditelja-ubica počne od nas!

Neka društvo kaže da je mali Pavle herojskim i nevinim životom pozvao na život i zaštitu sve djece, rođene i još nerođene, na revolt protiv nevinog prolivanja krvi, na revolt protiv mučenja i ubijanja sve djece od ruke njihovih roditelja, pa i ljekara abortera.

Koliko je naše djece ubijeno udarcima u glavu, a koliko od strane svojih roditelja pod pokroviteljstvom institucija, zakona, medicinskog sistema i kreativnih principa „slobode“?

Koliko je naše djece utučeno i oštećeno „slobodom“ društva?

Tražimo zaštitu života svakog djeteta!

Tražimo slobodu života, slobodnu od slobode društva i njegovih miljenika.

Tražimo odgovornost, ne pred društvom i institucijama, nego pred samom djecom, pred njihovom nevino prolivenom krvlju.

Pavlova smrt je samo vrh ledenog brijega.

To je vrh koji neće značiti ništa ako ne kažemo punu istinu!

Neka istina o prolivanju dječje krvi, koju je na najstašniji način pokazao mali Pavle, bude otkrivena i predstavljena do kraja, u svim njenim nazivima, načinima, kulturi i principima, neka se društvo oduži Pavlu zaštitom i životom sve djece, rođene i još nerođene.

Neka životu nijednog djeteta, ni rođenog ni nerođenog, ne zaprijete njegovi roditelji niti društvo, niti njegovi miljenici!