Ne nije stradalni narod moj “izdrobila” vascijeloga zla preša, i strah i nužda, već najprije čar moći i bogaćenja
1 min read
Litije, ilustracija
Piše: Stefan Metohijski
Izgubio sam vjeru u valjanost ovoga našeg naroda. Neka mi Bog oprosti, jer narod moj to ne može i neće. Izgubio sam i konačno, svaku nadu da onog suštinskog boljitka u našem narodu ikada više ne može biti. Ne zaslužuje narod moj, nismo dorasli mi za ništa takvo, za – dobro. Jer, dobro pripada drugim narodima, koji znaju šta je rod i šta su njegove potrebe, vizije i nužnosti.
Nastavimo li ovim gazom, svi brodolomi i sva utapanja su tek pred nama. Opravdano, po svim i svakom osnovu. To čim se ponosimo, nije dalje od zablude, niti veće od naše sopstvene predstave, koba svoje veličine. Ulazimo u vreme ponovnog – velikog mrcvarenja. Ulazimo u ponovljena trenja – ona unutrašnja – vjek vjekova. Gdje je zadjenula zrelost roda mog, ona politička, državnička, kao da su partije izjele ljudskost svog bića roda mog a sva mudrost iskopnila, oronula, ojađena.
Neće to moći podnijeti rod moj.
I budimo iskreni bar jednom i izgovorimo tog jednog puta: da i ovo ovako postignuto je isključivo zbir raznorodnih povoljnih okolnosti, a ne nikako – naših vrijednosti. Naše vrijednosti su ništene i to smo ih uništili, da, mi sami.
Sluđen narod se žali da su ga političari “izluđeli”. On ne propituje koliko je sam svojim slepilom, gluvoćom, ćutnjom, egoizmom, samozavaravanjem, kukavičlukom, poltronstvom, snažnim primitivizmom i bezobzirnošću samoponizio se, pa dokrajčio. Sam sebe poveo na rubove najgoreg prostakluka civilizacijski nesaopštivog. Izdiše naš narod i u buci i u hajci, u grotlu prizemnih optužbi na oštricama najnašjih noževa te neodoljive ekskluzivnosti primitivizma. Našeg sujetstva svih podjela i svih dijeljenja, zlog domaćina, nezajažljive kobi bratomržnje.
Velikodušne ideje, žrtve i darovi i zaveti naroda mog, iščezle su u teškom ropcu. Očas plijena, očas pohara, likovanja bratomučeništvom – brat se bratskom mukom hrani. Ne, nijedna naša pobjeda nije nikad postigla svrhu nadljudskih izguba iz svih naših stradanja. Sva čojstva i junaštva danas zjape postmoderno – zatomljena.
Sve smo to mi sami samcati ostrašćeni zaslugama raznoraznih sindroma spomeničarstva i svih prvoboraštva ogadili, svima u kući i oko kuće naše. Nijedan narod nije kao narod moj iskrenije jugoslovenisao i do dna komunisao, sve do strašnog istrebljenja, potpunoga, kao narod, kao rod moj.
Ne nije stradalni narod moj “izdrobila” vascijeloga zla preša, i strah i nužda, već naprije čar moći i bogaćenja. Svesvijetle omrčene karijere krvave ideologije, od Cetinja do Dedinja, a ne do Borče, jer, ne rimuje se. Da, to je taj isti narod moj: isti narod izabra austrijskog kaplara za svoga nad-doživotnog gospodara. Ništa manje do iza-životnog i nikoga drugoga do onoga ko Crkvu ubi, pobi Mitropoliju, iskasapi svo svještenstvo i monaštvo. I Vladiku naroda mog. A Lovćen nam obezglavi.
To ne učinje tuđin nego isti, narod moj. Isti narod je onaj što askojevcu probisvjetu Milu britvi oberlopovu i šverceru sam sebe iznajmi na 30 godina u rentu, bez oklijevanja.
Nije se mogao izdići narod moj sve do – Mitropolita Amfilohija koji mudrošću od iskona – rukom ga za vrat uhvati i iščupa iz tamnica jalovišta vječne opozicije i zle bijede stokupljevine, najteže kuge čovjeka od roda mog, moralno slomljenog, roba nečasnoga, jeftino otkupljenog. Užas moj.
