Navršilo se godinu dana od smrti „princa glume“ Žarka Lauševića

Čovjek je jako dobar advokat za svoje greške i jako dobar sudija za tuđe. Znam da je to varka, ali život mi je priredio tolike trenutke surove stvarnosti da mi prija malo da sanjam. Svako priča sa svojom tišinom, a tišina svašta kaže.

Napisao je ovo jedan od najpoznatijih jugoslovenskih i srpskih glumca Žarko Laušević (1960-2023) koji nas je zauvijek napustio prije ravno godinu dana. Bilo je možda većih glumaca i možda većih zvijezda, ali sudbine kao Lauševićeve bilo nije. Ono što ga je činilo drugačijim nije bio samo njegov glumački talenat već i turbulentni životni put. Njegova životna priča – dramatična, tragična, složena kao da je skrojena za film. Nesrećni događaj u Crnoj Gori i godine u zatvoru ostavili su u njemu duboke ožiljke. Knjiga „Godina prođe, dan nikad“ svjedoči o najtežim godinama njegovog života, o borbi sa demonima prošlosti i pokušaju da nađe mir. Ta knjiga je postala simbol Lauševićevog uspona iz pepela.

– I sada, posle njegovog života, možemo da kažemo da je Žarko u tim generacijama koje su došle posle Milene i Dragana, Bate Živojinovića i Smokija Samardžića, jedina prava zvijezda koju smo imali – izjavio je njegov kolega Svetozar Cvetković u knjizi „Lauš“ koju je nedavno objavila izdavačka kuća „Vukotić medija“.

Autor knjige Boris Jakić okupio je glumčeve prijatelje, kolege i reditelje koji govore koliko je izgubila naša kultura odlaskom „princa glume“, kako su kritičari Žarka nazvali sredinom osamdesetih.

– I ne pitajte više za kim zvona zvone ni ko je bio Žarko Laušević. Žarko je, Žarko je Žarko. Došao je među nas iz nekog svog mitonosnog svijeta i postao mitska pozorišna pojava. Došao je sa mnogo umjetničkih darova, a njegova ličnost ih je učinila srodnim. Što nije moglo da se izrazi glumom, umio je da naslika, a ono čemu je slika nedovoljna, iskazivao je književnim pismom – napisala je svojevremeno književnica Vida Ognjenović.

Laušević je rođen na Cetinju, 19. januara 1960, na Bogojavljenje. Bio je najmlađe dijete Dušana i Roksande Laušević.

– Korijeni Lauševića potiču sa Kosova – navodi Jakić i dodao:

– Prema porodičnom predanju, naseljavali su parče porodične zemlje između Peći i Visokih Dečana. Izbjegli su tamo gdje ih pogled Osmanlija ne može pronaći. Naselili su se blizu Žabljaka. Te podatke, kao i srpsko porijeklo Lauševića, često je isticao Žarkov otac Dušan. Za razliku od starijeg brata Branimira, koji se izjašnjavao kao Crnogorac, Žarko je slijedio očev primjer – istakao je on.

U djetinjstvu je jedna od najvećih Žarkovih želja, kako piše Jakić, bila da mu roditelji kupe bicikl. Umjesto bicikla, dobio je šah. Početno razočaranje ubrzo je preraslo u oduševljenje.

– Bio je sjajan šahista. Najčešće smo igrali u Njujorku. Odlazio bih kod njega, on bi spremio ručak ili večeru – otkriva pisac i političar Vuk Drašković.

– Poslednji meč je ubjedljivo dobio i rekao mi je da sa zadovoljstvom čeka priliku za revanš. Nažalost, tu priliku nisam dobio. Uslijedila je epidemija korone, on je napustio Njujork. Kad sam prvi put otišao u Njujork, kad on nije bio u njemu, pozvao sam ga telefonom da mu kažem: Žare, evo me u jednom gradu, ali ovo više nije Njujork jer nema tebe u njemu – prisjetio se Drašković.

Laušević je na filmu debitovao 1982. godine, ulogom u filmu „Progon“. Iste godine ostvario je značajne uloge u filmovima „Savamala“ i „Direktan prenos“, a potom u seriji „Sivi dom“, koja mu je donijela veliku popularnost. Glumio je u više od dvadeset filmova i televizijskih serija, među kojima su: „Šmeker“, „Dogodilo se na današnji dan“, „Oficir s ružom“ , „Braća po materi“, „Boj na Kosovu“, „Original falsifikata“, „Kaži zašto me ostavi“… Onda je došala predstava „Sveti Sava“.

– Na predlog dobrog drugara Siniše Kovačevića, Žarko je prihvatio da igra Svetog Savu u istoimenoj predstavi Zeničkog narodnog pozorišta – piše Jakić.

