Ne daj se, Ines!!!

Piše: Emilo Labudović

„Banjaluko, ognjem izgorjela…“, stih je kojim počinje jedna od proslavljenih sevdalinki u kojoj se mladić jada kako ga je u gradu na Vrbasu „cura zanijela“. Banjaluka je i danas tamo gdje je bila, Banjalučanke i dalje slove kao jedne od najljepših cura ondašnje „Juge“, a momci su i dalje skloni da budu zavedni. Ali, kakve sve to veze ima sa današnjim prilikama, pogotovo ovdje kod nas, daleko od uspavljujućeg šuma tamnozelenog Vrbasa? Na žalost, ima. Ima do mjere da su se mnogi ovdašnji političari, nevladini jurišnici, novinari, „zanijeli“ toliko da je Banjaluka, daleka i ni kriva ni dužna, ovih dana postala ne samo kamen posrtanja već kamen za u glavu u domaćim političkim razmiricama.

Pogađate, riječ je o proslavi Dana Republike Srpske, datuma koji je Ustavni sud BiH, u kojem nema „bosanaca“, Srba pogotovo, proglasio neustavnim. Ali, to je pitanje koje će, u najmanju ruku, i dalje ignorisati građani Srpske, čvrsto riješeni da brane izvorna rješenja Dejtonskog sporazuma, koji bi danas nekakav Šmit i ostala evropska okupaciona družina htjeli da izmijene tako da se Srpska i Srbi u njoj „utope“ u „cjelovitu“ BiH, u kojoj bi dominantnu poziciju imala druga dva konstituciona naroda.

To natezanje i pokušaji da se disciplinuju Srpska i Srbi, ne samo u njoj, aktuelizuje se evo već godinama, bez izgleda da skorije bude adaktirano. Ali, to je pitanje „s one strane Drine“ i ne bi trebalo, bar ne direktno, da tangira političke prilike u Crnoj Gori. Međutim, nije da neće. Odlazak grupe crnogorskih političara, poslanika i predsjednika opština na banjalučko slavlje ljuljnuo je političku Crnu Goru kao onomad zemljotres Japan. Jer, šta će političari disciplinovane Crne Gore u nedisciplonovanoj Banjaluci, a još na proslavi neustavnog datuma ustavno stabilne i uređene BiH?

To što su pomenuta gospoda Srbi i predstavnici srpskih partija i institucija nije im izgovor, jer su se, kažu, nekakvim sporazumom o nediranju u vaspostavljeni kolonijalni položaj države obavezali da neće biti ono što u suštini jesu. U protivnom, nema učešća u pro… itd vlasti, ili da preciziram: između Srba u Crnoj Gori i državnih fotelja nema direktne korelacije sve dok se ne odreknu sebe. Raumljivo, odlazak pomenutih Srba, koji se samo kroz jednu fotelju definišu kao „učesnici u vlasti“, na prokazanu svečanost ovdje je dočekan na nož, uz sveopštu hajku zakletih branilaca pro… itd puta Crne Gore. Jer, kažu oni, ne ide se u Brisel preko Beograda i Banjaluke sve dok ima Sarajeva, Prištine, Zagreba i slično. Nije pomoglo ni to što, iz sasvim opravdanih a krivo tumačenih razloga, „vlasnik“ fotelje koja bi trebalo da bude dokaz da Srbi u pro… itd Crnoj Gori nijesu diskriminisani nije mrdao iz Podgorice, u kojoj je sjekao ne „državnu cjelovitost BiH“ već samo slavski kolač.

Ona politički etablirana Crna Gora butum se digla na noge. Pa onda nevladin, a Sorošev, sektor. Pa „Vijesti“, neizbježno. Pa… Ali, bizarnosti crnogorskog kokodakanja na svaku briselsku sjenku, u ovom slučaju najviše su doprinijele Demokrate. Ta politička grupacija bez jasnog političkog profila, ili bolje reći profila svih boja, među prvima je ustala u odbranu pomenutog sporazuma kojim su ovdašnji Srbi, zarad te jedne fotelje, obavezani da čuvaju njihove fotelje. Na onaj isti način na koji su, zajedno sa Zdravkom i Dritanom, profanisali i rasprodali veličanstvenu pobjedu od 30. avgusta, i Milovu državnu građevinu ostavili nedirnutom. Jer, ako se iko drži devize „sve za fotelju, fotelju ni za šta“ to su Aleksini puleni koji su se nebrojeno puta do sada pokazali kao vješti sijači političke magle i prašine, kadri stići i uteći samo da fotelje ne izmaknu.

Ipak, autor ovih redova učinio bi veliku nepravdu ako ne bi pomenuo evropejski jecaj one Ines Mrdović (kojoj bi najviše odgovarlo da joj se spoje ime i prezime) koji prosu u jutarnjem programu (a gdje bi drugo) Tv Vijesti. Ne samo da pomenuti odlazak u Banjaluku definisa kao direktan atak na sporazum i pro… itd put Crne Gore, nego izvrši i psihološku analizu odluke Andrije Mandića da ne putuje na tu prokazanu adresu.

Ma, kakva slava i bakrači, kakav Sveti Stefan velikomučenik, definisa to Ines, kad je Andriji milija fotelja od jedne od najvećih tradicija i obaveza svake srpske porodice. A to što je Andrija, uprkos sporazumu, Aleksinom strahu od sopstvene sjenke, prije svega i iznad svega, Srbin, za pomenutu InesMrdović nije nikakav argument. Jer, po njenom tolkovanju, fotelja i pro… itd put Crne Gore, sporazum o nediranju u fantazmagoriju zvanu Evropska unija, svetinja su nad svetinjama. Čak i nad onima na kojima je vjekovima počivala Crna Gora.

I tako, što bi rekao Radašin, Milašinov brat „po babine linije“, bi proslava, biše na njoj neki Srbi iz Crne Gore, ne bi Andrija i… ništa. Crna Gora je i dalje tamo gde je i bila, Banjaluka takođe, ustavna BiH garant, a i Ines je tamo gdje su je postavili. Narod bi rekao: tresla se gora , tresla se i Ines, a čak ni miša na vidiku.

Ali, ne daj se, Ines, biće još prilika za tvoje pro… itd suze. Znam ja Srbe, ovdašnje i ondašnje, ne da se to bez gusala mijenjati.