Ne u NATO

Čitam da su vam pisali američki kongresmeni. Pitanje je koliko tih ljudi zna o Crnoj Gori više od bivšeg predsjednika SAD Bila Klintona. Sjećate se, to je onaj koji poslije dva dana u Crnoj Gori još uvijek misli da je u Makedoniji… Dobro je, on je makar mogao da doputuje u Crnu Goru, njegovi intelektualni prethodnici vjerovali su da je Montenegro afrička zemlja, poznata po proizvodnji pamuka. Pošto nijesu sigurni da li je riječ o mediteranskoj ili sovjetskoj zemlji (Afrika je valjda zauvijek isključena), svakako im je rečeno da je RCG mala, ali strateški važna domina neophodna da NATO-m pokriju cjelokupan prostor od Gibraltara do ušća Dnjestra u Crno More. Gospoda velike moći i slabog ukusa za odijevanje misle da se jako dobro snalaze u toj igri monopola.

U Crnoj Gori NATO stoji jako loše. Prije svega niko razuman ne misli da je Crna Gora ugrožena, mada ponekad, svi mi koji joj želimo dobra, strepimo isključivo od pojedinih američkih štićenika. Zatim, za razliku od SAD, Crnu Goru za Rusku Federaciju, Republiku Srbiju i Republiku Srpsku vezuju samo dobre uspomene i životni interesi. Stavio bih na stranu malobrojne patološke mrzitelje, kojih ima u svakom narodu, kao i političke vjetrokaze iz DPS-a koji bi sjutra po ko zna koji put promijenili stranu, samo kada bi to godilo njihovoj nenormalnoj pohlepi i interesu njihove besudne vlasti. Ankete po crnogorskim gradovima pokazuju da narod ne vjeruje režimu. Kad je riječ o NATO, gogovo niko ne želi da odluku prepusti osobama koje su ljigavošću i iskvarenošću postidjele inače bezobrazno zanimanjs političara. Između 80 i 90 odsto fađana želi referendum. Kada je prije nekog vremena grupa nevladinih organizacija pokušavala da javnosti nametne ulazak u NATO kao temu, tribine su im odreda propadale zbog slabe posjećenosti i jednistvenog narodnog odbijanja. Moguće je da će sada armija članova partije i policija dobiti zadatak da odglume narodno prihvatanje.

Kada govorimo o NATO-u, mi nesumnjivo govorimo o istoriji. O činjenici da je ovaj savez ratovao protiv srpskog, ali i crnogorskog, naroda bez dozvole Ujedinjenih nacija, pod lažnim humanitarnim izgovorom, a u stvari za imperijalni račun SAD i Njemačke i za etnički čisto, albansko, Kosovo. Sve i da NATO nije obespravio dva miliona Srba u regionu, da nam nije oteo naše svetinje, da je ostao neutralan, da ne pomaže uništenje hrišćanskih manjina u Iraku i Siriji, sve i da ne vodi tihi rat protiv Ruske Federacije… Velike sile koje su stvorile NAGO dolaskom u Crnu Goru prihvataju i učvršćuju režim koji nije demokratski, koji progoni političke protivnike, koji goni srpski narod, pravoslavnu crkvu, širi besprimjerni šovinizam…

To je režim koji predsjednike susjednih država optužuje za ubistva, koji je pod teškom sumnjom da je falsifikovao popis i predsjedničke izbore… Takav režim bi stupanje Crne Gore u NATO ojačalo.

Vjerujem da je malo naivnih koji SAD i EU vide kao zajednice vrijednosti. To je možda bio slučaj nekad davno danas više nije. Ako bi NATO garantovao održavanje demokratije i pune ravnopravnosti naroda i država na Balkanu, možda bi i imali interes da stupimo u njegovo članstvo. Ne bi to bilo stupanje iz ideala i dobre volje, već pragmatičan potez kakav je trebalo još poneki put da učinimo tokom proteklih stoljeća kako bismo spasili narod i pustili Velike sile da se obračunavaju bez nas.

Međutim, šta će, recimo, NATO Srbiji? Da nam pomogne da se odvojimo od Kosova i Metohije? Da sa osmijehom gledamo kako grupa kriminogenih diplomata od UNESKO-a traže da svete srpske carske lavre postanu vizantijsko-kosovsko nasleđe? Da mirno podnosimo da hapse i sude ponekog viteza koji je branio otadžbinu, a uzdižu srpski i tuđinski zločinački-kriminalni ološ koji su amnestirali samo zato što je bio spreman da im bespogovorno služi? Da napustimo tradicije naše države i vojske zato da bi postali dio sile koja je od branika demokratije postala mora čovječanstva?

Iskreno: nemam većih i drugih političkih briga do srpskog naroda. Osporeno nam je pravo na ujedinjenu nacionalnu državu i mi smo na to pristali. Nijesmo jedini narod koji nema takvu državu. Ipak, slobodu srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, naše svete korijene na Kosovu i Metohiji, nikada nećemo prezreti. Da li neko zaista misli da će u Srbiji ili bilo kojoj drugoj srpskoj zemlji pronaći dovoljno plaćenika koji će pristati, za koliko god veliki novac, učestvuju u obespravljivanju sopstvenog naroda?

Čast mi je što danas, baš kao i u vrijeme osmanskog ropstva ili nacističke strahovlade, upravo srpski narod u Srbiji, BiH i Crnoj Gori stoji čvrsto u odbrani slobode i pravde. Treba, međutim, reći da mi neprijatelje nijesmo željeli, naprotiv oni su tražili nas.

Objavljeno u dnevnom listu „Dan“