Eto to postignuće je najviša naša zavjetna Svetinja koju ćemo braniti do samoga kraja i tako mi vjere Božje, zavjeta našeg Đeda – odbranićemo!
Moj rode žigosani opet hrliš u susret žigosanja,opet svog. Kriv si, odgovoran si, da li znaš. Ne optužuj nikoga, stani – začas. Ne guraj ovo samrtno klatno, ostavi ga barem jednom da se smiri, da miruje, na sredini. Strpljenje molim, strpljenjem se molim za spas iz ponora, plemena svog.
I umjesto sluga, posta mu tiranin, progonitelj, nanovo zlo. E tolika je nezasita i slijepa pohlepa za vlašću samoizabranika naroda mog. Strpljenje beznadno molim, strpljenjem se skrhane vjere svoje molim za spas izlaz iz ponora i vječitih jama bezdnanica, plemena mog.
Ovo zborim: da niko ne pisne zucne, da ništa nije sjutra ni kupio, ni prodao, stići će kazna Božja. Pomozi Bože još samo ovaj put, mome rodu, nije bezimen, no je to rod Srpski – utri mu Bože put.
Briljantno. Tacno gadja u epi centar!
Upravo Pekiceva duboko poniranja, do prauzroka nase istine. Hrabro, velicanstveno!
Gospode Boze kakav tekst! Dubina Pekiceva a izraz iskren iz duse
Sjajno! Najzad!
Sto kukate tk intelektualne velicine.kad ste do juce sluzili i kaplaru kaplarcicima.svi od reda,samo i je bitno ko koliko daje peneza i sinekura.a oda optuyujete stado koje cuvaju vuci u jagnjecoj kozi
“Nastavimo li ovim gazom, svi brodolomi i sva utapanja su tek pred nama. Opravdano, po svim i svakom osnovu. To čim se ponosimo, nije dalje od zablude, niti veće od naše sopstvene predstave, koba svoje veličine. Ulazimo u vreme ponovnog – velikog mrcvarenja.”
Upravo tako!
Fascinira dubina razumijevanja našeg stradanja. Gospodo predstavnici nas Srba, ne samo da Vlada ne smije pasti, nego usvajajte zakone i hapsite a pokradeno uzimajte od lopova! Nemate izgovora! Ne guslajte o vašijem zaslugama! Nagrdiste srpski narod! Ej!
Vlada ne smije pasti! Ako su vaše pišljive partije važnije od našnjg naroda, bolje da vas nema!!!
SVAKA ČAST OČE STEFANE!
Nema dalje-Bog te Gospod blagoslovio
Antologijski za nauk rode moj!
U epicentar našega stradanja! Ili naši ne umiju sa partijama ili nijesu partije za njih! Biju se mrze, kombinuju, petljaju, munjišu, zadrigli neznaveni za bilo šta sem halabuku! Kako god da uzmeš nagrdiše nas niko drugi do naši! Istina je!
METOHIJO ZLATNA, METOHIJO MAJKO! Hvala vam za svaku riječ i svako slovo! Božanstveno i prebolno!
“Sluđen narod se žali da su ga političari “izluđeli”. On ne propituje koliko je sam svojim slepilom, gluvoćom, ćutnjom, egoizmom, samozavaravanjem, kukavičlukom, poltronstvom, snažnim primitivizmom i bezobzirnošću samoponizio se, pa dokrajčio. Sam sebe poveo na rubove najgoreg prostakluka civilizacijski nesaopštivog.”
To je ta suština koju bi da prećutimo! Ne može!
Srpstvo naše časno i čestito! Ljudsko ponajprije! Treba nam vijek kajanja oče Stefane!
Vlada ne smije pasti čujete li velje vođe! Ne igrajte se!!! Zlo je vrijeme!
Srpstvo se nosi otmjeno a brani hrabro i dostojanstveno. A ne ka ovi čangrizi što ujedaju i grizu, sječu svaku granu ljudske mjere! Vlada ne smije pasti ili ćete brati kožurine redom!!!!!