– Sve se događalo u predvečerje rata, u prvoj polovini devedesete. Uloga prvog srpskog prosvetitelja, utemeljivača srpske duhovnosti, donijela je Lauševiću gomilu problema umesto zadovoljstva. Zeničko pozorište je trebalo da gostuje sa ovom predstavom u Jugoslovenskom dramskom pozorištu 31. maja 1990, ali zbog upada protestanata koji su mahali pištoljima nije odigrana. Bila je to tačka iza koje se nije moglo nazad i ništa više nije bilo isto. Nije bio isti ni Siniša Kovačević, nije bio isti ni Žarko Laušević – koji je zbog prijetnji tih dana odlučio da nabavi pištolj. Predstava „Sveti Sava“ više nikad nije izvedena, a tri godine kasnije u kobnoj noći Lauševiću je zauvijek promenjen život, dok su životi dvojice mladića, Radovana Vučinića i Dragora Pejovića, krvavo prekinuti – podsjetio je on.

– Obišao sam ga par dana posle tragičnog događaja – ispričao je reditelj Darko Bajić, koji je posjetio Lauševića u prvim danima boravka u zatvoru Spuž.

– Sa mnom je bila Merima Isaković. Ćutali smo, on nije mogao da govori, a ja nisam znao šta da kažem. Pušio je jednu cigaretu za drugom. Zagrlili smo se na rastanku.

Laušević je za kratko vreme prešao put od anonimnosti do slave. Devojke su ga obožavale. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošetao bi se Knez Mihailovom. Ta šetnja je trajala satima zato što su ga na svakom koraku zaustavljale d,evojke i žene kako bi ga dotakle, popričale sa njim ili tražile autogram.

– Sjedeli smo u prvom redu na projekciji „Oficira s ružom“ u Pulskoj areni – pričao je Darko Bajić.

– Laki i ja sa suprugama Majom i Draganom. Usred filma neka djevojka iza naših leđa pita: „Šta je rekao?“ Kada je to uradila treći-četvrti put, Lauš se okrenuo i kazao: „Rekao sam joj da je to i to.“ Djevojka se izbezumila kad je shvatila ko joj je odgovorio. Uvijek je imao neviđene ispade šarma i duhovitosti – rekao je Bajić.

Nije imao izbora

– Svjesni da nam treba engleski za bavljenje filmskim poslom, Laki, Siniša Kovačević i ja krenuli smo na početni kurs na Institutu za strane jezike – sjeća se Darko Bajić.

– Sa mnogo entuzijazma pristupili smo obavezama. Obično smo se nalazili na Studentskom trgu, a onda bismo se uputili ka Institutu. Na putu do škole uvijek bismo svratili u neku od kafana. Došli bismo na „po jednu“, a onda bi uslijedila druga, treća, četvrta… Možda smo samo jednom uspjeli da stignemo do škole. Mnogo godina kasnije, kad smo ponovo počeli da se družimo u Beogradu, posle njegovog povratka iz Njujorka, u šali sam rekao Žarku da je sudbina htjela da ipak mora da nauči engleski. „Nisam imao izbora“, rekao mi je uz osmjeh.

Od ljudi koji su znali kako teku Žarkovi zatvorski dani čulo se samo da je vidno deprimiran. Već tada nastajali su, bez sumnje, prvi redovi njegovog romana „Godina prođe, dan nikad“, pošto su mu zatvorske vlasti odobrile papir. Bio je to najveći književni hit (prodato 330.000 primjeraka) koji se pojavio na postjugoslovenskim prostorima u postjugoslovenskoj eri.

Od 1999. godine Laušević je živio u Americi. Tamo je bio uhapšen u julu 2009. godine jer nije imao emigrantsku vizu. U pritvoru je bio do 15. septembra iste godine, a sud u Njujorku je sledeće godine donio i definitivnu odluku da mu dopusti ostanak u SAD. Pretposlednji čin najteže uloge u životu „zatvorenika sa ružom“ okončan je odlukom tadašnjeg predsjednika Srbije Borisa Tadića da mu odobri pomilovanje.

– Žarko je u proljeće 2023. napravio testament u kojem je do detalja objasnio svoju poslednju volju – navodi Jakić.

– Bio je uvjeren da kraj nije tako blizu. Između njega i smrti nije bilo nepoznanica, dobro su se znali još od vremena podgoričke tragedije. Stalno su bili bliski, oslovljavali se na „ti“. Nije umio da se štedi. Uprkos bolesti, nije ostavio cigarete. Zamijenio je samo njihovu formu – pušio je elektronske umesto duvanskih s filterom.

(Novosti online)