Ne dirajte dijete

Piše: Ranko Nikičin Bulatović

Naslov je dao đed Novo Bogdanov, doživotni perjanik viteškog kralja i dugogodišnjeg Gospodara Crne Gore Kralja Nikole.

A dijete _ to sam ja, koji će ovdje potpisati mrvicu dječjijeg sjećanja.

Ono mi, i inače, traje tek od pete ili šeste godine, kada me (1949), zbog uzornog nestašluka, baka Stanuša Radoševa Dožić (kćerka pjesmom ovjenčanog Ilije Kljajića) preko reda i prijevremeno, uvrstila u đake učitelja Milete Drljevića, čija je škola stolovala u Vrujačkoj kuli patrijarha Gavrila Dožića _ dvadesetak metara udaljenoj od kuće moje milosnice bake Ćale.

Kao i svaki pravi učitelj Mileta Drljević _ i Boga imenom zovemo_ je olako uškopio moje majmunoidno ponašanje, koje je majka poslije prvog polugodišta prenijela u ruke gorostasnih učitelja rovačke osnovne škole.

Uz njih je tamo, za sva moja nedjela, bila nadležna i majka Stana.

Od njenog srca je otpalo osmoro djece, troje je već promijenilo svijetom, a ja sam je kao najstarije muško dijete, vjerovatno, najviše života koštao.

Nikad nije htjela da ćuti pred onim što je prokljuvila da mi nije baš dobro vladanje.

Kad jasenov prut ili tojaga nijesu tražili mene ja sam tražio njih.

Nikad nijesam bio dovoljno mali da ne osjetim radost majčinog praštanja.

Strašniji mi je bio strah od straha nego trebničko sledovanje.

Kad je plam gorio pred oči junačke, uspijevao sam da uletim u đedovu stolovaču iz koje mi i danas miriše glas „Ne dirajte dijete!“ a mamine batine su vazda milovanje.

Tada je sve, i dopušteno, i oprošteno, i korisno svakome _ tada smo svi ponajviše svoji!