“To ne učinje tuđin nego isti, narod moj. Isti narod je onaj što askojevcu probisvjetu Milu britvi oberlopovu i šverceru sam sebe iznajmi na 30 godina u rentu, bez oklijevanja.”
Bog mu vrnuo kao što vrće nama! E jesmo zaslužili ka nijedni! Neka ga vrnu ovi “naši” u svoj dom! Budale!!
Oče Stefane Bog te blagoslovio!!! Po sto puta!
Nastavimo li ovim gazom, svi brodolomi i sva utapanja su tek pred nama. Opravdano, po svim i svakom osnovu. To čim se ponosimo, nije dalje od zablude, niti veće od naše sopstvene predstave, koba svoje veličine. Ulazimo u vreme ponovnog – velikog mrcvarenja. Ulazimo u ponovljena trenja – ona unutrašnja – vjek vjekova. Gdje je zadjenula zrelost roda mog, ona politička, državnička, kao da su partije izjele ljudskost svog bića roda mog a sva mudrost iskopnila, oronula, ojađena. Neće to moći podnijeti rod moj. I budimo iskreni bar jednom i izgovorimo tog jednog puta: da i ovo ovako postignuto je isključivo zbir raznorodnih povoljnih okolnosti, a ne nikako – naših vrijednosti. Naše vrijednosti su ništene i to smo ih uništili, da, mi sami.
ISTINA ISTINA ISTINA ISTINA!
“Pomozi Bože još samo ovaj put, mome rodu, nije bezimen, no je to rod Srpski – utri mu Bože put.”
Bog ti oče pomogao, osvijetli nam put! Otrijezni avetne! Ubi nas zloba i strančarenje!
Ruka ti se Stefane pozlatila! Bože daj!
Nije se mogao izdići narod moj sve do – Mitropolita Amfilohija koji mudrošću od iskona – rukom ga za vrat uhvati i iščupa iz tamnica jalovišta vječne opozicije i zle bijede stokupljevine, najteže kuge čovjeka od roda mog, moralno slomljenog, roba nečasnoga, jeftino otkupljenog.
Surova istina! Nasa istina! Djedova ostavstina a ne usmrdjelih partija vjecne opozicije!
Blistavo čovječe Božji! Dako nas riječ Božja probudi! Tačna je svaka riječ! Prebolna jer je tačna da tačnija ne može bit! Upamet se!
Eto to postignuće je najviša naša zavjetna Svetinja koju ćemo braniti do samoga kraja i tako mi vjere Božje, zavjeta našeg Đeda – odbranićemo!
Moj rode žigosani opet hrliš u susret žigosanja,opet svog. Kriv si, odgovoran si, da li znaš. Ne optužuj nikoga, stani – začas. Ne guraj ovo samrtno klatno, ostavi ga barem jednom da se smiri, da miruje, na sredini. Strpljenje molim, strpljenjem se molim za spas iz ponora, plemena svog. I umjesto sluga, posta mu tiranin, progonitelj, nanovo zlo. E tolika je nezasita i slijepa pohlepa za vlašću samoizabranika naroda mog.
Bog ti pomogo namjerniče!!!!
Ubitačno! U srž! Bože pomozi!
„POMOZI BOZE, JOS SAMO OVAJ PUT…“
AMIN !!!
Kad za Spas preostane samo Vapaj Molitve
ostaje gorka nada (Prilepin) u Boga.
Gorka jer spas – ovakvi kakvi smo –
ne zasluzujemo.
Hocemo li nesto nauciti iz ovog istinski
svetog teksta ?
Svaka riječ jedna rana!!! Sve je ISTINOM tkano! Bravo!
Opravdano osuđujući članak, za otrežnjenje! Ako nas još ima!
To ne učinje tuđin nego isti, narod moj. Isti narod je onaj što askojevcu probisvjetu Milu britvi oberlopovu i šverceru sam sebe iznajmi na 30 godina u rentu, bez oklijevanja.
FENOMENALNO!
VAISTINU FENOMENALNO !
Uh, nemam rijeci!
Istina!!! Ovo zemljače ubija!
UBIJA, TACNO.
ALI JA IPAK ZELIM DA SE NADAM.
MORAM ZBOG UNUKA I SINOVA SVOJIH
Briljantno!