Naša Crna Gora je dom novog preporođenog naroda, koji ne reaguje na ultimatume i zastrašivanja

Piše: đakon Pavle Božović

Ovih dana tema broj jedan u našoj zemlji sigurno su potpisi podrške Pravoslavnoj Crkvi koji na adresu cetinjskog arhiepiskopa stižu od predstavnika svih uglednih profesija u Crnoj Gori. Ljudi iz litija su znali ko su oni koji hodaju sa njima rame uz rame. Ipak čini se da je ostatku iznenađen činjenicom da ponajbolji i najugledniji među nama nemaju straha da imenom i prezimenom stanu uz svoju Crkvu.

Dio društva koji je navikao da svoja imena u prvi plan guraju samo oni koji žele da sebi stvore bolje pozicije za materijalna sticanja osjetio je da se čitav svijet okrenuo naopačke. A ne radi se samo o spiskovima podrške – od kako je režim gurnuo Crkvu u centar pažnje javnosti sve ustaljene društvene (ne)pravilnosti prestale su da važe.

Zapravo ne radi se ni o čemu novom jer je tako od samog početka Crkve. Pojava Isusa iz Nazareta preokrenula je stvarnost antičkog Judaizma, a nedugo zatim i čitava rimska imperija okrenula se naglavačke Poput današnjeg, ni establišment Jerusalima Isusovog vremena nije shvatao nelogičnu logiku Nebeskog carstva u kom treba skrivati svoje vrline da bi ih svi vidjeli, razdati blago da bi se obogatio, zauzeti poslednje mjesto u društvenoj piramidi koje će pred Bogom biti prvo.

I prije Hrista, na samom početku biblijske povijesti vidimo Boga koji se ne uklapa u naše šeme igara gladi i moći. Vidimo Boga koji se samoograničava, koji povlači svoju svemoć, da ne povrijedio slobodu čovjeka kojeg je stvorio. U drugoj glavi Knjige Postanja, u jednom od najljepših i najtajanstvenijih pasaža Svetog Pisma vidimo Boga koji uključuje čovjeka u stvaranje svijeta privodeći životinje Adamu koji ih imenuje. Tumači Svetog pisma, kako savremeni tako i antički, ovaj događaj ne vide prosto davanje naziva životinjama iz praktičnih razloga. Činom imenovanja ostalih živih bića Adam daje identitet Božijoj tvorevini – na neki način on je privodi u postojanje. Na taj način Bog je učinio Adama svojim sastvaraocem dozvolivši da zaključi i potvrdi njegovo djelo.

Ova epizoda može biti značajna i u sagledavanju fenomena spiskova podrške Crkvi u Crnoj Gori o kom su se mnogi ovih dana izjašnjavali. Kao što Adamovo imenovanje životinja nije imalo čisto praktično značenje tako ni ova inicijativa podrške u očima Crkve nije samo značajna kao izraz volje ovih pojedinaca ma koliko njihova imena i zvanja bila značajna za naše društvo. Njihovo „uzvikivanje“ svojih imena predstavlja prepoznavanje sebe kao čestice Nebeskog hleba koji Crkva prinosi i osvećuje. Kao na nekoj kosmičkoj Liturgiji potpisnici sebe pričešćuju tijelu Hristovom koje pati i krvari na Krstu, vjerujući bez ostatka u izvjesnost Vaskrsenja.

Oni se imenuju pred Gospodom dajući sebi novi identitet stanovnika Carstva koje se upoređuje sa najmanjim zrnom, ali koje obuhvata sve stvorene svjetove. Imenujući se, uprkos svoj logici koja govori da to nije isplativo, najumniji i najugledniji među nama sebe privode u novi način postojanja koji je apostol Pavle u poslanici Galatima opisao riječima „Ne živim više ja, nego živi u meni Hristos“

Sa najviših adresa građanima se danas prijeti da se moraju navići na nečiju ideološku viziju zemlje ili da za njih tu nema mjesta. Čini se ipak da će se svi morati navići da je naša Crna Gora dom novog preporođenog naroda, naroda koji ne reaguje na ultimatume i zastrašivanja, naroda koji zna za egzistenciju koja je viša od preživljavanja.

I ovdje se ne radi o prijetnji nego o obećanju svima – obećanju slobode, sloge i nezavisnosti.