Ne okreći drugi obraz

Piše: Bećir Vuković

Crnac – Džordž Flojd ubijen je kao pas – a sahranjen kao car.

Policija, nigde više ne bi smjela da hvata ozadi, za vrat, osim u Montenegru.

Policija u Parizu protestuje od Trijufalne kapije do trga Konkord, uvrijeđena, ponižena, prozvana da su rasisti. Među uvrijeđenim policajcima ima i Arapa, i crnaca.

Crnci nisu rasisti – odliježe između topola Jelisejskih polja.

Francuska policija traži ostavku ministra policije. Francuska policija je milion svetlosnih godina daleko od policije Montenegra. Orevuar Montenegro.

Francuska policija baca lisice, montenegrinska policija i majku bi uhapsila dok pali svijeću Zadušnicu. Crnogorski policajac sa šljemom i štitom, na drugoj strani ulice njegova gologlava majka sa ikonom na grudima.

(Jelisejska polja bila su glavna ulica u Hadu. Da bi se sačuvala uspomena na podzemni svijet Had (Ad), glavna ulica zapadnog svijeta, ponijela je – prenijela – isto ime. Kada se pripremala jakobinska verzija Novog zaveta, učeni, šta više i pobožni ljudi, većinom glasova, tako su odlučili…)

Mnogo godina kasnije, nešto slično, viđeno je na i kongresu DPS – a.

Opstala je i priča da zapisničar na sastanku Jakobinaca, nije stigao da svuda gdje treba unese riječ Pakao. Na drugom, pak, sastanku, kad je titular video praznine, zaurlao je: „Gospodo, Pakao je odneo vrag“. Ne znamo kako je bivšim i sadašnjim savjetnicima montenegrinske vlasti (ili policije svejedno), uopšte promaklo jakobinsko iskustvo prilikom novog prevoda Novog zaveta.

Osoba poznata kao „pisac“ iz sojenice iz ulcinjskih šuma, iz opservatorije tokom verbalne strasti, zapišta k’o guja: šta, šta, ako na izborima u Americi, opet podbijedi Trump. U krajnjem, pomirio sam se sa izborima u Srbiji. Još, jedina nada jeste da kauboj Trump odgalopira iz Bijele kuće.

(Ima li pisac nicolaidac papire za gradnju vikendice za pisanje ulcinjske rečenice.)

Pod plaštom noći, dvojica efendija došla kod dvojice vladika na pregovore o čitluku. Kad pregovarate sa efendijama unaprijed znate kako se divan obrši. Neko je nekome dao časnu riječ da su samo zidovi čuli. Ali, efendija, ko efendija, nije izdržao. Pročitao je – sa idiota – sve što su zborili. U stvari, efendija je izdao efendiju. Vala, sva šteta u hainovu riječ.

Šta divaniti sa efendijama. Nemate o čemu, sem o haraču. Harač, harač, rajo. Hljeba, hljeba gospodaru. Ne viđosmo hljeba davno. Ustala je raja, k’o iz zemlje trava….

Samo kad bi se crkva preudala, i promijenila prezime. Samo da nije Srpska. Kad bi makla onaj plavi veo nacionalnog. Na jednoj filosofskoj sesiji, zanesene, riječ je odvela do nacionalnog imena crkve. Vardala su i dvojica esejista: jedan laik i ateista, drugi vjerujući u mantiji. Bože, sakrili.

Samo kad bi manastirska vodenica mljela situ za pilav, kaže efendija.

Sve su ideje izdaje potrošene. Ni državni udar još od prošlih izbora nije zatvoren.  Sav inžinjering za oblikovanje novog crnogorca zarđao. Sva sintetika za pakovanje novog identiteta završila na buvljaku. Plastične kese okitile kanjon Cijevne.

Narod je stao na poprište: more, Turci, ne gazite oranje. More, Turci, izjelice…

*   *   *

Jevanđelska riječ „ko te udari po obrazu, okreni mu drugi“ za sada, ne važi u Crnoj Gori. Poslije, videćemo,  ‘oćemo li okretati…